Poljem se širi miris raspada

Žale mnogi ovih dana zbog toga što Halid Bešlić nije više među živima pa da vidi kako puni stadioni u Los Anđelesu i Sijetlu pjevaju "Poljem se širi miris ljiljana" na utakmicama fudbalske reprezentacije BiH na Mundijalu. I zaista interesantno to djeluje na teritoriji Sjedinjenih Država, pomalo egzotično, u svakom slučaju spektakularno. I bilo bi pokojnom Halidu drago da to može da vidi, moguće i da bi se lično ukazao u Americi pa da uživo zapjeva jedan od svojih najvećih hitova.

Ali, ostaje ozbiljan znak pitanja da li bi čestiti Halid bio zadovoljan svim što vidi na tribinama. Kakav je bio, širok i neopterećen svim balkanskim podjelama, zasigurno bi mu zasmetao napad "fanatikosa" na čovjeka koji je došao da podrži BiH sa zastavom Srbije. Nisu svi ko Halid, naprotiv. Otuda je on bio jedinstven i poseban što je dokazano u danima nakon što je preminuo.

Ostavio bi taj napad Halidu vjerovatno bljutav ukus u ustima, jer to što se dogodilo jeste bljutavo, kao što povraćanje izaziva niz drugih situacija koje se rađaju kao prateći folklor nastupa reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, najvažnijem planetarnom događaju, većem od svih civilizacijskih, a naročito balkanskih podjela.

Nekoliko stvari vrijedi nabrojati i upitati se, više retorički, jer odgovori su manje-više poznati.

Kad su zastave u pitanju, to bolesno insistiranje navijača reprezentacije BiH na onoj zastavi sa ljiljanima izaziva poseban transfer blama. Otuda i pitanje - kome i šta dokazuju svi oni koji reprezentaciju zajedničke zemlje bodre uz zastave nepostojeće države koje usput izazivaju i neke negativne emocije kod bar jednog konstitutivnog naroda u istoj toj zemlji?

Istovremeno, u regionu, naročito u Srbiji, postoji niz likova, istaknutih na društvenim mrežama koji imaju potrebu da ovih dana zorno poruče komšijama kako su svim srcem uz njih. Kome i šta oni dokazuju?

Drugi i dio trećeg ešalona takvih likova čine oni kojima smeta što srpski komentator ne navija zdušno za Bosnu. Kome i šta dokazujete postavljanjem takvih pitanja? Zašto bi komentator beogradskog "Arenasporta" trebalo da navija za BiH ili za bilo koju drugu selekciju?

Ima bljuvotina i na drugoj strani. Mnogo su jaki glasovi na mrežama koji sa zgražavanjem odbijaju pomisao navijanja za BiH, reprezentaciju nazivaju "balijskom" ili "sarajevskom", dok istovremeno Fudbalski savez vodi čovjek koji se po svim vladajućim kriterijumima u Srpskoj može svrstati u kategoriju "ozbiljnog Srbina", jer, je l' te, dolazi iz takve porodice. Kako je onda reprezentacija "balijska", pobogu?

U petoj kategoriji su oni koji su odavno iščašeni iz vremena i realnosti pa ovih dana govore kako je reprezentacija ujedinila zemlju, ili još bolje, ili gore, kako god, kako će be-ha selekcija nastupima na Mundijalu spasiti ovu državu od raspada? Neopjevana glupost i budalaština.

Već 36 godina u regionalnoj javnosti postoje zastupnici romantičarske teze da se Jugoslavija ne bi raspala da je reprezentacija te zemlje pobijedila Argentinu u četvrtfinalu Mundijala 1990. godine. Ni to, naravno, nije tačno, iako jako dobro zvuči, a krvavi epilog građanskog rata u prvoj polovini devedesetih jasan je znak da nikakva utakmica niti reprezentacija to ne bi mogla da spriječi. Takav je slučaj i sa Džekom i društvom. Niti mogu bilo kog ujediniti, niti bilo kakav raspad spriječiti. Jer, raspadu smo skloni. Bili 1990, a tako je i danas.

I da, daj malo gledajte fudbal samo kao fudbal. Dobre su utakmice i velike priče se pričaju. Kao na svakom Mundijalu, uostalom. Priče, a ne bajke o imaginarnom jedinstvu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.