Pravda nedostižna decenijama

Srbi iz okoline Bratunca i Srebrenice 28 godina oplakuju sinove, očeve, stričeve, braću i brojne prijatelje koji su mučki ubijeni na Petrovdan 1992. godine, a od bolnog vriska zbog gubitka najmilijih jači je samo muk nepravde i tišine u sudovima koji pravdu dijele selektivno.

Sjećanje na krvave devedesete godine ne blijedi, a uspomene na najmilije čija su tijela obezglavljena sahranjivali ne dozvoljava im da odustanu od borbe za istinu.

Nepune tri decenije pravda je gluva i nijema pred srpskim žrtvama.

I dok srpske majke oplakuju sinove mučki ubijene u Zalazju, Dobrovoljačkoj ulici, na petrovačkoj cesti i drugim stratištima, skoro cijeli svijet ubijeđen je da su jedino Bošnjaci stradali u proteklom ratu, a da su Srbi krvnici koji moraju biti doživotno osuđeni.

Koliko je jako to njihovo ubjeđenje potvrđuje i to što su iz cijelog svijeta 11. jula stizale poruke podrške za Bošnjake čiji članovi porodica počivaju u Potočarima, a dan kasnije, srpskim majkama, osim nekolicine zvaničnika iz Republike Srpske, nije se obratio niko.

I za Srbe i za Bošnjake u BiH jul je mjesec tuge i bola.

Svakome je njegova muka najveća i najteža i to je razumljivo. Ali nije i ne može biti razumljivo da su krivci samo na jednoj strani i da sud presuđuje samo jednima, dok za one druge nema ni suda ni pravde.

Nijedan rat nikada nije završen bez stradanja na svim zaraćenim stranama i to je istina koliko god pojedini bježali od nje i pokušavali za sva zla i nevolje okriviti samo jednu stranu, u ovom slučaju srpsku.

Mali, obični ljudi, mali jer ne sjede u foteljama i ne primaju plate u iznosu od nekoliko hiljada, rat nikada nisu željeli, njima je rat serviran od strane moćnika. Nisu željeli da gube glave u rovovima, ali su na to natjerani. Niko od onih koji su te strahote preživjeli ni ne pomišlja da jednog dana ponovo ide u rat, to poželjeli ne bi ni najgorim neprijateljima. Ne žele nemire, ratne zastave i povike koji veličaju zlo i mržnju. Žele samo mir i neku bolju i svjetliju budućnost za svoju djecu, kćeri i sinove sa kojima su ponovo podigli ognjišta iz pepela i žive jedni pored drugih i jedni sa drugima.

Želja za životom mora nadjačati sve nemire i nerazumijevanja, ali ne tako što će se srpske žrtve negirati, a predmeti o tim strahotama gurati po sudskim ladicama, već tako što će svi koji su krivi biti izvedeni pred lice pravde.

Priča o ratnim zločinima u BiH predugo traje, a rane ne prestaju da krvare. Krajnje je vrijeme da se stane u kraj zločincima koji slobodno šetaju ovom zemljom, jer će samo tako žrtve pronaći mir, a njihove porodice krenuti naprijed, ka nekom ljepšem i srećnijem julu. +++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.