Sportski događaji kojima je “Glas” posvetio posebnu pažnju

Glas Srpske
Sportski događaji kojima je “Glas” posvetio posebnu pažnju

Sport je ispisao mnoge lijepe stranice istorije, a “Glas” je uvijek bio tu da ih obilježi i otrgne od zaborava.

Zato smo u jubilarnom broju odlučili da iz mora važnih događaja istrgnemo tek nekoliko i podsjetimo kako je to bilo te kako ih je naš list ispratio

Krajina dočekala Kup

Od svih klubova u Krajini, a kasnije u Republici Srpskoj poseban mezimac “Glasa” bio je FK Borac. Klub koji je 4. jula proslavio 93. rođendan ponekada je nezasluženo, ali više puta zasluženo dobijao tretman na koji su u mnogim drugim kolektivima bili pomalo i ljubomorni. Borac je od svog samog osnivanja bio u pravom smislu riječi borac, koji je svojim simpatizerima donosio mnogo radosti, ponekad i gorčine, a njegovi navijači bili su najponosniji 11. maja 1988. godine, kada je tadašnji drugoligaš Jugoslavije u finalu Kupa savladao moćnu Crvenu zvezdu sa 1:0. Većini ljubitelja fudbala poznati su svi detalji o ovoj utakmici u kojoj se trenutak odluke desio u 81. minutu, kada je poslije centaršuta Amira Durgutovića Senad Lupić bio najviši u skoku i savladao Stevana Stojanovića. Međutim, neki su ostali sakriveni i do današnjih dana. Od samog polaska za Beograd sve je krenulo naopako.

- Već poslije četiri, pet kilometara, odnosno kod Prijedorske petlje pokvario nam se autobus. Trebalo je da dođe drugi, ali nije bilo slobodnog. Ubrzo je došao autobus za gradske linije u kojem su bile drvene stolice. Tako smo otišli u glavni grad, a kada smo došli pred stadion, redar nije htio da nas pusti misleći da smo navijači - rekao je Durgutović.

Doček u Banjaluci za pobjednike Kupa maršala Tita bio je veličanstven.

- Dočekani smo kao vanzemaljci, a prolazeći kroz špalir svi su htjeli da nas dodirnu i da se rukuju sa nama. Na balkonu iznad nekadašnjeg “Borca” program je vodio Limun Papić i svi igrači su se poimenično obraćali masi. Kada je mene najavio, uzeo sam mikrofon i rekao da ovakvi navijači zaslužuju da Borac bude u Prvoj saveznoj ligi. Tako je i bilo, i Borac je sezonu kasnije postao prvoligaš - prisjetio se Durgutović.

Prvo navijanje na ženskoj košarci

Grad na Vrbasu pokazao se kao odličan organizator značajnih sportskih događaja, a jedan od najvažnijih svakako je Evropsko prvenstvo za košarkašice koje je održano od 22. do 28. septembra 1980. godine, a imao je i svog predstavnika u selekciji Jugoslavije - Mersadu Bećirspahić. Jedna druga, tada mlada igračica Slađana Golić, kucala je na vrata reprezentacije i sa svojim Mladim Krajišnikom bila sparing partner nacionalnom timu tokom priprema.

- Meni je KEP ostao kao jedan od najznačajnijih detalja na početku moje karijere. Bila sam na neki način i sama aktivan učesnik i uvijek se rado sjetim tih dana - sa ponosom je istakla Golićeva. 

Sva dešavanja na prvenstvu pomno su praćena u
“Glasu” koji je tada izlazio tri puta sedmično. Ali, ostaće upamćeno da je za vrijeme finalnog dijela turnira izlazio svakodnevno kao svojevrstan bilten prvenstva, sa obiljem fotografija, tekstova i razgovora. Dugogodišnji novinar i urednik sportske redakcije Limun Papić, bio je i generalni sekretar Organizacionog komiteta pa mu je pripala čast da reprezentativkama Jugoslavije, na završnoj ceremoniji, uruči bronzane medalje. Za EP u Banjaluci izdato je 238 novinarskih akreditacija. Takođe, prvi pu­t je na jednom ženskom prvenstvu viđena fanatična podrška sa uvijek punih tribina pa i ne čudi izjava reprezentativke Jugoslavije Zorice Đurković koja je rekla da publika zaslužuje zlatnu medalju.

Dva slavlja rukometaša

Nijedan klub iz bivše Jugoslavije, koja je nekada bila rukometna velesila, nije mogao, a pogotovo ne može ni sada, da se pohvali činjenicom da je osvajač dva različita evropska trofeja. To je jedino pošlo za rukom rukometašima Borca koji su 1976. godine osvojili pehar namijenjen pobjedniku Kupa evropskih šampiona, a  u predvečerje rata trijumfovali i u Kupu IHF.

Dosta je priča napisano o ta dva sjajna uspjeha, a najbolji svjedok kako su se titule osvojile jeste direktni učesnik u oba finala Miro Bjelić. U prvom je bio igrač na parketu, a u drugom jedan od čelnih ljudi Borca.  Klupsko rukovodstvo odlučilo je da se kandiduje za domaćina završnice Kupa šampiona, a on je predvodio delegaciju u Bazelu.

- Sa mnom je išao dr Nebojša Popović, a u Zagrebu nam se priključio tadašnji selektor reprezentacije Ivan Snoj - prisjeća se Bjelić.

Licitiralo se putem teleprintera jer tada nije bilo interneta, a početni iznos bio je 100 dolara. Banjalučani su išli do 16.000 i dobili domaćinstvo.

I osvajanje Kupa IHF 15 godina kasnije, imalo je svoje dramatične trenutke. Naime, nakon pobjede u prvom finalnom meču sa CSKA, postojala je realna opasnost da Banjalučani uopšte ne otputuju na revanš. Ipak, Bjelić je kontaktirao svog prijatelja tadašnjeg predsjednika Olimpijskog komiteta Stjepana Kljujića koji mu je obezbijedio 700.000 tadašnjih dinara za put. Sve ostalo je istorija.

Slavija, Beneš, Josipović

Uspjehe Bokserskog kluba Slavija i njegovih  takmičara decenijama su vrijedno pratili novinari “Glasa”, pogotovo prije rata. Iz tog vremena datiraju i najveći uspjesi ovog kolektiva, koji je 12. maja 1974. postao ekipni prvak Jugoslavije poslije čuvene majstorice protiv Kablova.

Ipak, daleko veću pažnju privukli su događaji iz marta 1979. godine, kada je Marijan Beneš postao profesionalni prvak Evrope, odnosno pet godina kasnije kada se na OI u Los Anđelesu Anton Josipović okitio zlatom.

- U gradu je vladala prava euforija, a tog 17. marta put dvorane “Borik” slilo se i staro i mlado. Poslije spektakularnog nokauta i velikog slavlja, svi mi koji smo bili na licu mjesta, ali i oni koji nisu, sa nestrpljenjem smo čekali sljedeći broj “Glasa” da vidimo šta je napisano. I dan-danas, 40 godina kasnije, sjećam se naslova “Veličanstveno” i brojnih slika - naglasio je legenda Slavije Dragan Batar.

Sjajne priče u “Glasu” ispisane su i pred OI 1984. u SAD, kada su u Banjaluku stigla tri olimpijska zlata, Antona Josipovića i dvojice rukometaša, Zlatana Arnautovića i Zdravka Rađenovića.

- Sjećam se da me je tada novinar Tomo Marić pitao kakve su šanse da se Josipović vrati sa zlatom, kao iz topa sam odgovorio: “Ako se to desi, ići ću pješke u Beograd da ga dočekam”. To se i desilo, ali nisam ispunio obećanje, već sam s otišao u Beograd po Antu, kojem je dan kasnije zajedno sa Arnautovićem i Rađenovićem priređen veličanstven doček - dodao je Batar.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana