Iza krivine

Crne statistike obilježje su puteva u Republici Srpskoj, a jutra sve češće počinju riječima da je još jedan život ugašen, da je noga na papučici gasa ponovo uzela svoj danak.

Brojne strategije i planovi kojima su se hvalili nadležni nisu podigli bezbjednost saobraćaja na viši nivo, što je bio ključni cilj. Odgovornost za to snose svi - i oni koji su ih pisali i oni koji je trebalo da to sprovedu u djelo i oni za koje su pisani.

Nesreća na putevima je bilo i, nažalost, biće ih, a odgovor na pitanje koliko dosta zavisi od svih nas i načina na koji se ponašamo na putu, gdje nikad nismo sami.

Saobraćajna kultura je na izuzetno niskom nivou. Jurca se i ne gleda na retrovizore, kuckaju poruke i stišće papučica gasa u pod i ne mari za znakove koji pokazuju da je dozvoljena brzina 50, 60, 80 kilometara na čas.

Stanje dobrog dijela naših puteva u stopu prati saobraćajnu kulturu vozača. Opasnih dionica je sve više, jer se u njih ne ulaže. Opasnost ne vreba samo u oštrim krivinama i iza njih već i na neravnim kolovozima, a nadležni se, po svemu sudeći, uzdaju da će izmamiti vozače na autoputeve, zgrnuti novac u budžet te ostale putne pravce ostaviti na milost i nemilost vremenu.

Jedna od rijetkih novina posljednjih mjeseci na putevima od Novog Grada do Trebinja su razni radari koji love vozače koji predstavljaju potencijalnu opasnost jer nemaju osjećaj za papučicu gasa. Radari su, za sada, ispunili zadatak. U kasu su se slile hiljade i hiljade maraka od upisanih kazni, ali su i došli na zub mnogih revoltiranih vozača, jer nije korektno da ti isti radari izviruju iz kanala, krošnji i iza znakova.

Ograničenja treba poštovati i to je jedan od načina da svako od nas sačuva svoj život i ostalih učesnika u saobraćaju, ali i nadležni treba da pokažu šta im je cilj - više novca u kasi ili više živih glava na putu.

Radari nam trebaju, ali i oznake da se oni tu nalaze. Ako ih i u tom slučaju vozači ignorišu, neka ide njima na savjest i njima iz džepa, ali vrijeme je da prestane politika skrivanja nečega što je skupo plaćeno.

Jedino što u Republici Srpskoj mora ići brže, i to što je moguće prije, je bezbjednost, jer nijedna mladost niti bilo koje godine nisu zaslužile krvav kraj na putu, ali sve češće, nažalost, kraj puta gledamo svijeće i cvijeće, u znak sjećanja na one koji su tek upisali svoje prve kilometre staža.

++++++

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.