Svetlana Ceca Bojković, glumica, za “Glas Srpske”: Amaterizam oplemenjuje mladog glumca

Ilijana Božić
Svetlana Ceca Bojković, glumica, za “Glas Srpske”: Amaterizam oplemenjuje mladog glumca

Ljudi ovde već tri decenije žive sa izneverenim očekivanjima. Izgubili su veru da se išta može promeniti. Ne veruju, čak, ni u svoja građanska prava, koja su im ustavom zagarantovana i, kao, da zaboravljaju da vlast treba da služi opštem dobru i narodu, a ne da “vlada” njime.

 

Kazala je to u razgovoru za “Glas Srpske” glumica Svetlana Ceca Bojković koja će biti predsjednica stručnog žirija Međunarodnog festivala studentskih pozorišta “Kestenburg” koji će od 28. do 30. novembra biti održan u Banjaluci.

 - To zaboravlja i vlast. Stvarnost u kojoj živimo čini da ljudi i svoj podmladak, uglavnom, vaspitavaju u duhu oportunizma, kako bi se snašli i preživeli - dodala je ona.

GLAS: Da li je borba za pravdu i istinu uzaludna danas, vide li se rezultati te borbe? Uspijevamo li da promijenimo stavove koji nam se nameću?

BOJKOVIĆ: Da, borba o kojoj govorite nije uzaludna, koliko god da se njeni rezultati još uvek ne vide. Ljude treba probuditi i vratiti im veru u njihova građanska prava. Spor je i težak taj proces. Nažalost, jedan od jako bitnih stubova u tome nedostaje, a to je obrazovanje. Tek onda kada se budemo oslobodili straha i oportunizma, kada podignemo nivo obrazovanja, uspećemo da promenimo stavove koji su nam nametnuti, a nisu na našu dobrobit. Dugačak je to put.

GLAS: Treba li da u životu uvijek čujemo istinu ili je neke stvari bolje prećutati?

BOJKOVIĆ: Lično mislim da treba da se čuje istina. Nažalost, živimo u vremenu u kome je laž postala legitimna, okruženi smo spinovanjem, pa je teško razabrati šta je šta. Treba otvoriti sva čula za to, i ona “rezervna”, ako nam ih je Bog dao.

GLAS: Vidimo da se od gotovo svih zabavnih programa stvaraju rijalitiji te da je edukativnih emisija sve manje. Primjetno je da su kultura, bonton i lijepo ponašanje u drugom planu. Kako da se ogradimo od onog što nam se plasira?

BOJKOVIĆ: Ljudi koji nisu uspeli da izgrade zdrav duh kroz porodično vaspitanje i obrazovanje ili oni kojima je to dato od prirode, od Boga, nemaju u tom smislu šta ni da sačuvaju. Njima je najlakše manipulisati. Oni uživaju u opijumu rijaliti programa u kome mogu da se zarade velike pare, ne radeći ništa korisno. Njima je dobro, kao i njihovim gledaocima, a u stvari su sklonjeni od realnog života.

GLAS: U čemu vidite izlaz iz ovakve svakodnevice?

BOJKOVIĆ: Teško je izaći iz ovoga, ali, verujem da nije nemoguće. Obrazovanje, koje je potisnuto, je veliki problem. Ne mogu ništa u tom smislu da predvidim. Mogu samo da kažem da je za mene izlaz da ostanem dosledna svojim etičkim principima do kraja svoga života i da u tom pravcu i postupam.

GLAS: Kada pogledate unazad možemo li reći da su sva vremena ista, a da se samo mijenjaju sistemi i političke vođe?

BOJKOVIĆ: Šekspir je još pre četiri veka napisao: “Ovo vreme je izašlo iz zgloba.” A koje nije? Samo je pitanje kolika je distorzija. Sada je velika. Ali i to je već bivalo kroz istoriju. Da bi se od danas stiglo do “Boljeg života”, još mnogo vremena i voda treba da proteče. Za to se treba boriti. Samo da ne poteče krv.

GLAS: Igrali ste važne uloge u Nušićevim komadima, a on je kazao da se kroz život svakog društva bilježi ravna linija, te da se iznad te linije penju samo pojedinci, koji imaju duševne snage i hrabrosti. Gospođa ministarka je jedna od tih koji su se popeli iznad te linije i izgubili tlo pod nogama. Kako očuvati moral i ne posrnuti pred životnim izazovima ?

BOJKOVIĆ: Jednostavno je. Ako imate morala i ličnog dostojanstva, to vam niko ne može oduzeti i to vas štiti od posrnuća. Ali, ako vam moral i dostojanstvo nisu stabilni, nisu čvrsto ugrađeni u vašu ličnost, lako je posrnuti pred izazovom. Da, to je tužno.

GLAS: Da li je mladima danas lakše ili teže u odnosu na vrijeme kada ste Vi krenuli u glumačke vode?

BOJKOVIĆ: Danas je mladima mnogo teže. Ovo je vrlo složeno pitanje. Danas postoje razni privatni fakulteti i za glumu, koji se, naravno, plaćaju, što je za njihove vlasnike vrsta biznisa. Mladih glumaca je sve više, a prostor u maloj zemlji je, naravno, smanjen. Sistem vrednosti se izgubio u svim sferama, pa i u ovoj. Šta se toj deci nudi? Gde i kako oni mogu da razvijaju sebe i svoj talenat? U reklamama i opskurnim serijama? U toj hiper produkciji serija, dogode se i neke dobre, ali, malo ih je. Gde ta deca mogu da se razvijaju kada se nalaze u mašini koju vode producenti i privatne televizije koje su emiteri? Pozorište je još uvek prvi i poslednji bastion razvoja glumačke umetnosti. Naravno, jako veliki broj mladih ostaje van pozorišta, jer pozorišta je malo. Ne mogu da ih prime, a sem toga teatri su neprofitabilni. Sa druge strane, “zahvaljujući” rijaliti programima, postavlja se pitanje koja je motivacija većine mladih da se bave glumom? Da li, da kao rijaliti “zvezde” izađu iz anonimnosti, da li zato što misle da je gluma nešto lako? Sve to zajedno je veliki problem.

GLAS: U čemu se po Vašem mišljenju ogleda značaj festivala kao što je “Kestenburg” i koliko je to važno za mlade ljude koji žele da postanu dobri glumci?

BOJKOVIĆ: Za mlade ljude koji žele da postanu glumci važan je amaterizam, bez obzira na to da li će im u budućnosti to postati profesija. Važno je zato što ih to oplemenjuje, uči ih etici posla, zajedništvu sa partnerima, radosti druženja, timskom radu. I sama sam, kao tinejdžerka, bila član čuvenog beogradskog amaterskog pozorišta “Dadov”, koje je danas, posle toliko godina dobilo status gradskog profesionalnog pozorišta. Festivali i smotre pozorišta veoma su važni. Mi smo sa “Dadovom” gostovali na Međunarodnom festivalu u Nemačkoj u Erlangenu, koji se održavao svake godine, gostovali na Hvaru, gde je predsednik žirija bio čuveni reditelj i profesor režije na našoj Akademiji dr Hugu Klajn. Bili smo i na svetskom festivalu amaterskih pozorišta u Monaku, koji se održavao svake pete godine, pod pokroviteljstvom Gras Keli! Predsedavajući za okruglim stolom bio je tada, ni manje, ni više čuveni Žan Vilar. Francuska štampa je pisala o tome, puno hvale je bilo o “Dadovu” ! Možete misliti šta je to bilo za nas! Videli smo svet! Zato pozdravljam “Kestenburg” i želim mu dugo trajanje.

Banjaluka

GLAS: Šta prvo pomislite kada Vam neko spomene Banjaluku, imate li nešto što posebno volite u gradu na Vrbasu?

BOJKOVIĆ: Volim Banjaluku i njene ljude. Uvek mi je bilo divno kod vas. U vašem Narodnom pozorištu sam 14 godina igrala Gospođu Ministarku i uživala sa vašim pozorišnim ansamblom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana