Uskraćene lekcije

Tri decenije nakon Odbrambeno-otadžbinskog rata u BiH morale su proći da bi se nadležni u Livanjskom kantonu smilovali da dozvole djeci srpskih povratnika u Glamoču da izučavaju svoj maternji jezik, srpski jezik, ćirilicu, istoriju i geografiju. Tri decenije! Malo li je?!

Nije bilo dovoljno što su im očevi i djedovi protjerani sa ognjišta, a kuće spaljene, već i u miru, godinama kasnije, neko sebi uzima za pravo da nedužnoj djeci nameće nešto što im ne pripada.

Godinama unazad čupali su ih iz korijena, otimali im jezik i pismo, slovo po slovo brišući njihov srpski identitet.

Samo zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja opstaje na vjetrometini današnjice i odolijeva svim iskušenjima, povratnici su uspjeli koliko-toliko da sačuvaju svoje korijene, da ne budu potpuno iščupani sa svoje srpske zemlje i bačeni u nepovrat.

Borili su se i politički predstavnici srpskog naroda koliko su mogli, ali počesto je to bila borba sa vjetrenjačama, a bilo je i onih koji su “boreći se” samo skupljali političke poene. Bilo je svega. Bilo i prošlo.

Srpski jezik se vratio u glamočku školu, a sa njim i djela čuvenih Desanke Maksimović i Branka Ćopića o kojima su tamošnji osnovci do sada znali malo ili nimalo. Jednostavno, nisu imali priliku da saznaju, da nauče.

Od ovog septembra sve je drugačije i djeca su srećnija.

Kako i ne bi bili, konačno im je vraćeno ono nešto njihovo, ono što im po rođenju pripada, po svim mogućim zakonima i konvencijama, ono što čini njihov srpski identitet.

A generacije i generacije njihovih drugara ostale su uskraćene i za azbučna slova i “Ježevu kućicu” i istoriju svoga naroda. I nikom ništa.

Nigdje, ni pred kojim sudom niko neće odgovarati za oskrnavljena djetinjstva ni  uskraćene lekcije... Ne odgovaraju ni za mnogo teže zločine. Ne odgovaraju, a morali bi.

Na onima koje svake dvije, odnosno četiri godine biramo da nas predstavljaju svakako je i to da ne dozvole da se ovakva istorija nikada više nigdje ponovi.

Nijedno dijete ne zaslužuje da bude kažnjeno na tako ružan i podmukao način, da mu se slovo po slovo otima jezik, pismo, istorija, briše ime i prezime, kida korijen iz kojeg je ponikao. O tome treba da misle svi oni koji sjede u raznim foteljama, donose odluke i kroje sudbinu ovog naroda.

I da im za vijeke vijekova na pameti budu samo riječi Stefana Nemanje: “Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?”

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.