Željko Rebrača, najpoznatiji srpski “bananamen”, za “Glas”: Bilo me je sramota kad sam blokirao Džordana

 Dejan Kondić
Željko Rebrača, najpoznatiji srpski “bananamen”, za “Glas”: Bilo me je sramota kad sam blokirao Džordana

Kada Erik pojede bananu postaje “Bananamen”. Tom rečenicom počinjao je kultni crtani film jako popularan devedesetih godina, a ovo je i nadimak Željka Rebrače.

Srpski košarkaš imao je nevjerovatan osjećaj za blokadu i mnogi veliki igrači su osjetili kako izgleda kada “Srebrni letač” (još jedan nadimak) brani svoj koš. Najpoznatija “banana” momka iz Prigrevice, svakako je ona koju je lupio Mihajlu Mihajlovu u završnici finala Svjetskog prvenstva u Atini 1998. godine. Ipak, nije samo gorostasni Rus bio žrtva dugih ruku legendarnog centra. Moć srpskog asa osjetio je i najveći košarkaš svih vremena Majkl Džordan. U novogodišnjem intervjuu za “Glas Srpske” pomalo stidljivo se Željko Rebrača prisjetio te blokade.

-  Zbunio sam se i pitao, da li je moguće. Bilo me je sramota. Majkl Džordan je broj jedan. Kad čujem da Lebrona Džejmsa upoređuju s njim, nije mi dobro. Ne može to da se poredi. Majkl je dva nivoa iznad svih. Nestvarno nešto. On je davao tada po 35 poena. Tukli su ga strašno. Danas bi, u ovakvoj košarci, imao prosek od 50 poena bez problema. On je klasični “ubica”. Nikad nije tražio od saigrača nešto što on nije radio. Ako se trče kamikaze, sprintevi, on mora biti prvi, i na trening je prvi dolazio. Ako šutira loše, on u šest ujutro dolazi na trening, a veče pre toga igrao je do­ kasno utakmicu. Neverovatna, specifična glava. Kad ga vidiš osetiš tu auru, harizmu. Lebron nema to ni približno. Po meni je Kobi Brajant nivo iznad Džejmsa - istakao je Rebrača koji je sada prvi čovjek Vojvodine.

GLAS: Prva stanica u NBA ligi bio Vam je Detroit. Poslije ste igrali za Atlantu i Kliperse. Kakva iskustva nosite, djeluje da su u tom periodu nekako sa potcjenjivanjem gledali evropske igrače “preko bare”?

REBRAČA: Uvek su oni nas gledali tamo s potcenjivanjem i kada je otišao Dražen Petrović, kasnije Vlade Divac. Tada si morao da kreneš od nule. Sve što si uradio u Evropi ne važi, ideš ispočetka tamo. Za nas je to bio šok, borba za neke minute. Možda je to bio i razlog što nisam ranije otišao. Šta sad, treba da idem tamo da igram pet minuta. Hteo sam da igram. Kada sam otišao u Detroit, igrao sam skoro 20 minuta. Igrao sam “ruki ol-star” sa 17, 18 minuta proseka. Bio sam ruki meseca kada je bio povređen Klif Robinson, kasnije je i Ben Valas bio povređen, pa sam uspeo da skupim ceo mesec da igram, nekih 17 utakmica. Imao sam prosek od 20 i nešto poena, 11 skokova i dve blokade.

GLAS: Kakav utisak je na Vas ostavio jedan od najboljih defanzivaca Ben Valas? 

REBRAČA: Ben Valas ima neviđen rad ruku i nogu, usklađen sa balansom snage, odnosno načinom na koji je koristi. Dosta te testira. Pusti te, ne gura te pod košem, samo te sačeka. Neverovatan igrač. Gledao sam na treningu, Čonsi Bilaps i Rip Hamilton igraju jedan na jedan s njim. Nisu mu ništa mogli. Pusti ih, oni ga probaju obići, brži su, ali uvek ih on stigne. Posebna jedna glava. Držao je reket, davao sigurnost ekipi.

GLAS: Da li je tačno da je generalni menadžer Pistonsa Džo Dumars rekao da Srbi žive najljepše na svijetu?

REBRAČA: Kada je dolazio u Beograd zbog Žarka Paspalja došao je i kod mene u Prigrevicu, nije očekivao da tako živimo. Pitam ga šta si očekivao, vojsku?! Beogradom se oduševio. Često dolazi u prestonicu, prija mu. Mi smo gostoprimljivi, nebitno ko si i šta si, u Beogradu svi uživaju. Živeo sam tamo i svi koji dođu kod nas osete kako je ovde dobro.

GLAS: Kako objašnjavate sve što radi Nikola Jokić?

REBRAČA: Sekundu pre svih vidi kako će nešto da izgleda. Tako i dodaje pasove, ima pregled igre i čita košarku na poseban način. Njegova vizija terena je totalno drugačija. Svi misle da je on nespreman zašto što možda nije definisan kao ostali igrači, ali neverovatno je spreman i ljudi toga nisu svesni. Igra rasterećeno, on će pas dodati kako je zamislio ne razmišljajući o grešci. On je genijalac, anomalija u košarci. Mogao bi igrati i u našem periodu, ali ne znam da li bi imao tu slobodu, zbog fizike koja je tad bila izražena u košarci, ali bi isto bio odličan. On je prototip Divca i Arvidasa Sabonisa, jedan od retkih igrača za kojeg bi platio da ga gledaš.

GLAS: Kako su izgledali Vaši košarkaški počeci?

REBRAČA: Svaki dan sam pravio krug Prigrevica, gde sam živeo, Sombor gde sam išao u školu, pa u Apatin na trening, pa nazad kući. Ceo dan sam jurio, ali nije mi bilo teško, menjao sam šinobus, voz, autobus...To je bio najbezbrižniji period, roditelji su radili, a moje je bilo škola i treninzi. To je bila ta prva godina, posle sam otišao u Novi Sad.

GLAS: Da li je tačno da ste tamo imali “pomoć prijatelja” i da ste tako iz NAP-a otišli u Partizan?

REBRAČA: Da, Sale Đorđević i Nebojša Ilić su služili vojsku u Novom Sadu i trenirali su sa nama. Sale je posle izvesnog vremena rekao ljudima u Partizanu da u NAP-u ima neki talentovani mali i tako je krenulo.

GLAS: Ko Vam je bio mentor u Beogradu?

REBRAČA: Ivo Nakić me je uveo u taj hedonistički način života. Bio mi je dosta od pomoći da se adaptiram na Beograd. Došao sam golobrad, posle godine u Apatinu i tri godine u Novom Sadu. Trebalo je upoznati taj Beograd u vremenu koje je bilo tada. Išli smo na kvalitetna mesta i dosta smo se družili među sobom. Stariji su vukli nas mlađe. Glumac Bogdan Diklić se isto puno družio sa nama, dolazio na treninge, mi smo išli na pozorišne predstave, uzdizali se i što je jako bitno znali smo da se ponašamo u kafani. To je za nas sve bila igra, igrali smo se košarke, a imali smo sportski motiv. Nismo bili opterećeni ni ugovorima, ni bilo čim drugim, već smo hteli da budemo što je moguće bolji na terenu. Po osam sati dnevno smo znali provoditi u sali.

GLAS: Kako je nastao “Partizan iz Fuenlabrade”?

REBRAČA: Kad smo otišli u Fuenlabradu najviše mi je u sećanju ostao taj famozni aerodrom u Cirihu. Znali smo ga napamet. U samoj Fuenlabradi su nas prihvatili kao svoje. Videli su da smo mlada ekipa koja je puna talenta. Mi negde nismo ni bili svesni našeg kvaliteta, ali smo bili nekako posebni. Sećam se mečeva protiv Estudijantesa i Huventuda. Ljudi su tamo navijali za nas, mi smo bili u šoku, kao i naši španski rivali. Mi smo stvarno bili Partizan iz Fuenlabrade. Dali su nam jak vetar u leđa. Imali smo to nešto, kasnije se srž te ekipe iz 1992. pretočila u reprezentaciju od 1995. godine. Duda je to sve preneo, a Željko podigao na viši nivo.

GLAS: Pretpostavljam da finale iz Istanbula znate napamet?

REBRAČA: Veruj da ne znam, iskreno. Sad kad gledam na to iz ovog ugla, meni je to sve bila igra. Nisam imao saznanje kao sad. Igrao sam Kup šampiona, pa šta, došao sam da igram. Nisam imao tu percepciju, niti sam se opterećivao s tim. Meni je bio izazov da treniram kao manijak i na terenu da uradim nešto. Nije me zanimalo ko je Filips, Huventud... Respektovao sam ja njih, ali nisam imao pardona kad uđem u igru. Veruješ da se sećam više detalja van terena nego na terenu. Meni je to kao klincu bilo zanimljivije. Što se igre tiče ulazio sam da dam energiju, da lupim neku blokadu.

GLAS: Kad kažete da se sjećate više detalja van terena, onda sigurno pamtite i anegdotu kada ste dobili naručeni auspuh, koji su Vaši saigrači prošvercovali u avionu.

REBRAČA: Hahahaha, nisam igrao jednu utakmicu, a rezervisao sam auspuh za auto, koji je tada trošio više ulja nego benzina. Vlada Dragutinović, Mlađan Šilobad i Zoran Stevanović su mi doneli ceo auspuh iz delova. Svašta su mi tada rekli, ali su me ispoštovali.

GLAS: Kakav je bio rad sa Željkom Obradovićem?

REBRAČA: Uz Željka “profa” Aleksandar Nikolić je bio tu. Dobili smo posle dve godine “žulj na mozgu” od tih silnih detalja. Tek kasnije u Benetonu i u NBA sam shvatio koliko sam naučio. To bi bio i savet mladima danas da imaju svoj sportski cilj, motiv, a iz toga dalje sve dolazi, upravo radom. Sad kad gledam na te godine, sa ovim znanjem, šta sam sve prošao, ne znam da li bih mogao sve ponovo.

GLAS: U Italiji vas je trenirao Majk D' Antoni. Kakav je on tip?

REBRAČA: Majk je posebna faca. Pazi, dolazim ja iz Partizana sa 23 godine gde sam trenirao kao lud i u Benetonu, posle nekih sat i 20 treninga on meni kaže: “Ajde odmori se?!” I to u petak, a u nedelju utakmica, a ja navikao da radim pet sati. Tamo sam se oslobodio i zaigrao sa još više samopouzdanja. Značila mi je ta sloboda koju mi je dao u tom momentu.

GLAS: Ipak, niste mogli pobjeći od Obradovića.

REBRAČA: Da, dolazi Željko, sa kojim sam prvo radio dve godine u Partizanu, pa onda tu u Benetonu, pa u Panatinaikosu, plus rad u reprezentaciji. Da njega nije bilo ne bih ja ni dostigao te neke košarkaške visine do kojih sam dosegao. Na jedan grublji način on je iz mene izvukao maksimum. Meni nije trebalo neko ko će me lagano, ajde molim te radi, nego neko ko će me naterati da izađem iz te svoje ljušture. Odem sad na neke utakmice pa vidim da “poludi” tako na igrače. Kad vidim kako se istrese na Alena Smailagića, setim se onih naših dana (smijeh).

GLAS: Sa Obradovićem ste imali i jednu zanimljivu situaciju na treningu.

REBRAČA: Da, u Moskvi on je krenuo nešto da pokaže kao igrač, pa mi je tu udario neki lakat, ali sam mu ja vratio posle dva meseca, izbio mu dah, mislio sam da će me izbaciti, ali ne, šmeker je on. Nastavio je dalje. Svestan je, ako si se spustio da igraš košarku moraš biti spreman na sve. Sad to zvuči simpatično, tada baš i nije tako izgledalo, ali znao je da izvuče maksimum iz nas.

GLAS: Djeluje da Vas je Italija dobro izgradila kao osobu?

REBRAČA: Italija je bitan momenat u mom životu, da me edukuje oko hrane, da naučim te stvari, oblačenje i to. Kod nas je drugačije, “nadereš” se, kod njih ne. Tamo ide malo salata, pa pica, pa riba, pa vino uz ovo, uz ono. Ispočetka, prve godine tamo nisam ni hteo da pijem vino. Rikardo Pitis me je terao. Dvaput sam se u životu napio od nekog “vranca”, dušu ispovraćao, ne bi crno vino popio nizašta. Oni uvek popiju čašu, dve vina, uz malo sira. Pitis pred kraj sezone meni kaže, ajde malo uzmi i ja probam, vidi, nije to ono što sam ja pio i onda se rađa želja da naučim više o vinima. Volim da ih isprobavam, kombinujem malo. Mi ovde imamo dosta da tako kažem malih vinskih kuća koja prave odlična vina i sad ulazim u tu kulturu pijenja, ali i pravljenja istog, a sve zahvaljujući ljudima sa kojima sam se družio.

GLAS: Koliko god da ste bili sjajni na klupskom planu, Vašu generaciju i Vas narod identifikuje sa reprezentacijom. Da li ste svjesni šta ste uradili, počev od te nezaboravne 1995. godine?

REBRAČA: Tek sada sam svestan šta smo tada uradili, tada sigurno nismo bili. Tada je bilo specifično vreme, ljudi su teško živeli i rat je bio i mi na terenu smo se na neki način borili protiv svih neprijatelja. Naše pobede su ljudima davale snagu da guraju u životu. Jer kad mi dobijemo, naš čovek bude pozitivniji, vidi da može nešto da se uradi i onda je lakše bilo preživeti sve nedaće. Danas da napravimo takav rezultat ne bi imalo toliki uticaj na narod. Ljudi danas žive dosta bolje, ali su i asocijalniji nego tada. Ljudima ovde u Republici Srpskoj i u Republici Srpskoj Krajini je to značilo.

GLAS: Kakve su reakcije ljudi kad Vas sretnu?

REBRAČA: Stalno mi pričaju gde su bili kada smo osvajali te medalje. Ostavilo je to traga na njih. Sećam se, vozi me taksista posle Svetskog prvenstva 1998. godine kada smo osvojili zlato. Hoću da mu platim. Kaže: “Ti dok se voziš u mom taksiju nećeš platiti. Toliko ste nam doneli da se to ne može opisati!” Neki dan sretnem jednu baku koja mi kaže: “Zbog vas sam ranije ustajala da gledam mečeve reprezentacije”.

GLAS: Kako pamtite duele protiv Arvidasa Sabonisa?

REBRAČA: Od njega sam 1995. dobio neki lakat, odvalio me je. Već sam 1996. napredovao, pa sam mu zalepio blokadu. Mislim da ima na “Jutjubu”, Divac ga čuva, a ja ga sačekao iz drugog plana.

GLAS: Kako Vam se čini onaj odlazak Hrvata sa postolja?

REBRAČA: Osetilo se da su pod pritiskom. Napeto je bilo. Nije to bilo sve do njih. Ne verujem da je to bila njihova želja.

GLAS: Nacija pamti i duel protiv “Drim tima” iz finala Olimpijskih igara 1996. godine.

REBRAČA: Što se njih tiče, mislim da su bili opušteni. Mislim da nismo imali tu šanse. Jeste tu kao 30 minuta bio egal, ali kad su ubacili u brzinu više...Daleko od toga da ja omalovažavam našu igru, ali su bili u svom modu. Oni su u Atlanti igrali golf, pili, družili se, “sprdali” se... Na mečeve su dolazili kao na trening utakmice.

GLAS: Igrali ste i dobili prvi duel protiv Hrvatske na Evropskom prvenstvu 1997. godine.

REBRAČA: Uffff... Bili smo bolji 20 razlike od njih, ali oni su bili opušteni. Mi pod nekom tenzijom. Prva utakmica posle rata. Psihološki teška za igru, Sale nas je iščupao tom trojkom.

GLAS: Vi ste najbolje odigrali Svjetsko prvenstvo 1998. godine. U finalu je Rusija bila nemoćna.

REBRAČA: Po imenima možda nismo bili na nivou prethodnih timova. Mislim da nas je na prvenstvo ispratio jedan novinar. Pretpostavljali su svi da ćemo biti osmi, deveti. Međutim, mi smo krvavo radili, bili smo najbolji kao tim od svih timova u kojima sam ja igrao, spremni smo bili. Radili smo sa Seadom Krdžalićem na Kopaoniku do iznemoglosti. Povraćali smo. Svako je na terenu dao šta je trebao i morao u datom momentu. Blokirao sam Mihajlova i poentirao posle skoka u napadu. Osećao sam se moćno, niko nije smeo da mi uđe u reket. Imao sam osećaj u tom periodu od neke 1995. do 1998. godine da nas nikad niko neće pobediti. Mogli smo igrati i dve utakmice zaredom. Koliko sam bio spreman mogao sam proći kroz zatvorena vrata. I rivali su osećali da smo moćni. Plakali smo na kraju kada smo se rastajali, a znali smo kroz šta smo prošli, kroz kakav dril. Imali smo glave da možemo da izdržimo sve, kao specijalne jedinice.

GLAS: Ko je u toj selekciji iz druge polovine 90-ih bio zadužen za atmosferu?

REBRAČA: Divac je bio glavni šoumen. Jednom mi je pertle od patika zavezao za stolicu, nisam osetio. I onda je on kao najiskusniji, predložio da svi ustanemo kao nešto se zahvalimo. Možeš misliti kako sam pao (smijeh).

GLAS: Evropsko prvenstvo u Srbiji i Crnoj Gori 2005. godine bilo je veliko razočarenje. Šta se desilo?

REBRAČA: Bila je to miks generacija. Tu smo bili Dejan Bodiroga, Dejan Tomašević i ja, pa onda mlađi momci, Vladimir Radmanović, Marko Jarić, Igor Rakočević... Nisu problem bili samo izlasci koliko je tu bio problem shvatanja košarke i pristupa treningu. Ne bih mnogo komentarisao, bila je to i oproštajna godina, Bodirogi i meni. Nisu svi momci isto shvatali suštinu reprezentacije. Pričali smo mi s njima. Kažem im, ne mogu ja da vas nateram da trčite i da više radite. Kako je moguće da ja treniram više od nekih vas mlađih, da sad ne spominjem imena. Možda nekad i kažem o kome se radilo. Možda je trebalo i nekoga odstraniti, ali postavljalo se pitanje kako će mediji to preneti.

GLAS: Kako gledate na učinak reprezentacije na ovogodišnjem Evrobasketu?

REBRAČA: Pre prvenstva nas nisam smatrao za favorite. Mislim da smo dobro snizili kriterijume. Jedina naša zvezda je Jokić. Ostalo su sve dobri igrači, dali su sve od sebe. Problem je što mi baziramo kriterijume na 90-im i očekujemo da nešto osvojimo, a u deficitu smo sa vrhunskim igračima. Zašto? Zato što se ne radi u bazi. Kako sam preuzeo Vojvodinu, pokušavam da napravim bazu. Borim se sa roditeljima, menadžerima, mora se sve to nivelisati. Nade ima, ali nam treba podrška. Nema ništa preko noći. Mora puno da se radi, da se napravi sistem. Danas se prodaje potencijal. Čim nešto pokaže, mladi igrač dobije dobre uslove i šta će on, on nije ni “gladan”. NBA je to poremetio. Možemo da se vratimo, ali moramo košarku vratiti u manje sredine. Nije sve u Zvezdi i Partizanu.

Sin ne bi imao šanse

GLAS: Vaš sin Filip jednom prilikom je izjavio da bi Vas dobio jedan na jedan da ste u njegovim godinama. Šta Vi mislite o tome?

REBRAČA: Sviđa mi se njegov stav. Naravno da me ne bi dobio (smijeh), ali sviđa mi se što veruje u sebe... Ne bih voleo da je rekao da ne bi dobio. Bitan je taj stav u životu, da možeš da dobiješ bilo koga.

Odlučno “ne” strancima

GLAS: Strani košarkaš u reprezentaciji, da ili ne?

REBRAČA: Apsolutno ne. Za to sam da budemo i poslednji, ali stranac ne, nikako. Šta treba, da dovedemo pet stranaca da bi bili prvi. Budimo poslednji, ali bar znamo na čemu smo.

Originalni balkon

GLAS: Kakve uspomene imate na čuveni prvi doček te 1995. godine?

REBRAČA: Ne može se to ponoviti. Sve kasnije je bilo organizovano. Ono iz '95 ne mogu da vam objasnim, nemam reči. Retko ko će ono doživeti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana