Rade Likić za Glas Srpske: Važno je sačuvati zdrav razum, toplo srce i čelični želudac
U knjizi "Đed koji je čuvao karpuzu" fikcije nema. Ima lokalnih anegdota, legendi i mitova, ali ja ih prenosim onako kako sam ih čuo ili možda bolje rečeno, onako kako mislim da sam ih čuo, jer priče su podložne različitim tumačenjima i shvatanjima. Naravno, tu ima likova koje dobro pamtim ili koji su još živi, pa i okolina može suditi o istinitosti napisanoga.
Rekao je ovo u razgovoru za "Glas Srpske" Rade Likić koji je nedavno objavio svoju prvu zbirku priča "Đed koji je čuvao karpuzu".
GLAS: Po onome što smo do sada saznali o knjizi, shvatili smo da se u knjizi zapravo radi o veličanju života, ljubavi i istine, ali i o jednom omažu hrabrosti i svemu onome što danas izumire.
LIKIĆ: Ne bih se složio da ljudske vrline izumiru, one su samo skrajnute i na njima se ne insistira, ali one su tu u nepromijenjenom obliku. U prošlosti su ljudi, neki među njima, oni prosvjećeniji, znali da ostave zapise o ljudskoj dobroti i velikim djelima, dok su zlo, kojeg je i te kako bilo, gurali pomalo u zapećak. E, danas to nemamo. Danas promovišemo sebičnost i lukavstvo kao prihvatljiv, čak i poželjan obrazac ponašanja. U pravu ste, ova knjiga pokušava da veliča život, istinu, ljubav, hrabrost pred olujama i pravilne izbore, ali govori i o surovosti ljudi u surovim vremenima i pokušava da objasni šta je ljude gonilo na zlo, zašto je tada prihvatljivo bilo nešto što nam se danas čini surovim i svakako neprikladnim.
GLAS: Da li je moguće dovesti u vezu nekadašnju, ovu iz knjige, i današnju Hercegovinu?
LIKIĆ: I to je jedna od ambicija knjige! Želja da pokažem da su biografije naših predaka, kolopleti njihovih života i postupaka naša duhovna tapija, naša veza sa korijenima, naš temelj, čega se mi danas pomalo olako odričemo. Današnja Hercegovina jeste pomalo i ta stara mitska Hercegovina. Naši preci su ovdje na ovim prostorima živjeli još od srednjeg vijeka. Ovdje su predanja još jaka. Insistira se na vezi sa prošlošću, bar u nekim folklornim običajima. Rodbina sa strane koja, recimo, provede božićne praznike u našem kraju, ostane oduševljena tom nekom arhaičnošću, drevnošću atmosfere tih dana. Maknite se malo iz opštinskih centara, otkrićete jedan okamenjeni srednji vijek, malo isprljan civilizacijom. Ali, to polako nestaje, a i vrijeme je, da se našalim, da se približimo modernoj civilizaciji. Ono čega danas ima sve manje je, čini mi se, hercegovačka prilagodljivost. Nekada su Hercegovci osnivali srpske trgovačke kvartove u gradovima i kasabama čirom Balkana. Krsmanovići, Ćelovići, Paranosi udarili su temelje modernog Beograda. U Banjaluci imate danas muzičku manifestaciju "Dani Vlade Miloševića". Kompozitor Vlado Milošević je značajno muzikološko ime, a otac Sava mu je rođen u jednom selu kraj Ljubinja. Hercegovci su, recimo, izgradili dobrim dijelom mostove, vijadukte, puteve i irigacione sisteme Kalifornije. Toga svega ima pomalo u knjizi, a danas ga nema. Kao da su drugi krajevi preuzeli primat preduzimljivosti i prilagodljivosti.
GLAS: Kako su nastajale priče? Koliko dugo ste radili na njima?
LIKIĆ: Da budem iskren, na pričama sam radio kratko, vrlo kratko. Dovoljan je bio motiv, a oko njega bi se vrlo brzo izgradila priča. U dugim šetnjama, koje praktikujem radi održavanja fizičke forme, padne mi nešto na pamet. Nečija izjava, neki postupak, neko sjećanje. Oko toga razvijem radnju i kad se vratim kući, ispišem pripovijetku. Jedna moja prijateljica, čitajući ih, vidjela je tu neku zaokruženu cjelinu i natjerala me da to sve složim u jednu zbirku.
GLAS: Šta je krajnji cilj ove zbirke? Da se sačuva priča o nekadašnjoj Hercegovini, da se oda poštovanje ljudima iz Vašeg života, da se obračunate sa smrću, ili nešto četvrto?
LIKIĆ: Ne bih vam to ni sam znao reći. Valjda od svega pomalo što ste spomenuli. Možda mi je cilj da budem pisac i da od toga živim ili da napišem nešto što će se ljudima svidjeti pa da im tako uljepšam par sati života. Da ih nešto dirne, da ih nešto nasmije, šta će vam veći cilj? Zaista nemam ambicije da imam neku poruku s ovom knjigom, možda je to nešto čemu stremim, a to bih opisao pojmovima: zdrav razum, toplo srce, suza u oku i čelični želudac. Znači da budemo mudri, dobri, saosjećajni, ali i jaki pred životnim nedaćama.
GLAS: Da li imate planove za neku buduću knjigu? Da li će biti možda nekakav nastavak ove?
LIKIĆ: U planu je nastavak ove knjige, zatim nastavak rada na monografiji o "Amerikancima", a imam i neku ideju u hercegovačkom etno-hororu, odnosno strašnim pričama iz davnine upakovanim u modernu književnu formu.
Inspiracija
GLAS: Ko ili šta je bilo najveća inspiracija za ovu zbirku priča?
LIKIĆ: Iskreno, inspiracija mi je bilo suočavanje sa gubitkom voljenih osoba u kratkom vremenskom intervalu. Ja sam dugo spremao jednu monografiju o hercegovačkim iseljenicima u Americi, ima pomalo uticaja tog pisanja i u ovoj knjizi, ali onda kad izgubite voljene, počnete drugačije razmišljati, misliti o neumitnom kraju, i htjeli ne htjeli, počnete tražiti primjere iz porodice i okoline, od sebi bliskih, kako su se to oni nosili sa smrću. Njihova hrabrost, onih, naravno, koji su hrabro pred Boga na istinu otišli, postaje vam uzor, cilj i motiv.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.