“Jugo”, Alan Ford i Mongol reli: Kako su Riječani prevalili 17.000 kilometara do Mongolije i nazad

G.S.
“Jugo”, Alan Ford i Mongol reli: Kako su Riječani prevalili 17.000 kilometara do Mongolije i nazad

Daleko od civilizacije spavali su u jurti, gledali zalaske Sunca i orlove koji lete iznad njih.

Trojica pustolova iz Rijeke u Hrvatskoj došla su na neobičnu ideju - sjeli su u “jugo” i krenuli put Mongolije.

Filip Jakovac, Aleksandar Puača i Marino Rempešić nazvali su ovu neformalnu grupu “Alan Ford”, po popularnom humorističkom stripu.

Oni su ljeta 2016. godine, automobilom “jugo koral” 55, prevalili oko 7.000 kilometara od Rijeke do mongolskog grada Ulgija sa idejom da “upoznaju druge kulture i promovišu balkansku”, prenosi BBC na srpskom.

Na putu od 60 dana večerali su sa čovjekom koji se predstavljao kao glavni kriminalac Čeljabinska, Filipa je nožem napao Dagestanac u Novosibirsku, Aleksandra je “slovenska krv” spasila od batina u Voronježu, a umalo ih je uhapsila policija u Rusiji i Moldaviji.

Pored svih opasnosti sa kojima su se susreli, vratili su se, kažu, sa mnogo novih prijatelja, uspomena i iskustava.

“Prvi na svijetu do Mongolije jugom”

Idejni tvorac avanture je Filip Jakovac, koga je inspirisala humanitarna automobilska trka Mongol reli.

Ta trka počinje u Engleskoj ili Češkoj i završava se u Rusiji, u blizini granice sa Mongolijom.

Pravilo Mongol relija je da se ne koriste auto-putevi i da automobili budu “što blesaviji, što stariji i što primitivniji”.

“Gledao sam šta mi to imamo u našem okrugu, pa sam se sjetio ponosa i dike naše jugoslovenske auto-industrije, auta koga su svi voleli i mrzeli, a nadam se više voljeli - to je jugo”, priča sa osmijehom za BBC na srpskom Filip, 30-godišnji magistar prava.

Juga su nabavili u Velikoj Gorici pored Zagreba za 320 evra i dali mu ime R2-D2 (Ar-Tu-Di-Tu), po robotu iz filmskog serijala Ratovi zvezda. Od milošte su ga zvali Arti.

Uz male dorade i ojačanja na motoru, bio je spreman za daleki put.

Od Mongol relija se u međuvremenu odustalo zbog visoke cijene učešća, ali je Mongolija ostala krajnje odredište.

Troškovi puta su iznosili oko 10.000 evra. Od sponzora i darodavaca su dobili oko 2.500 evra u novcu i opremi, dok su ostatak troškova podijelili na tri dijela.

Krenuli su sredinom jula i prva stanica je bio Beograd, gdje su umjesto jedne noći ostali tri dana.

Tamo su promjenili amortizere koji su ih umalo koštali više nego automobil.

“Prvo smo našli nekog lika koji nam je rekao da će mijenjati amortizere za 500 evra. Santa Marija! A onda smo našli momka koji nam je promjenio za 50 evra”, prisjeća se za BBC na srpskom Aleksandar Puača, 31-godišnji magistar geografije.

Iz Beograda su krenuli ka Nišu, odakle su htjeli za Tursku, pa preko Gruzije u Rusiju.

Međutim, tek što su se uključili na auto-put, prijatelji su im javili da je u Turskoj izbio vojni puč i da je zemlja u haosu.

Promjenili su plan i preko Mađarske nastavili za Lavov i Kijev u Ukrajini, a onda dalje za Rusiju.

Siledžija iz Voronježa i homofob iz Novosibirska

Dok su krstarili jugoistočnim i južnim dijelovima Rusije i Sibira nailazili su uglavnom na pozitivne reakcije ljudi.

Njihov šareni “jugić” je prikupio brojne simpatije Rusa, pa su im često vikali “molodjec” - “bravo” ili “odlično urađeno” na ruskom.

Međutim, nije sve uvijek išlo glatko.

U Voronježu, prvom većem mjestu gdje su se zaustavili u Rusiji, Aleksandara je umalo napao lokalni automehaničar zbog garderobe i frizure.

“Imao sam dredove, dimije i probušene uši i Rus mi je rekao 'pošto si brat Sloven neću te razbiti'. Uzeo je rakiju koju smo ponudili i popio dva decilitra na eks.

“A rođa sa potkošuljom, ima dva metra, i ono, ormar je, razumiješ?” smješkajući se prepričava Aleksandar.

Rakiju nabavljenu u Beogradu su nazvali “srpska smrt”. Ponijeli su oko 30 litara u dva kanistera, sa željom da je služe ljudima na putu, ne bi li na taj način “širili balkansku kulturu”.

Filip se našao u još ozbiljnijoj neprijatnoj situaciji od Aleksandra.

U hostelu u Novosibirsku, gdje su odsjeli, sprijateljili su se sa gostima, kao i sa domarom iz Dagestana, jedne od najkonzervativnijih ruskih država.

Poslije nekoliko dana, Filip je riješio da uradi socijalni eksperiment i jedne večeri dok su se družili ispred hostela, okupljenima je saopštio da je homoseksualac.

Svi su ga gledali zabezeknuto, dok je “dobri duh” iz Dagestana, kako su ga zvali, zaplakao.

“On se rasplakao ko malo dijete, a ja ga zagrlio i kao 'u redu je, vidiš da se družimo danima, znaš da sam okej lik, i ti si okej, ma sve u redu'. Ja nastavio da pričam sa ostalima, kad odjednom meni sijevne nož ispod vrata.

“I on plače i rida iza mene, ja vidim njegovu debelu ruku iza mene, obgrlio me, i kroz suze mi govori 'ja te sada moram ubiti, ja te moram ubiti'“, opisuje Filip.

Pošto su se stvari otele kontroli, Filip mu je izbio nož iz ruke, a zatim mu rekao da nije homoseksualac.

“On je onda kleknuo, počeo da mi ljubi ruku i u obraz me poljubio dva puta”, dodaje.

I pored ovog incidenta, kažu da im je u Novosibirsku bilo najljepše, od svih ruskih gradova koje su posjetili.

Aleksandar kaže da je tamo probao najbolji paradajz u životu, a upoznali su i Radovana, Srbina koji drži lokal u kom su na račun kuće jeli nekoliko dana.

Sa Dagestancem su se pomirili i na rastanku mu ostavili rakiju na poklon uz poruku - “poljupci”.

“Kapo di tuti kapi” iz Čeljabinska

Jedna od usputnih stanica bio je i grad Čeljabinsk, koga Filip zove “najmačo grad u Rusiji”, zbog velikog broja teretana na otvorenom koje se nalaze između blokova zgrada.

“Dolazi frajer s posla, skida aktovku, sako, napravi 20 zgibova, uzme aktovku i nastavi dalje. Dobra kultura”, kaže Filip.

Ipak, ono što će mu ostati u sjećanju je poznanstvo sa “bradatim, sijedim likom obučenim u bijelo, sa zlatnim lancem, zlatnim satom i narukvicom” po imenu Gergi, koga su nazvali “kapo di tuti kapi” - što u svijetu organizovanog kriminala znači “glavni šef”.

Upoznao ih je ruski vojnik sa kojim su Filip i Marino jedne večeri otišli u obližnji nargila bar, u kome je sjedio Gergi.

Vojnik je otišao da ga pozdravi, da bi potom pozvao Riječane za sto, “mahnuvši prstom”.

“Krenuo je na ruskom da mi priča kako je čuo da smo došli u grad juče. Pitam ga da li mu je to vojnik rekao, a on: 'imam ja izvore'“, kaže Filip i dodaje da ga je u tom trenutku oblio hladan znoj.

Kako je razgovor odmicao riješio je da upita Gergija čime se bavi.

“On me pogleda, skupi oči, lagano se namršti, ali kao da odustane od sumnje u jednom trenutku i kaže 'pa ja sam vam, kako vi to zovete kriminalac, mafijaš'. Imam tu klubove, a svi ostali klubovi su za reket, ja njima pružim zaštitu i onda oni slobodno posluju”, prepričava Filip.

Kasnije je dobio poslovnu ponudu da vodi Gergijevu taksi službu, a dotakli su se i predsjednika Rusije Vladimira Putina.

Kaže da je pri pomenu predsjednikovog imena Gergi ustao, pogledao u prazno i rekao “Putin je jedini čovjek koji je dobar za majku Rusiju”.

“Kao da gledaš američki film sa ruskim negativcem, znaš koji kliše”, dodaje Filip.

Gergi je poslije rekao da mu duguje još jedno piće, te da će za tu priliku zatvoriti obližnju balkansku ćevabdžinicu i ugostiti ih pri povratku.

“Nismo ga posjetili kad smo se vraćali jer sam se uplašio”, govori Filip.

“Istina je na vrhovima Mongolije”

Poslije 25 dana putovanja i oko 7.000 pređenih kilometara, spavanja u kolima u neprirodnom položaju, pored puta i pokraj rijeke Volge, stigli su na krajnju destinaciju - varošicu Ulgij na sjeverozapadu Mongolije.

Mongolija je 18. zemlja svijeta po površini i najrijeđe naseljena suverena država, sa 3,2 miliona stanovnika.

Najvećim dijelom pokrivena je stepama, sa planinama na sjeveru i pustinjom Gobi na jugu, a stočarstvo je najrazvijenija grana privrede.

Mongolija je fantastična destinacija sa tako neobičnim ljudima i kulturom, tvrdi Filip..

“Tamo su ljudi nekako, ne bih rekao lijeni, ali su u idiličnoj poziciji, i troše minimalno energije, za maksimalan učinak rada, a taj učinak je vrlo relativan”, kaže on.

“Svi pjevaju karaoke i blago su sramežljivi, ali su dobronamerni”, dodaje Aleksandar.

Riječani su “jugo” parkirali u gradskoj garaži i ostatak vremena proveli u prirodi.

Unajmili su lokalnog vodiča koji nije znao ni engleski, ni ruski, pa su se sporazumevali, kako kažu, “rukama i nogama”.

Preko kolskih puteva, kakvi jedino postoje u ovom dijelu Mongolije, odvezao ih je džipom do podnožja druge najviše planine u državi - Monh Hairhan.

Tamo su odsjeli u tradicionalnom nomadskom šatoru - jurti, odnosno geru.

“To je tako dobro bilo, da ti to ne mogu opisati. Mi smo bili u području gdje, ne da nema signala, nego valjda signal nikad nije prošao i gdje ništa ne radi osim proste mehanike motora auta.

“Ti kad si tamo pet dana i gledaš zalazak Sunca i orlove kako lete iznad tebe i ne čuje se ništa, shvatiš da se istina nalazi gore”, objašnjava Filip.

Pošto nisu dobro razumijeli vodiča, na ekskurziju su ponijeli samo vodu i slatkiše, koje su morali da mijenjaju sa kazačkim nomadima za hljeb, mlijeko i sir.

Kazaci čine četiri odsto populacije države, ali su u ovom dijelu Mongolije većinsko stanovništvo.

Na Aleksandra je najveći utisak ostavilo selo čiji stanovnici na tradicionalan način love orlovima.

“Tamo sam vidio devojčicu od 11 godina, rumeni obrazi, mala buca, koju djed trenira kako da lovi sa orlom, čime je prekršio tradiciju jer samo muškarci tako love. Orao mrcina, ne bi vjerovao kolika ptica, a ona sa njim opušteno...

“Ja sam ga držao na ruci i molio boga da me ne kljucne. Kad sam gledao Filipa kako ga drži, razmijenili smo pogled i uplašio sam se. Veličanstven je, toliko živo i intenzivno biće”, oduševljeno govori Aleksandar.

Stepski banditi u Mongoliji i korumpirani policajci u Tiraspolju

Prvog dana u Ulgiju sreli su par iz Italije koje su nedaleko od grada opljačkali “stepski banditi” na motorima, sa fantomkama i oružjem.

Slična sudbina je umalo zadesila Riječane, pri izlasku iz grada na putu ka kući, ali ih je, kažu, “jugo” ponovo spasio.

Aleksandar priča kako je, dok je vozio, na 500 metara spazio čovjeka sa fantomkom na motoru “krosaljki”, kako ih gleda.

“I sad situacija, ili ćemo stati i pregovarati, ili ćemo izleteti napolje na brzaka, razbiti ga i moliti boga da niko drugi neće doći. I frajer je valjda skontao koji auto vozimo i kako to sve izgleda i pustio nas na miru”, priča Aleksandar.

Za Rijeku su išli drugom rutom, preko Moskve, Bijelorusije, Ukrajine i Moldavije, gdje je Aleksandar zamalo završio u zatvoru.

U Tiraspolju, najvećem gradu Pridnestrovlja (Transnistrija), samoproglašene i međunarodno nepriznate države, zaustavili su ih policajci i tražili mito.

Aleksandra su prvo ubijeđivali da je pijan, zatim ga odveli do bolnice da vadi krv i na kraju mu zatražili 200 evra.

“Stavio sam ruku u džep i dao im četiri evra, tri dolara i 20 ukrajinskih grivni, tri valute od kojih ni jednu ne koriste. Napokon su nas pustili”.

Slijedeća destinacija - Australija

“Jugo” Arti se ni jednom nije pokvario, a samo dva puta su mijenjali gume.

Poslije Moldavije, vožen je širom Balkana i do Irske. Njegov vlasnik Filip je u međuvremenu za 200 evra kupio još jednog “juga” i nazvao ga Mila.

Arti i Mila bi trebalo da prevezu petoro avanturista do slijedećeg odredišta - Australije.

Prvobitni plan je bio da krenu početkom 2019. godine. Zbog nedostatka novca put je pomeren za početak 2020, ali je epidemija korona virusa odložila put do daljnjeg.

Za ovu tromesečnu avanturu, koja obuhvata petnaest zemalja, potrebno im je oko 39.000 evra.

Aleksandar sumnja da će ići, između ostalog zato što mu je skupo.

“Imam drugačije interese i ne da mi se tako opet putovati. To je putovanje od godinu i po dana, kulturni šok za kulturnim šokom i ne bih volio da to preletim u tri mjeseca”, kaže Aleksandar, koji trenutno radi u Norveškoj.

Marino je otišao da radi kao medicinski tehničar u Belgiji da bi sakupio novac za Australiju, dok je Filip poslije Mongolije otvorio turističku agenciju.

Kažu da će novo putovanje imati humanitarni i ekološki karakter - sakupljaće novčanu pomoć za liječilište za bijeloglave supove na hrvatskom ostrvu Cresu, a u zemljama kroz koje prolaze sakupljaće bačenu plastiku.

“Zahvaljujući tom putu moj život se promjenio”

Ime grupe “Alan Ford” odabrali su jer je njihovo putovanje “jugom” u Mongoliju ličilo na sadržaj poznatog humorističkog stripa.

“Mi smo s ovih prostora i predstavljamo ove prostore i nema većeg teatra apsurda od toga”, kaže Filip.

O tome govori i činjenica da je, pored velikog broja suvenira koje su donijeli iz Mongolije, Aleksandru i Filipu ipak najdraži - jakov izmet.

Strip Alan Ford, autora Lučana Sekija (Maks Bunker) i Roberta Raviole (Magnus), bio je veoma popularan u bivšoj Jugoslaviji.

Kada se humor i nesvakidašnji suveniri stave po strani, sigurni su da ih je put promjenio.

“Zahvaljujući tom putu danas sam otvorio agenciju, upoznao sam curu, moj život se promjenio potpuno. Kad sam išao na put znao sam da će se nešto tako dogoditi, ali nisam znao da li će biti dobro ili loše, i hvala bogu završilo je najbolje.

“Srećan sam bio i tada, srećan sam i danas. I mislim da je Mongolija bila ključan faktor u tome, zajedno sa mojom ličnošću”, navodi Filip.

Aleksandar kaže da ga je put naučio prihvatanju i da je putujući sazreo, a da je iz svega izašao kao “duhovno bogatiji čovjek”.

“Dobio sam taj momenat svijeta i skapirao da smo svi isti, nezavisno od kulturoloških razlika, uvijek imamo iste obrasce na drugačiji način. U tom kontekstu sam počeo da promatram svijet malo drugačije u smislu da smo svi jednaki”, kaže Aleksandar.

Kaže da je putovanje osnažilo prijateljstvo između trojice saputnika.

“Naše prijateljstvo je sada kosmičko. Mislim da nema boga koji će ga prekinuti. Različiti smo, ali smo zauvijek prijatelji”.

Ponos Jugoslavije - “jugo”

Prvi “jugo” sastavljen je ručno 1978. godine i poklonjen je predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu.

Serijska proizvodnja “juga” počela je 1980. godine u fabrici automobila Zastava u Kragujevcu.

Rekordnih 220.000 primjeraka proizvedeno je 1989.

Postojao je veliki broj modela, a najpoznatiji su bili “jugo 45”, “jugo 55”, “jugo koral” 45 i 55, “jugo kabriolet”, “jugo florida”, “jugo tempo”, “jugo ciao” i drugi.

“Jugo” je osamdesetih godina prodavan i na američkom tržištu po cijeni od 3.990 dolara.

Tada je zabilježen najveći izvoz u istoriji Zastave, kada je u SAD plasiran 141.511 “jugo” automobil.

Godine 2008. obustavljena je njegova proizvodnja, poslije gotovo napravljenih 800.000 modela.

 

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana