Šta je zaista Tompsonov nastup na Hipodromu

Na zagrebačkom Hipodromu 5. jula (srpnja) ove godine Marko Perković Tompson održaće svoj koncert. Do sada je rasprodato više od 300.000 karata. Očekuje se posjeta blizu pola miliona ljudi, što bi oborilo rekord svih dosadašnjih okupljanja Hrvata ikada.

Nagrnuli su Hrvati sa svih strana Hrvatske i iz dijaspore, ne samo da uživaju u pjesmama koje vole i koje "gađaju u sridu" njihovog nacionalnog bića, već i radi toga da ih na koncertu bude što više. Svima u Hrvatskoj i okruženju je potpuno jasno da je Tompsonov koncert postao više od koncerta. On je postao domoljubni zbor sa kojeg se žele poslati poruke o svojim pogledima na prošlost, na sadašnjost i na budućnost. Ako bilo koja ideja uspije da na jedno mjesto da prikupi pola miliona Hrvata, onda je izvjesno da ona odražava hrvatsko većinsko stanovište. Kome se upućuju glavne poruke okupljenog naroda? Srbima - naravno. Istom onome narodu prema kojem se vijekovima unazad upućuju otrovne strijele, izvlače noževi, pripremaju jame i logori, usmjeravaju strojnice. Želja im je, takođe, da se na koncertu legalizuje i legitimizuje prava priroda jednog dijela hrvatskog kolektivnog arhetipa i da se ućutkaju i oni malobrojni Hrvati koji bi da se od svega toga ograde i koji nisu zadojeni antisrpstvom.

Obrasci

Prema Gustavu Jungu, univerzalni arhetipovi su duboko u podsvijest usađeni obrasci koji utiču na naš doživljaj svijeta i na naše ponašanje.

Ako se zaroni u potrazi za uzrocima takvog ponašanja, vjerovatno će se dosegnuti do kompleksa u vezi sa porijeklom. Postojanje Srba u dodiru sa Hrvatima i pravoslavnih u dodiru sa katolicima presudno je uticalo na formiranje toga arhetipa u podsvijesti, ali i u osviješćenom dijelu svevremenske sadašnjosti. Antisrpsko ponašanje ovih Hrvata predstavlja kontinuitet hrvatskog nacionalnog izraza, bar posljednjih nekoliko vijekova. To se intenziviralo i dobilo na oštrini i brutalnosti posljednjih sto pedeset godina. Hrvatima nije mnogo smetalo vjekovno austrijsko i ugarsko ropstvo. Njihove oštrice nisu bile usmjerene niti protiv turskih najezda, a njemačku okupaciju su dočekali sa velikom radošću. Oni su prepreku do sopstvene slobode i sreće vidjeli isključivo u Srbima. Zbog toga su i svi srpski neprijatelji i u kriznim vremenima i u miru redovno postajali hrvatski prijatelji. U tome kontekstu može se posmatrati i nedavni sporazum o vojnoj saradnji sa Albanijom i tzv. Kosovom. Hrvati bi se samo znali pritajiti i maskirati svoju pravu prirodu kada bi procijenili da bi neki posao za njih mogli da odrade naivni Srbi. Njihovo oslobađanje od austrougarske proglasili su novom - srpskom okupacijom. Jovan Dučić svjedoči da oni nisu imali svojih Termopilskih klanaca niti velikih žrtava za slobodu od porobljivača. Na sopstvenu žrtvu (za dom) su bili spremni isključivo u borbi protiv Srba.

Procesi pokatoličenja pravoslavnih, pohrvaćenja katoličkih Srba, latiničenja ćiriličnih područja i falsifikovanja istorijskih činjenica u korist Hrvata, a na štetu Srba, dobro su poznati u prošlosti, ali i u sadašnjosti. Ti procesi još traju.

Pravoslavna vjera slovenskog življa na prostorima zapadnog Balkana je oduvijek smetala jezuitskom Vatikanu i bio je veliki broj pokušaja da se Srbi bar pounijate (npr. Unija u Marči 1611. godine), ako ne u potpunosti pokatoliče (npr. Vrlika i okolina, 18. vijek).

Da su Nemanjići pristali da se Srbi pokatoliče, vjerovatno danas ne bi ni bilo Hrvata štokavaca, a jezuitima ne bi smetali Srbi katolici. Po jednom vatikanskom dokumentu iz 10. oktobra 1640. godine na čitavom prostoru na kojem su vladali Turci od Konstantinopolja da Istre pravoslavci čine 5/6 svih Hrišćana. Proces pokatoličenja balkanskog prostora je bio naročito intenzivan u vrijeme carica Marije Terezije. Za vrijeme njene vladavine stotine hiljada pravoslavnih Srba je prešlo na katoličku vjeru.

