Gdje nestade miris hljeba

Postoje razne vrste inflacije, pa i one koje su zovu šrinkflacija, ali i čipflacija. Iako zvuče kao riječi iz novog hrvatskog pravopisa, one zista postoje, i ovi cjenovni fenomeni, nažalost, sve prisutniji su i na našim prostorima.

Šrinkflacija je kada kompanije proizvode čine manjim, odnosno smanjuju njihovu količinu kako bi izbjegle rast cijena tokom visoke stope inflacije. I ona je uočljiva na gotovo svim životnim potrepštinama. Faktički je samo pakovanje soli ostalo kilogramsko. Sve ostalo je faktički naduvano. Pakovanja su manje-više ostala ista, ali je gramaža smanjena. Ostali prostor popunjen je vazduhom. Čovjek se prosto iznenadi kada otvori neko pakovanje, tužno i sa nevjericom pogledom pregledajući sadržaj kesice.

I čipflacija je termin koji se sve više pominje, kako u svijetu, tako i kod nas i u okruženju. Naši trgovci jednostavno žele da ostanu u trendu. Ova vrsta inflacije podrazumijeva da cijene, uslovno rečeno jeftine robe i usluga rastu po drastično višim stopama nego luksuzna roba, zbog čega službena stopa inflacije teško odgovara stvarnoj kojoj je izložena jedna prosječna porodica, odnosno domaćinstvo.

Ako pogledamo posljednje dvije godine - cijene cigareta, koje se smatraju luksuzom, mogli bismo zaključiti da na njih nije uticala inflacija  i “pokidani lanci sanbdijevanja”. S druge strane, ako bismo pogledali koliko, recimo, danas košta obični i sve manji trokut bureka, koji se nekad smatrao sirotinjskom hranom, baš kao i pica u Italiji, stvari stoje sasvim drugačije. Kada bi jedna porodica svaki dan za doručak jela ovu pitu, mjesečno bi potrošila oko 600 maraka. 

Slična situacija je i kod hljeba, životne namirnice koju su pogodile sve moguće i nemoguće inflacije, pa i pomenute dvije. Cijena jedne vekne hljeba duplirana je u poslednjih par godina. Nekada oko jedne markice, a danas dvije i više. I onda su nas pekari i trgovci počeli ubjeđivati da neće biti više poskupljenja. I ne bi, uistinu. Narod odahnu. Pade bar jedan mali “kamen kupusa” koji je pritiskao pluća. Ali, kao i u svakoj drugoj lijepoj bajci, postoji već pomenuto - ali. Da li ste po kupovini neke vekne hljeba pogledali u gramažu. Gotovo da nema više hljeba kao nekada, kada je po JUS-u vekna morala težiti jedan kilogram.

Kako je prolazilo vrijeme, one su postajale sve lakše. Prvo je gramaža  pala na 750, a danas imamo slučajeva da hljeb teži samo 350 grama. Nećemo o tome da ova peciva nemaju više onaj miris kao nekada, kada se u kasnim noćnim ili ranim jutarnjim časovima prolazilo kraj neke od pekara. Tog mirisa vrućih kifli više nema, osim u našim sjećanjima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.