Hladnoratovski Nobel za velikog pjesnika

Za deset-petnaest dana znaćemo ko je dobio ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost. S obzirom na njenu neodvojivu vezu s politikom, mnogi očekuju da bi nagradu mogao dobiti neki palestinski autor. Takođe, već dvije-tri godine govorka se o potencijalnom ukrajinskom laureatu, tako da ni ta opcija definitivno nije isključena.

A opet, koliko god politički aspekti dolazili u obzir moguće ih je spojiti sa estetskim da na takav izbor ne padne ni sjenka sumnje. U tom smislu, nobelovac od prije ravno četiri i po decenije, poljski pjesnik Česlav Miloš, nagrađen je 1980. zasigurno i zbog hladnoratovskih preloma i zbog recentnog pape Poljaka, ali i zarad činjenice da je bez sumnje spadao među najveće pjesnike dvadesetog vijeka.

GLEDATI SMRTI U LICE

Nobelovu nagradu Miloš (1911 - 2004)  je dobio kad mu je bilo 69 godina; potpuno isto koliko je imao i Ivo Andrić kad je primao svoju. Andrić je poslije nagrade živio još 14 godina, a Miloš čak 24. Bio je dugovječan, za razliku od svog kolege i prijatelja Josifa Brodskog, još jednog hladnoratovskog laureata, koji je bio jedan od najmlađih dobitnika sa samo 47  godina, ali je i umro sa samo 56. Miloš je inače umro tačno deset dana poslije stote godišnjice rođenja Vitolda Gombroviča. Cijelu prvu sedmicu avgusta Poljska i svijet slavili su Gombroviča, da bi to slavlje prešlo u tugu za Milošem. U svojoj knjizi "Druga Evropa" Miloš piše i o bezbrojnim situacijama tokom Drugog svjetskog rata kad je smrti faktički gledao u lice. ("Te četiri godine odučile su mene i meni slične od zapadne civilizacije ako o vezanosti za nju odlučuje manje ili veće poštovanje prema novcu i osjećanje da se imaju neka prava".)

Jedva par godina od vremena kad je puzao prigradskim njivama dok su tek desetak centimetara nad njim letjeli meci iz esesovskih puškomitraljeza, Miloš je vozio "ševrolet" s diplomatskim tablicama drumom Njujork - Boston. Takav čovjek zna, iskustveno zna, da je sve moguće. A opet je u svom dnevniku iz 1987. i 1988. (objavljenom pod nazivom "Godina lovca") pisao kako je apsolutno siguran da neće doživjeti 2000. godinu. (Ko uopšte može očekivati da će živjeti devedeset godina?) Međutim, Česlav Miloš nadživio je dvadeseti vijek.

BALTIK

Miloš je rođen prije Prvog svjetskog rata, tridesetog juna davne 1911. godine u Šetejniaču u Litvaniji. Najvažniji grad njegove mladosti zapravo je Viljnus, grad koji je Miloš - kao i svi Poljaci - uvijek nazivao imenom Vilno. U Vilnu je Miloš završio gimnaziju i studije prava, tamo je napisao i objavio prve pjesme. Uoči Drugog svjetskog rata na mapu Miloševog životu upisuju se još Varšava i Pariz. Potonji je grad važan, jer je u njemu živio Milošev stric - diplomata, pjesnik i mistik - Oskar Miloš čiji je uticaj na Česlava nemjerljiv. Drugi svjetski rat zatekao je Miloša u Vilnu, ali najveći dio rata Miloš je proveo u Varšavi. Naučio je da zemlje lako propadaju, da se gradovi lako raspadaju u ruševine, da ljudi lako ginu. Vidio je kako se varšavski Poljaci veselo vrte na vrteškama u toplo proljetno veče dok je jevrejski geto u njihovom gradu gorio. Shvatio je da poezija ne smije biti učesništvo u zvaničnim lažima. Poslije rata Miloš je radio kao diplomata u Njujorku, Vašingtonu i Parizu, ali nije mogao uživati u naoko lagodnom životu. Vidio je u kojem se pravcu kreće komunistička Poljska. Miloševa tjeskoba je rasla, a njegovi su prijatelji bili svjesni toga. Jedan od njih kazao mu je da će ga nakon što odživi svoj vijek Zevs kazniti jer se bavio glupostima. Milošev prijatelj je, naime, njegovu opsesiju logorima smatrao glupošću, Miloš je - po njemu - trebalo da prevodi Šekspira, sluša Baha, piše pjesme koje bi svjedočile o vezanosti za revoluciju i njene tvorce.

SNOVIĐENjA

Miloš je odbio da bude državni mudrac i radije je postao beskućnik. Nije htio da se zarad mjesta u antologijama odrekne onoga što je jedini pjesnikov poziv. A za Zevsa je više od pola vijeka prije svoje smrti ispisao: "Nisam ja kriv što si me stvorio pjesnikom i dao mi dar da istovremeno vidim šta se dešava u Nebraski i Pragu, u baltičkim zemljama i na obalama Ledenog okeana. Osjećao sam, ako nešto s tim darom ne učinim, moje će mi pjesme biti neukusne, a slava mrska. Oprosti mi". Godine 1951. Miloš je zatražio i dobio azil u Francuskoj. Nešto kasnije napisao je i objavio "Zarobljeni um", jednu od najvažnijih esejističkih knjiga dvadesetog vijeka. Početkom šezdesetih godina preseliće u Ameriku, tačnije u Kaliforniju i zaposliti se na univerzitetu Berkli. Tamo piše divnu knjigu "Snoviđenja nad zalivom San Francisko". Njegov najvažniji prevodilac na srpski Petar Vujičić bilježi: "U Berkliju, na zapadnom kraju američkog kontinenta, na svom Medvjeđem vrhu, s pogledom na Pacifik, Miloš je najzad ostao sam sa sobom, kao ponovo rođen". Tamo će Miloš napisati neke od najljepših pjesama dvadesetog vijeka. Niko ljepše od Miloša nije pisao o pijenju kafe i lovljenju leptira, o ženama u raznobojnim haljinama, o ljudskom umu - lijepom i nepobjedivom. Evo posljednje strofe jedne od najljepših njegovih pjesama: "Ima vrlo mnogo smrti i otuda nježnost/ prema kikama, šarenim suknjicama na vjetru,/ papirnim čamcima nimalo trajnijim no što smo mi sami…" 1980. godine Miloš dobija Nobelovu nagradu, a poslije pada Berlinskog zida sve češće boravi u Poljskoj. Krajem dvadesetog vijeka živi na relaciji Berkli - Krakov. Posljednje godine života provodi u Krakovu. Tako ga je dvije godine prije njegove smrti posjetila srpska polonistkinja Ljubica Rosić. Ovako se toga prisjećala: "Kada sam u proleće 2002. godine više od dva meseca provela u Krakovu, posetila sam Miloša i odnela mu hrpu časopisa i dve knjige, bio je veoma zadovoljan što se posle više godina 'vraća' u zemlju, u kojoj je uživao veliku popularnost, a njegov 'Zarobljeni um' bio Biblija za srpske intelektualce. Ovoga puta pozvao me je u posetu. Ipak, ponela sam diktafon, jer sam pomislila da je šteta da ne zabeležim razgovor. Prosto plene Miloševa ljubaznost, zanimanje za situaciju u našoj zemlji, kao i spremnost da sasvim otvoreno razgovara o stvarima koje me interesuju".

U Krakovu je Miloš i umro gdje i počiva u jednoj gradskoj crkvi nekoliko stotina metara daleko od jednog najpopularnijih lokalnih barova koji se zove – Banja Luka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.