Život, želje i žal

U noći između srijede i četvrtka stigla nam je nova, 2026. godina. Mnogi su, u tim prvim januarskim minutima, zagrlili one najmilije do sebe sa željom da ostanu zdravi, srećni i nasmijani do posljednjeg treptaja, a onima koji to veče nisu fizički bili s njima prenijeli iste želje, samo otkucane.

Neki su, s druge strane, zauvijek otišli. Njihova srca su prestala da kucaju u posljednjim satima, sada već, stare godine ili u prvim otkucajima nove. I stvorena je bolna praznina u srcima onih njima najbližih po krvi i onih koje je život skrenuo na njihov put.

A taj put je, zapravo, ona crtica između datuma našeg rođenja i onog drugog. Prvi, mahom, slavimo. Za drugi ne želimo da znamo. Ali to ne znači da neće doći. Naprotiv...

Ovi januarski dana su posebni. To su praznični minuti, sati kada više nego inače žudimo za toplinom doma. Porodicom. Zagrljajima jačim od bilo koje riječi. Željama da svi budemo, na prvom mjestu, zdravi, a ostalo će, nekako, samo od sebe doći.

I to i jeste prva naša, za sve vas, novogodišnja želja. Da budemo zdravi i da su nam porodice na okupu.

Prebrzo živimo. Stalno žurimo, nerijetko kasnimo. Treba nam iznova još koji čas, još koji dan, ali ma koliko toga i bili svjesni i ma koliko htjeli da usporimo tu mašinu, ona ide kako je podešena. Usporiće kad dođe red za to. Zaustaviće se, kako se kaže, kada je suđeno. Nekada iznenada. Prerano. Za ne povjerovati. Za opsovati sve po spisku, uz samo jedno pitanje: Zašto?

Tog odgovora nema. Oni koji ostaju nastavljaju s tim da žive, ali ima nešto što može i treba svako od nas.

Treba da živimo. Treba da volimo svim srcem. Treba da budemo uz najvoljenije. Treba da im svako malo viknemo ili šapnemo koliko nam znače, koliko ih trebamo, koliko treba da se čuvaju, paze na sebe, uspore kada mogu, ubrzaju kada su za to stvarno spremni.

Treba da se više glasno smijemo, budemo čiste duše i toplog srca. Da ne trčimo za slikama kojima nas bombarduju iz dana u dan, predstavljajući to kao stil života. 

Potrebno je pomoći kada to i kome možemo. Zagrliti snažno, izustiti riječi utjehe onima kojima su potrebne jer i to su molitve koje se pamte.

Treba da budemo ljudi. Da dišemo punim plućima jer ne znamo kada je red na naš posljednji dah.

Nekada se govorilo: "Danas te ima, sutra te nema". Danas je, nažalost, došlo takvo doba u kojem te "sad ima, a već sljedećeg minuta nema".

Nova godina je počela. Želimo vam sve najbolje. Da budete zdravi, srećni i svi na broju. Onima koje više nikada nećemo ni sresti ni zagrliti neka je laka crna zemlja. Počivajte u miru. Čuvamo vas u srcima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.