Ljubiša Savanović, glumac, za “Glas Srpske”: Jaku državu čine jake institucije kulture

Zahvaljujući tome okupili su sjajnu glumačku ekipu predvođenu rediteljem Milinkovićem, a motor čitave priče je Nele Karajlić, koji je sa svojim sinom Srđanom Jankovićem i pisao scenario za seriju. Meni je bitno da mi u karijeri dolaze prave stvari u pravo vrijeme i da radim stvari koje me zanimaju. To je velika radost za glumca.

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo jedan od najaktivnijih banjalučkih glumaca Ljubiša Savanović, govoreći o svom učešću u stvaranju serije “Složna braća”, čije emitovanje je počelo ove sedmice, dodajući da su su humor i satira ostali jedino oružje normalnosti u svijetu koji svakim danom postaje sve nenormalniji.

- To je jedino na šta bolesni i izopačeni mozgovi nemaju odgovor, jer nemaju smisla za humor. On ih razoružava i ostavlja gole. Svakako da nije dobro što se ni na Balkanu ništa nije promijenilo i što se od devedeset pete nismo puno pomjerili naprijed. Zahvaljujući tome sve nas je manje ovdje, a kako je krenulo za 50 godina će nas biti samo u sedam velikih gradova. Neće biti sela, prodaćemo ih Rio Tintima i ostaloj bjelosvjetskoj bagri, kao i rijeke, vazduh i vodu, samo ako budemo mogli. A mi ćemo se i tada ponašati kao likovi u “Složnoj braći” - samo ćemo gledati svoju guzicu - rekao je on.

GLAS: Serija se kreće u vodama komedije, jednog od najpopularnijih žanrova kod domaće publike, ali i dalje postoji taj otklon kod jednog dijela filmske i pozorišne struke, da se komedija tretira kao populistički žanr namijenjen za laku zabavu.

SAVANOVIĆ: Čini mi se da je to oduvijek bilo tako. Tako obično misle oni koji ne znaju da prave komedije. Komedija je najpametniji i način da se ljudima kažu bitne stvari upakovane u oblandu smiješnog i duhovitog.

GLAS: Koliko ste zadovoljni proteklom godinom i na šta ste posebno ponosni kada je u pitanju rad ekipe GP “Jazavac”?

SAVANOVIĆ: Po cijenu da zvučim neskromno, “Jazavac” je jedna od najljepših priča na kulturnoj sceni Banjaluke. Ovo pozorište radi već petnaest godina i sve to vrijeme okuplja pozorišne stvaraoce i publiku u radosti. Pored redovnog mjesečnog repertoara koji je obimniji nego u mnogim nacionalnim kućama u okruženju, u Studiju “Jazavac” i u naša dva hora, za mlade i odrasle, okupljamo biše od 200 članova. “Jazavac” je jedno od rijetkih udruženja koje se ne nalaze u samom centru Banjaluke te tako oživljavamo dio grada u kojem, kao i u većini naselja mimo centra, nema kulturnih aktivnosti. Sudeći po posjećenosti predstava naši sugrađani vole to što im “Jazavac” nudi, a ja sam siguran da nam treba još pozorišta u Banjaluci. S obzirom na to da se “Jazavac” samofinansira, borimo se kao lavovi danonoćno da opstane i uspijevamo.

GLAS: Sa druge strane rad Vaše matične kuće Narodnog pozorišta RS pred kraj godine obilježili su brojni problemi te je došlo je i do smjene na funkciji direktora. Isto tako nova uprava najavila je brojne novosti, kako na sceni tako i iza nje.

SAVANOVIĆ: Nova upravnica Dijana Grbić napravila je u prvih mjesec dana mandata zaista mnogo. Dobro je što je na mjestu direktora osoba sa glumačkim iskustvom, ali i velikim organizacionim sposobnostima. Na mjesto umjetničkog direktora vratila je Aleksandra Stojkovića, koji je taj posao sjajno radio u svom prvom mandatu i koji je višestruko dokazan glumac i stvaralac. Nadam se da će oni imati odriješene ruke i mogućnost da Narodno pozorište RS vrate na mjesto kojem treba da bude, a to je vodeća i najznačajnija pozorišna kuća u BiH i bitna institucija kulture u regionalnim okvirima. Nažalost, ovaj sjajan tandem na čelu našeg NPRS već doživljava sabotaže i pritiske koji me tjeraju da se pitam da li su oni koji odlučuju o kulturi svjesni šta našem narodu znači dobro vođeno narodno pozorište, kao jedna od institucija naše države? Kada su bana Tisu Milosavljevića pitali zašto pravi pozorište u Banjaluci onomad, njegov odgovor je bio - ne pravimo mi pozorište nego državu. Mislio je na to da jaku državu čine jake institucije. Danas smo u situaciji da objašnjavamo da je bitno i nasušno potrebno da pozorišta i druge kulturne ustanove vode najbolji među nama.

GLAS: U pozorištu ste, osim svog glumačkog poziva, radili i brojne organizacione poslove. Iz tog iskustva, u kom smjeru mislite da danas treba da ide teatar, posebno onaj koji nosi nacionalni predznak, ako misli na budućnost same institucije?

SAVANOVIĆ: Pozorište je danas raznovrsnije nego ikad. Što se nas tiče, mislim da nam je potrebno još manjih i mobilnijih pozorišta te nešto što je Rade Simović, dramaturg i nekadašnji upravnik Narodnog pozorišta RS, definisao kao pozorišnu mrežu Srpske - plan po kojem bi se pozorište dešavalo u svim salama koje ispunjavaju minimum uslova od Trebinja do Novog Grada. Naravno, sve je to usko povezano sa ekonomskim prilikama i tim koliko ljudi ima u tim mjestima. Nadam se da nije kasno za tako nešto. Sa druge strane, pitanje je koliko su oni koji odlučuju svjesni toga. S obzirom na to da smo sa predstavama “Jazavca” obišli mnoga mjesta, iz vlastitog iskustva znam da je narod širom RS željan pozorišta, djeca posebno. Nema pametnijeg ulaganja nego u tu djecu. To nam je jedina nada.

GLAS: Nažalost, pandemija je presjekla ili usporila brojne planove u vezi sa domaćom filmskom i serijskom produkcijom. Može li biti ozbiljnih pomaka na tom polju, bez jasne i profilisane politike, kako institucija tako i privatnih produkcija na tom polju?

SAVANOVIĆ: Osnovan je Filmski centar RS, ali koliko vidim i tamo je sličan slučaj kao u Narodnom pozorištu. Na čelu Filmskog centra je Anja Ilić, sposobna i dokazana umjetnica sa dobrim vezama u regionu. Pitanje je koliko će država stati iza nje i rada Filmskog centra i omogućiti joj da se pravi posao koji će donositi dobrobit svima: filmskim radnicima, novozaposlenima, ugostiteljima, hotelijerima, samoj državi kroz poreze i ostalo. Svi sa nestrpljenjem čekamo Zakon o audio-vizuelnoj djelatnosti koji je trebalo još u septembru da se nađe na Narodnoj skupštini RS. I koji je neophodno da bude donesen da bi ova institucija nesmetano funkcionisala. Svaki izgubljen dan u tom smislu je velika šteta.

GLAS: Veliki projekti traže veliku bazu za regrutaciju glumačkih ansambla i autorskih ekipa, kako ih formirati?

SAVANOVIĆ: Kad sam govorio o pozorišnoj mreži Srpske to je podrazumijevalo i da se tek svršenim studentima omogući da bez puno maltretiranja osnuju svoja pozorišta/firme i da mogu da svoj rad naplate, a da se smanje porezi na autorske ugovore, jer ovi trenutni ne ohrabruju nikog da radi. Naprotiv. Srpska školuje glumce o svom trošku, ali kad završe fakultet, nemaju gdje da rade. Onda odustaju od ovog posla ili odlaze odavde. Zašto im ne bismo omogućili da rade ovdje? Ne mogu svi u Narodno i Dječije pozorište na stalne plate i to je normalno. Ali je normalno i da rade. A ne treba nam puno za to. Isto ili slično je i sa ostalim studentima Akademije umjetnosti. Moram ovom prilikom da pohvalim i rad novog dekana Akademije umjetnosti Dragane Macan, koja je otvorila ovu ustanovu prema publici i okrenula je na onu stranu na koju je akademija odavno trebalo da ide.

GLAS: Šta biste poželjeli sebi, kolegama i publici u godini koja je pred nama?

​SAVANOVIĆ: Zdravlja i pameti.

Uloge

GLAS: Tokom karijere glumili ste brojne likove, kako u teatru tako i na filmu i televiziji, od fiktivnih do istorijskih ličnosti. Koja Vam je uloga najznačajnija kao potvrda vrijednosti sopstvenog rada?

SAVANOVIĆ: Kada je u pozorištu u pitanju, to su uloge u predstavama “Krivica”, “Celo telo tu me boli” i “Naši dani”, dok mi je uloga u seriji “Kosti” obilježila karijeru izvan teatra. Svaka od njih, ali i one druge, više ili manje uspješne po mom ili sudu publike, su mi donijele nešto novo. Ove nabrojane su posebne, jer sam ih radio sa posebnim ljudima, bili su to veliki zadaci. Poseban je osjećaj igranje neke predstave kao što je “Celo telo tu me boli”, koja je često bila potcijenjena, ali koju igramo uskoro 150. put.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.