Zafranović: Film “Djeca Kozare” biće udarac u pleksus

Snimanje novog Zafranovićevog filma “Djeca Kozare” završeno je je prije nekoliko mjeseci i to ostvarenje se sada nalazi u montaži.

-Na koji način jedan običan čovek, kad krenu ideologije i istorijske halabuke, biva zaveden zlom? Šta i kako se to u čovjeku razvija, i pojedinačno i masovno? Što potom, kako je istorija pokazala, rezultira masovnim tragedijama. Fenomen egzekucije. Kako ubijamo? Kako običan čovjek sa svojim vrlinama i manama postane okoreli mrzitelj, ubica, mučitelj. Na djelu su bolni procesi i činjenice. I uvek otvoreno pitanje - napominje Zafranović.

On ističe da su se u filmu “Djeca Kozare” bavili jednom od najvećih trauma ovog podneblja.

-U pismu koje je ostavio jedan od naših junaka, piše: “Jasenovac kao da nikad nije postojao, ima samo neka ledina. To je činjenica. Tamo ne postoji ništa osim trave i velike ledine. Ali ako su važne stvari, pogotovo ako su i strašne, na marginama sjećanja i pameti, ne znači da one ne djeluju. Naprotiv! Mi smo se u filmu bavili jednom od najvećih trauma ovog podneblja, tj. regiona. A ta trauma je i vrsta upozorenja. Da se ne ponovi. A bojim se da je vrlo  blizu, napetosti su velike. Širenje propagande, odnosno mržnje je ogromno. Po nekom mom osjećaju, naši strahovi su se obistinili. Treba samo malo da to pukne i da krene - kazao je Zafranović i dodao da jedva čeka da vidi na koji način će biti prihvaćen njegov film “Djeca Kozare”.

-Moj film. Udarac u pleksus? Očekujem reakcije. A znam da zavise i od toga kakva će konstelacija u odnosima Srbije i Hrvatske biti kad izađe. ... Mada je meni svejedno. Ne uzbuđujem se, samo me zanima - kazao je Zafranović. 

Riznici njegovih priznanja pridružila se nedavno i Nagrada za životno djelo 71. Martovskog festivala.

Zafranović je neraskidivo vezan za istoriju Martovskog festivala gdje je prikazao svoj prvi film 1966. godine, i 2019. predstavio stoti...

Prošle godine je na Festu dobio nagradu Beogradski pobjednik za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti.

Njegov filmski opus i rukopis, ističu znalci, odlikuju visok umjetnički domet, angažovanost, složenost, prijemčivost...

Između svih ovih godina, kako je rečeno, stala je jedna blistava rediteljska karijera u kojoj su se nizala remek-djela u dugometražnom igranom, ali i u kratkom metru i dokumentarcima, među kojima su “Ave Marija” (1971),  “Antika” (1972), “Rad zida grad” (1975), “Zavičaj - Vladimir Nazor” (1978), “Krv i pepeo Jasenovca” (1983), “Lica terakota” (2003), “Simfonija nebeskog grada” (2004) i drugi, a koji su ne samo istorija, nego i antologija dokumentarizma i kratkog metra.

Zafranović ističe da je svaka nagrada neka vrsta potvrde da čovjek nešto napravio.

-Medij filma, bivajući toliko dugo u njemu, iskoristili smo i da prezentujemo sve ono što nas je tištilo, što smo htjeli da kažemo u raznim periodima, raznim ideologijama, raznim raspadima, ratovima, užasima, u našim strahovima da se to ne ponovi. Meni je na neki način i smiješno to “za životno djelo”, jer još uvek radim. Možda će zvučati bizarno, ali ja se osjećam kao da sam na početku. Sa svakim filmom, pa i sad. Već razmišljam o novom filmu jer je ovaj pri kraju. Snimili smo i sad je u montaži - kazao je Zafranović.

Reditelj ističe da mu je nagrada na Martovskom festivalu posebno važna jer, kako kaže, bez ovih dokumentarnih filmova ne bi bilo ni ovih igranih.

-Sa malo više analize bi se moglo jasno pokazati da sam gotovo redovno prvo radio dokumentarni film. Zato što sam htio istražujući da prođem određenu temu, da napravim prvo dokumentarac pa tek onda da iz toga, sa nekim iskustvom istine do koje bih došao, idem u igrani film. I ovom filmu koji radim prethodio je dokumentarac  “Krv i pepeo Jasenovca”. Samo više nisu dokumenti nego igrane partiture, likovi, drame, sudbine tragedije... ali je gotovo identično - kaže Zafranović.

Njegov novi film kako najavljuje biće “tragikomedija iz Splita čija se radnja odvija pred dolazak fašizma, pred Drugi svjetski rat”

-Želim da neki svoj temperament izvučem vani i da svijetu onako felinijevski, samo sa druge strane Jadrana, pokažem da smo i mi bili dio te tradicije i te kulture. Može se reći da je taj film po atmosferi autobiografski. Imao bi nešto što će ljudi prepoznavati, što je deo ove kulture, duh ovog podneblja - rekao je Zafranović. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.