Ne arči mi, dušmanine, Srpsku Republiku!

Božidar Vasiljević
Ne arči mi, dušmanine, Srpsku Republiku!

Napao si mi na kuću, poštedio sam ti život, ne tjeraj me da se kajem!

Ove riječi, draga braćo i sestre, obavezuju sve Srbe, one koji su bili u životnim opasnostima  i one koji nisu imali prilike da dožive stradanja. One nas opominju da svoj obraz, ime i ponos ne damo ni po cijenu života. Ovo su riječi starog domaćina Dobrosava Kovačevića kome je u miru komšija druge vjere bio sve, u ratu zakleti neprijatelj, a poslije rata onaj koji mu dosipa so na ranu i izaziva nevolju. Molim vas da se sjetimo onih koje danas malo pominju, a koji su najzaslužniji zašto slavimo krsnu slavu Republike i njeno osnivanje. To su naši sinovi i kćeri, oni koji su dali najsvetije što su imali - život za svoju rodnu grudu, za svoju Republiku Srpsku. Odmah iza njih da pomenemo one koji su, osnivajući rame uz rame sa ratnim štabom VRS i narodom Republiku, izgarali duhom i tijelom u borbi sa svjetskim moćnicima, a koji danas kao zaslugu imaju to što nevini stradaju po bjelosvjetskim kazamatima i tamnicama. Spominjanje njihovog imena prokaženo je za jeres. Zato razriješimo dilemu, to je naš predsjednik Radovan Karadžić, zatim generali, vojskovođe, vojnici i činovnici kojih se nikada ne smijemo odreći i koje nećemo zaboraviti.

"Građani"

Srpska pravoslavna vjera naša nas uči da je brat mio, ma koje vjere bio. Nažalost, mi smo kao narod na gorak i teži način naučili da se od nas samo očekivao potčinjen odnos, kojim treba da afirmišemo tuđe nedostatke i kvazikulturne obrasce. Kuće, ulice, stanove, gradove i živote predali smo u ruke onih koji nam danas kažu da je Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj je najveća svetinja "građanin" i to u zemlji čije stanovništvo 70 odsto živi u ruralnim, seoskim domaćinstvima, a ostatak u urbanijim. Toliko o životu dostojnom čovjeka i ekonomskom napretku. Govoriti o "građanskom" u BiH je utoliko rizično koliko i gađanje snajperom male Srpčadi po Sarajevu. O tim privilegijama "svi smo jednaki, samo su neki malo jednakiji" dovoljno je sjetiti se poljskog geta u Drugom svjetskom ratu i jasenovačkog genocida, "Lore" i "Viktora Bubnja". To je svetinja nepomjerivih stupova. Kad vam pjevaju srpskoj djeci o "hotel Nacionalu", i to pjeva naizust neupućen i neznaveni običan narod, treba da se kaže i zna da je u tom hotelu dušmanin u ratu ubijao, mučio i silovao zarobljene Srbe. Jesu to ovi današnji građani? Parole koje se izrađaju iz kriptomitoloških ideja, pod prividom odbrane šatro državne tvorevine, bez srpskog nacionalnog identiteta utkanog u prave i pravne temelje državnosti, memento su na istorijske grozote. Zato, ne arči mi, dušmanine, Srpsku Republiku! Ne uzimaj je u usta. "Poštedio sam ti život, ne tjeraj me da se kajem".

Obično se uzima da su Srbi na Balkan došli u sedmom vijeku. U jednoj naučnoj raspravi iz 18. vijeka navodi se da je prvo srpsko naselje nastalo 30. godine Hristove ere. Dakle, tri godine prije Vaskrsenja, južno od Pečuja u Mađarskoj, pod imenom Sirbinum. U šestom vijeku dolazi do stvaranja identiteta i plemenskih odrednica, pa tako i Slovena, od kojih Srbi prednjače u svojoj samostalnosti.

U nauci se ne zna sa sigurnošću odakle su došli i naselili te prostore. Riječ je o narodnoj grupi koja se jasno identifikuje kao narod već 30. godine. Od tada istorijska kretanja i miješanja narodâ u Rimskoj imperiji dovode do asimilovanja.

Poruka jednog djelatnika

Religijski aspekt rađa dodatnu dimenziju razvoja i očuvanja ili nestanka identiteta do sadašnjeg stanja stvari. Glas koji bi pjevao o srpstvu bez Hrista, takođe je praporac koji zveči. Himna Gospodu i zajednica sa njim, kao i riječ o Arhetipu u svakom čovjeku po kome je stvoren, jedini je validan pečat potvrde avramovski utemeljenih identitetâ i osnovâ. Sve drugo su pirotehnička sredstva skretanja pažnje i potpirivanja mržnje koja nas na zlo sjeća. Zato - dokle god je naše carstvo samo zemaljsko, nećemo moći imati mir. Možda možemo imati pravdu, koje smo sve ove decenije ostali žedni i željni, ali pravdu sa mirom nigdje ne možemo imati drugačije. 

Veli nam jedan bosanski djelatnik da je davanje statusa Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini najveća greška za kojom žali i nad kojom nariče. Pošto je predsjednik Dodik opravdano odsutan, neće mi zamjeriti ako ga citiram u svrhu odgovora: "Znam da vas to nervira. Drago mi je da vas to nervira. Želim vam da dobijete pritisak, da vam otkaže srce od te vaše nervoze. Grupa ljudi koja hoda okolo govoreći da im je životni cilj da ne postoji Republika Srpska za vrijeme rata je ubijala srpski narod".

Takozvani spavači ne propuštaju nijednu priliku da se referišu na stanje u za njih "nepostojećem manjem bh. RS ENTITETU" kojim bi da jednodnevnom ekskurzijom osvoje i dokažu nekome da je njihova. Ne arči mi, bolan, Republiku Srpsku!

Sa druge strane, moramo kao narod da budemo do kraja iskreni i da kažemo da mnogi od nas svojim greškama podrivaju i napadaju svjesno svoj narod i državu. Ne smijemo da im dozvolimo da potpaljuju oganj bratske mržnje, da se svete i izdaju. Dabogda ne vidio Božića i ne uspjela mu ni pjesma ni plač, svakom onom ko pljune na Republiku Srpsku i izda njene nacionalne i državne interese. Nemojte misliti da ovo važi samo za dušmane! Mnogi sebi daju za pravo da gaze preko brata Srbina samo jer je bolji, uspješniji, napredniji, time tjerajući mladost, tjerajući snagu i polet naše zemlje. Nada je u mladosti i na njoj svijet ostaje:

"Verujem da ste milion puta čuli od roditelja, baka, deka da ovo nije naša stvar i da smo mi veoma mladi. Ali ovo je i te kako naša stvar! Želela bih da citiram iz dela "Borba i pobeda rada": Revolucija nije samo stvar velikih ljudi, revolucija se dešava svakoga dana, prava revolucija, svima nama. Jer bili mladi ili stari, crni ili beli, u kog god Boga verovali, budućnost nas neće čekati skrštenih ruku, već joj moramo trčati u susret." Apostol Pavle o ovoj trci života govori Korinćanima: "Ne znate li da oni što trče na trkalištu, trče svi, a jedan dobija nagradu? Tako trčite da je dobijete. A svaki koji se bori od svega se uzdržava, oni pak da dobiju raspadljiv venac, a mi neraspadljiv. Ja, dakle, tako trčim, ne kao na nepouzdano; tako se borim, ne kao onaj koji bije vetar." (9, 24 - 26).

Živjeli naši sinovi i kćeri!

 

PIŠE: Božidar VASILjEVIĆ, đakon u crkvi Svetog Vasilija Ostroškog u Istočnom Sarajevu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

Druga strana računa
Druga strana računa
Sigurna luka
Sigurna luka
Brisel i BiH
Brisel i BiH
Sit i gladan
Sit i gladan
Marfijev zakon
Marfijev zakon
Bojkot
Bojkot
Rad na crno
Rad na crno
Raskršće
Raskršće
Strujni udar
Strujni udar
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana