Mjesta kao metafore za unutrašnje stanje likova kroz filmove Ingmara Bergmana

Ove godine se obilježavala stogodišnjica rođenja Ingmara Bergmana, jednog od najznačajnijih i najcjenjenijih svjetskih režisera. Uz prikazivanje Bergmanovih filmova u Jugoslovenskoj kinoteci, preko adaptacije predstave “Scene iz bračnog života” i projekta “Film, muzika i nešto između”, u Beogradu je na nekoliko načina obilježeno sjećanje na ovog velikog režisera.

Stvaralaštvo Ingmara Bergmana decenijama nudi mnoštvo inspiracije za adaptacije, za stvaranje novog i pregršt mogućnosti za tumačenje njegovih filmova. Vodeći se tim, odlučili smo da posvetimo nekoliko redova određenim motivima Bergmanovih filmova.

Tema ovog razmatranja o Bergmanovim filmovima  je mjesto radnje, kao metafora za unutrašnje stanje likova. Okolina u kojoj obitava osoba direktno utiče na unutrašnje stanje ili na stvaranje preokreta unutrašnjeg stanja. Ovaj put izdvojili smo nekoliko filmova, u kojima postoji mogućnost takvog tumačenja: “Sedmi pečat”, “Djevičanski izvor”, “Divlje jagode” i “Persona”.

Radnja filma “Sedmi pečat” smještena je u doba kuge ili crne smrti. Film na mračan i ironičan način progovara o susretu sa smrću. Smrt dolazi da pokosi svakoga, kad dođe vrijeme. Vitez i smrt igraju šah. Oko njih je tamno nebo, uzburkano more i kraj svijeta. U opustošenoj srednjovjekovnoj scenografiji, Ingmar Bergman donosi motive hladnoće, otuđenosti i neizbježnosti umiranja. Junak filma, prolazeći kroz puste kamenjare, zapljusnute hladnim morem, proživljava svoje posljednje ovozemaljske dane. Trčeći za dobrim djelima i pokušajima izbavljenja, upleten je u praiskonsku igru. Plaši se, ali pristaje da igra šah. Zna da će da izgubi, ali ne zna šta bi se desilo da pobijedi. Sve staje u njegove bijele figure. Mjesto, u ovom slučaju, prikazuje tu unutrašnju borbu, koja je mučno prikazana u napetosti njegovog lica. Sva shrvana stvarnost koja vrišti u talasima i tamnim oblacima dočarava unutrašnja previranja i želju za bježanjem. Tamni oblaci, oluja, partija šaha sa smrću, simbolički smještaju mjesto radnje u mjesto dešavanja apokalipse. Smrt pleše svoj poznati ples i igra šah i u konačnici njene crne figure odnose pobjedu.

Film “Divlje jagode”  donosi nešto drugačiji pristup lokacijama. Lutajući kroz snolike predjele svog života, glavni lik se susreće sa sobom, na putovanju do svoje životne nagrade. Kroz lijepe seoske krajeve, sjećajući se prošlih dana, prelazi granice jave i sna. Sjećanja na i djetinjstvo, vode ga do mirisa divljih jagoda. Film, kao analiza duše i nostalgičnih osjećaja, dovodi u vezu najjednostavnija sjećanja, koja obilazak mjesta može da izazove. Putešestvije ga odvodi do posljednjeg konačišta, u kući svog sina. Na mirnom mjestu, u jednoj sobi, on se sjeća srećnog trenutka i konačno biva spokojan. Mjesto, u ovom slučaju, predstavlja okidač sjećanja i utočište. Unutrašnje stanje lika uvezano je sa mjestima, jer ga vraća u prošlost, dok on, istovremeno boravi u sadašnjosti.

Lokacijski i vremenski odvojen od današnjice, film “Djevičanski izvor” donosi novu dimenziju stanja likova i mjesta.  Opustošena brda i šume, tlo su za stvaranje radnje klasične priče o razbojništvu, ubistvu i osveti. Iz seoskih predjela vrebaju ljudska čudovišta, najniži porivi čovjeka i najmračnije niske strasti. Izdašni kontrasti u likovima, ispoljeni su i u prirodi. Priroda je zvjerinja, nemirna i okrutna, kao i zločinci u filma. Sa druge strane, priroda je nevina, nježna i nepoznata, kao mlada djevojka koja strada u filmu. Mjesta u ovom filmu u radnju unose i mitsku notu. Prolazak kroz šumu, do manastira ispunjen je i susretom sa osamljenim čovjekom u vodenici i pogledom gavrana, što je direktna asocijacija na Odina i na paganski momenat koji se provlačio kroz film - počevši od dozivanja Odina na početku, do sureta sa nepoznatim čovjekom u šumi i straha od mogućeg ovaploćenja božanstva u stvarnosti. Najbitnije momente filma zauzimaju ljubomora, osveta, ljudska zloba u kontrastu s jednom nevinošću i naivnošću gledanja svijeta. Iskonski poriv za osvetom i vraćanje ubistva ubistvom, kulminira u posljednjoj sceni, pojavom izvora na mjestu gdje je njeno tijelo ležalo. Simbolika iza seoskog izvora, u nedođiji, krije klasičnu završnu misao - tamo gdje se ugasi život, nastane novi. Nošenje bijelih svijeća do manastira, kroz vrleti crnog svijeta, predstavljaju jedno putovanje do bijele smrti, koja se, u konačištu i desila.

“Persona” je film u kojem se segmenti koji obuhvataju mjesto, vrijeme i likove stapaju. Pustoš ostrva Faro je pustoš koju likovi iskazuju kroz svoje postupke. Pukotine u njima su opustošena prostranstva ostrva -  pusta kuća i pusto mjesto. More je vrisak onoga što je zarobljeno unutra. Odvajanje na ostrvo je putovanje ka pronalaženju sebe. Kroz razgovore i ćutanja, iskazuju se sve unutrašnje borbe. Ispoljavaju se raspolućene, nezadovoljne i rastrzane ličnosti, koje nose lične terete. Unutrašnje stanje likova na pustom ostrvu, i ovaj put se prenosi na prirodu. More i kamenje govore više od onoga o čemu Elizabet ćuti, a Alma govori. Dvije suprotne prirode njihovih ličnosti, sjedinjene su u mjesto na kojem borave. Alma govori zidovima, kamenju i moru, jer od Elizabet ne dobija povratne riječi, dobija samo mučno ćutanje.

Mjesto kao okidač sjećanja i ćutanja, kao prikaz unutrašnjeg straha i ludila, mjesto kao prikaz unutrašnje zatvorenosti i hladnoće kao nemogućnost sporazumijevanja, kao vjera, kao tuga, kao padanje i uzdizanje - sve to su motivi koje je Bergman provlačio kroz riječi, ćutanja, uzdizanja i propadanja svojih junaka. Mjesto u kojem živimo, ljudi koje srećemo okidaju u nama ono zataškano, zakukuljeno osjećanje, od kojeg bježimo. Stvaraju od nas ono što krijemo u sebi i što već jesmo. Učine da se zatvorimo u svoju drevnu ljušturu i tako, sebi nepoznati, prazni i daleki, kao sjene lebdimo svijetom.

Trilogija

Zapažene momente u kojima se kao lokacija izdvaja ostrvo Faro uočavaju se u filmovima koji se posmatraju kao trilogija. Stvarno i onostrano je u lucidnim momentima koje Karin proživljava i u filmu “Kroz tamno ogledalo”. Čitav film je slika svijeta u kojem zablude i ludosti izbijaju iz čovjeka. Okruženi morem, snagom hladnog diva, doživljavaju momente zamagljene svijesti i momente jasnoće. Glavno mjesto u filmu “Zimsko svjetlo” zauzima seoska crkva. Sve staje u molitvu, u opustošenoj crkvi i sveštenika koji sumnja u svoju vjeru, te je preispituje kroz srdžbu, gnjev i mržnju, prema sebi i prema drugima. Treći film trilogije je “Tišina”. U potpunoj tišini, u susretu sa nepoznatim jezikom mjesta u koje su došle, dvije sestre provode dane u besmislu i ćutanju. Tišina se oslikava u nemogućnosti razumijevanja jezika i prenosi na manjak komunikacije među njima. Mjesto u kojem na sve načine vlada tišina, u ovom filmu je mjesto gdje se ona pretvara u tihi vrisak. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.