Još od vremena Vojne krajine, koja je bila pod direktom upravom cara iz Beča, Srbi su imali značajne privilegije u odnosu na domaće Hrvate, jer su zahvaljujući svojim vojnim vještinama i znanjima uspješno obavljali graničarske dužnosti. To je nerijetko proizvodilo zavist, mržnju i netrpeljivost kod hrvatskih seljaka. Mada su Srbi Krajišnici svoja stečena prava i "povlašten položaj" plaćali životima na svim ratištima gdje je učestvovala Austrija, to njihovi susjedi Hrvati nisu željeli vidjeti kao zasluženo pravo. Hrvatska vlastela je Vojnu krajinu i Srbe Krajišnike oduvijek nastojala da stavi pod svoju upravu.

Ideja i vizija

Austrougarska je tekovinu srpske borbe protiv Turaka iskoristila na Berlinskom kongresu da bi proširila svoju teritoriju na Bosnu i Hercegovinu pa kad joj više Vojna krajina nije trebala za odbranu od Turaka, velikodušno ju je prepustila Hrvatima na upravu. Time se prostor za pokatoličenje i pohrvaćenje široko otvorio.

Dubrovčani, Dalmatinci i katolici u Bosni i Hercegovini sve do dvadesetog vijeka nisu uopšte imali svijest o svojoj pripadnosti hrvatskoj narodnosti.

Srbi katolici su se u svome vremenu tako i osjećali, a Lujo Vojinović, Valtazar Bogišić, Antun Fabris i brojni drugi su retroaktivno pohrvaćeni, a niko ih za pristanak na taj čin nije ni pitao. Kako Tompsonovi fanovi da podnesu činjenicu da je jedan od utemeljivača hrvatske historiografije Natko Nodilo jasno napisao: "U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtiveka, govorilo se srpski: govorilo - kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u opštini, a srpski je bio i raspravni jezik." Zašto bi, ako su bili Hrvati, u tome vremenu govorili srpski jezik?

Pohrvaćenje katolika na ovim prostorima naročito se intenziviralo nakon Prvog hrvatskog katoličkog sastanka, koji je održan u Zagrebu od 3. do 5. septembra 1900. godine. Tada je imperativno postavljena potreba izjednačavanja važnosti katoličke vjere i hrvatskog domoljublja. Od tada svi katolički sveštenici na ovim prostorima pohrvaćenje katolika stavljaju u prioritet svog djelovanja. To postaje hrvatski nacionalni program i sastavni dio hrvatskog egregora. Svestrano ih je podržavala austrougarska politika, ohrabrivanjem oba procesa i doseljavanjem katolika sa drugih prostora na prostor Bosne i Hercegovine. Paralelno sa katoličenjem i hrvaćenjem išao je proces falsifikovanja istorije i srpske kulturne baštine.

O katoličkom falsifikovanju izvornog srpskog usmenog predanja vrlo slikovito piše Miloslav Samardžić u knjizi "Tajne Vukove reforme". Na koji način su Hrvati za sebe prigrabili tekovine jezičke reforme srpskog jezika je priča za sebe.

Kompleks grešnosti u prevjeravanju i rasrbljavanju bolio je i još boli mnoge Hrvate. Taj bol ih je tokom čitavog dvadesetog vijeka tjerao u ekstremizam i radikalizam. U Vukovaru su od 1. aprila do 30. septembra 1991. godine Merčepovi eskadroni smrti digli u vazduh sve srpske kafiće i pobili veliki broj uglednih Srba. O strastvenim zločinima po Mačvi tokom Prvog svjetskog rata, ustaškim kamama, jamama i logorima tokom Drugog svjetskog rata, o definitivnom progonu srpskog pravoslavnog stanovništva kroz "Bljesak" i "Oluju" nije još dovoljno rečeno da bi se za vječnost urezalo u svijest srpskog naroda i bolje sagledalo arhetipsko ponašanje Hrvata, koji su namjerili da se okupe na Tompsonovom koncertu.

Tompson je izraz i kontinuitet hrvatske nacionalne borbe protiv Srba i pravoslavlja. Da li je najavljeni koncert nagovještaj nekih novih vremena (Hipodromski Gazimestan) ili samo sjećanje na stara, vrijeme će pokazati. Bilo kako bilo, svi koji dođu na koncert doći će sa vizijama, sa idejama i namjerama, a Tompson će im ponuditi lijek, utjehu i ohrabrenje. Sve će to, naravno, biti uvijeno u oblande etno-populističkog rokenrola, kao neviđene pozitive u posljednje vrijeme.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.