IDE GAS Idoli egzistencijalizma

Muharem Bazdulj
IDE GAS Idoli egzistencijalizma

U neobično zanimljivoj knjizi lirskih proznih zapisa Đurđice Čilić “Fafarikul”, koja je u ovih dvadesetak pandemijskih mjeseci doživjela uspješna izdanja i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji, nalazi se i kratki tekst pod naslovom “Afadjejev”.

On na izuzetno efektan način sažima jedno generacijsko iskustvo: “Album Idola Odbrana i poslednji dani objavljen je kad sam krenula u prvi razred osnovne škole, pa sam ga otkrila puno godina kasnije. Usprkos pjesmama 'Jedina' i 'Nebeska tema', u koje sam se zaljubljivala uvijek iznova, najdraža mi je bila 'Rusija'. Ja sam još studirao, a ona je radila, noću sam joj čitao... Koga joj je čitao? Afadjejeva? Tko je taj, zašto ga nemamo u lektiri? Zašto ga nema u knjižnicama, zašto ga nema ni na internetu? (...) Najmanje dva desetljeća kasnije, kad sam i sama već imala puno snažnije ruke, dok sam u jednom antikvarijatu pregledavala knjige koje nemaju veze ni s muzikom, ni s mojim odrastanjem, ni sa zaljubljivanjem, našla sam ono što nisam tražila: roman na kojem je crvenim štampanim slovima bilo napisano ime autora, ruskog prozista Aleksandra Fadjejeva. A. Fadjejeva. Afadjejeva. Kupila sam ga, iako je sad to samo hrpa riječi koje nikad neću progutati, ali između svaka dva retka je i prstohvat sreće i dvije žličice nježnosti, koju uvijek osjetim kad ga gledam na policama među ostalim knjigama”.

U prvih desetak godina nakon oslobođenja, knjige Aleksandra Aleksandroviča Fadjejeva bile su često prevođene u Jugoslaviji. Već 1947. zagrebačko Novo pokoljenje objavljuje “Mladu gardu” u prevodu Slavke Dimić i Milice Dajović. Naredne godine, beogradska Prosveta, u prevodu Tankosave Kašiković, u dva toma, objavljuje veliki roman “Poslednji iz plemena Udege”. Naposljetku, vjerovatno najčuveniji njegov roman, “Poraz”, objavljivan je širom Jugoslavije, od Beograda i Zagreba preko Sarajeva do Novog Sada, u najmanje tri prevoda (Nataša Jeremić, Vid Latković, Aleksandar Flaker).

Staljinista

Ipak vrhunac njegove popularnosti u Jugoslaviji su kasne četrdesete i rane pedesete godine. Nije to čudno znamo li njegovu biografiju. Fadjejev je bio paradigma ruskog komunističkog i revolucionarnog pisca. Nije slučajno da je po njemu prozvana medalja za ratnu književnost, kao što nije slučajno ni da je on u dva navrata, u teškim vremenima (najprije od 1938. do 1944, a zatim i od 1946. do 1954) bio na čelu Udruženja sovjetskih pisaca. I ne samo to, Fadjejev je bio, u pravom smislu riječi - staljinista. Toliko da je izvršio samoubistvo nakon Staljinove smrti i destaljinizacije koju je sproveo Hruščov, a u oproštajnom pismu je osudio odustajanje od Staljinove politike te samog Hruščova i njegove saradnike, odnosno njihove poteze u tom pravcu. Naravno da je Staljinova smrt poremetila i međusobne odnose kod pisaca, naročito onih visoko pozicioniranih u Udruženju. Tako se Fadjejev burno razišao sa Iljom Erenburgom i svojim donedavno dobrim prijateljem Mihailom Šolohovom. Na Fadjejevoj strani ostao je pjesnik Konstantin Simonov.

Album “Odbrana i poslednji dani” objavljen je 1982. godine, nekoliko decenija od vremena kad je Fadjejev bio na vrhuncu popularnosti, odnosno više od četvrt vijeka nakon njegove smrti. U tom smislu, njegovo ime većini publike Idola nije značilo gotovo ništa. Primjera radi, u tom trenutku su u Jugoslaviji zasigurno bila prepoznatljivija imena i Šolohova i Erenburga i Simonova, da i ne govorimo o piscima od Tolstoja, Dostojevskog i Čehova preko Puškina i Ljermontova do Mandeljštama i Cvetajeve. Zašto onda lirski subjekt u pjesmi pod naslovom “Rusija” svojoj voljenoj čita baš A. Fadjejeva?

Čini se da ta autorska odluka apriorno potvrđuje onaj čuveni Kišov stav iz “Varijacija na srednjoevropske teme” gdje se kaže: “Srpska kultura, vezana kroz istoriju u prvom redu za Rusiju i pravoslavlje, još čuva u sebi tu mističnu vezu. Srpski nacionalizam se hrani mitologijom slovenskom i ruskom, čak i onda kad odbacuje boljševizam: pravoslavlje i ruska književna tradicija, panslavizam i Dostojevski (...) imaju danas istu privlačnost kao Blokova pesma o Skitima, Jesenjin ili Majakovski. (...) Tu se ukrštaju, dakle, dva mita: panslavizam (pravoslavlje) i revolucionarni mit. Kominterna i Dostojevski”. Iako se danas “Odbrana i poslednji dani” kao album dominantno tumači kao antikomunistički, u tom smislu nije nužno čudno da se kao paradigma ruske književnosti potencira A. Fadjejev.

Hijene

Unutar globalne kulture dvadesetog vijeka, međutim, postoji još jedan detalj zbog kojeg je Aleksandar Fadjejev ušao u njenu istoriju. Naime, odmah nakon Drugog svjetskog rata, ako je postojala svjetska intelektualna moda, bio je to egzistencijalizam. Krenuvši iz Francuske i iz oslobođenog Pariza, egzistencijalizam je tokom godinu-dvije postao svjetski uticajan, a likovi poput Sartra, Kamija i Simon de Bovoar, postali su intelektualne ikone. I mada su egzistencijalisti u političkom smislu bili ljevičari, naposljetku je njihova misao unutar istočnog bloka oficijelno odbačena. Desilo se to 1948. godine, u Poljskoj, u Vroclavu, na Kongresu intelektualaca za mir u svijetu koji je organizovao Andrej Ždanov, a na kojem je Aleksandar Fadjejev izjavio kako su “egzistencijalisti šakali koji su naučili da kucaju na pisaćoj mašini, odnosno hijene koje su naučile da pišu”. A. Fadjejev iz pjesme “Rusija” Idola je zapravo simbol odbacivanja Sartra i Kamija u istočnoj Evropi. Fadjejev se tu nastavio na raniju kritiku Đerđa Lukača. U svakom slučaju, lik iz pjesme Idola suprotstavio se idolima egzistencijalizma. To je ono po čemu je danas na Zapadu najviše i zapamćen.

Uglavnom, Idoli su uspjeli da Fadjejeva, i to u tom efektnom modusu, sa inicijalom imena i prezimenom, učine dijelom generacijskog sentimentalnog vaspitanja. Taj lirski Fadjejev koga je lijepo skicirala Đurđica Čilić preklapa se, naravno, sa istoimenom istorijskom figurom. Upravo to preklapanje, isprepleteno sa iskustvom koje je publika “Odbrane i poslednjih dana” u deset-petnaest godina poslije objavljivanja albuma doživjela, daje dodatnu simboličku težinu stihu “Noću sam joj čitao A. Fadjejeva”. Uglavnom, danas se ne samo po antikvarnicama, nego i po različitim internetskim sajtovima, mogu kupiti stare knjige Aleksandra Aleksandroviča Fadjejeva, a do svakog od nas je da li ćemo u tome pronaći “prstohvat sreće i dvije žličice nježnosti”. U svakom slučaju, teško da bilo gdje u svijetu Fadjejev danas ima tu simboličku težinu kao što je ima na jugoslovenskom potkontinentu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana