Vrzino kolo

Iako Republika Srpska ima ozbiljne preduslove za razvoj poljoprivredne proizvodnje i prerađivačke industrije, kockice nikako da se slože godinama. Odnos ove dvije privredne grane u najmanju ruku bi se mogao opisati kao vrzino kolo, jer je situacija poprilično zamršena i haotična.

I jedni i drugi uporno tjeraju vodu na svoj mlin, iako bi daleko isplativije bilo kada bi se udruženim snagama stremili ka razvoju.

Prerađivačka sezona polako se zahuktava jer stiže prvo ovosezonsko voće i povrće za preradu koje će u vidu kompota, džemova i raznih salata završiti na stranom tržištu. Međutim, po svemu sudeći dobri poslovni rezultati će izostati jer je epidemija virusa korona i ovoj industriji zadala probleme kojih nije manjkalo ni u ranijim godinama.

Sezona je počela otkupom i preradom jagode, a čelnici prerađivačkih preduzeća već se hvataju za glavu zbog nedostatka sirovine i nekoliko puta više otkupne cijene. Procjenjuju da na tržištu neće biti ni dovoljno kornišona, ali i drugog povrća za preradu zbog čega će primijeniti recept iz prethodnih godina i po sirovinu se uputiti u susjednu Srbiju, ili druge obližnje zemlje kako bi uspjeli ispuniti godišnju plan proizvodnje i marketima isporučiti dovoljno robe. I taj uvoz je upravo glavni kamen spoticanja dobre saradnje  domaćih prerađivača i poljoprivrednika. 

Dok se prerađivači žale na manjak sirovine, s druge strane, gotovo da nema sezone u kojoj poljoprivrednici tvrde da su bacili tone pristiglog povrća jer nisu imali kome da ga prodaju. Povrtari iz Semberije i Lijevča polja godinama tvrde da mogu proizvesti dovoljne količine krompira, luka, paprika, paradajza, kupusa, krastavaca za domaće kupce, te da nema potrebe da se ti proizvode uvoze u enormnim količinama. Mnogo puta do sada su  tražili da se zaštiti njihova proizvodnja bar tokom sezone jer nisu u mogućnosti da se nose sa konkurencijom stranih poroizvođača. 

Postavlja se pitanje zašto se povrće za preradu uvozi, ako se domaće baca na otpad? Da li paprike i paradajz iz uvoza mogu biti toliko jeftiniji od domaćih da se prerađivačima isplati da plaćaju transport, carinu i sve druge dažbine? I zašto domaći proizvođači ne spuste cijenu povrća kako ne bi morali baciti tone svojih proizvoda na kraju sezone?

Moguće je da i jedni i drugi govore istinu, ali moraju priznati da je situacija poprilično zbunjujuća i ne logična, te oslikava nedostatak kvalitetnih ideja i rješenja za poslovni napredak koji uporno izostaje uprkos potencijalima koje Srpska ima.

Potrošačke trendove diktiramo sami i krivicu za enorman uvoz hrane snose svi u lacu, počevši od proizvođača, prerađivača, do kupaca. Prednost domaćim proizvodima moramo dati svi jer ćemo u suprotnom i dalje tapkati u mjestu, što nikome ne ide naruku. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.