Borba za opstanak

Sedam mjeseci uoči opštih izbora situacija na političkoj sceni u Republici Srpskoj nadasve je specifična i takoreći neuobičajena za ovdašnje prilike. I dok je tokom prethodnih petnaestak godina jedna stvar uoči svakih izbora bila jasna - jedan kandidat SNSD-a za inokosne funkcije biće Milorad Dodik, danas je stvar nešto drugačija, doduše takođe sasvim jasna - Dodik ovaj put neće biti kandidat.

A ko će biti kandidati za predsjednika i srpskog člana Predsjedništva u ime najjače stranke u državi zna vjerovatno samo Dodik. I nije ni normalno da u martu ta imena budu otkrivena, ali ko god da bude, i to je sasvim jasno, SNSD i vladajuća koalicija će bar u jednu od pomenute dvije trke ući sa novim licem, a svako novo lice nosi i novu dozu opreza. Ko smatra da nije tako, neka provjeri rezultate prijevremenih izbora.

Sasvim je jasno i da će ključna biti predsjednička trka, jer politički blok koji dobije tu poziciju nakon izbora može mnogo lagodnije da pristupi procesu formiranja vlade za šta, vjerovali ili ne, i nisu toliko bitni rezultati izbora za Narodnu skupštinu imajući u vidu da dobijanje mandata u NSRS na listi jedne partije ne znači automatski da nosilac tog mandata koliko dan poslije izbora neće završiti u drugoj.

Ali, to su već neke naše anomalije koje je nemoguće vratiti "u vinkl".

U opoziciji, pak, prethodnih petnaestak godina najčešće se ništa nije znalo i mnogo se kalkulisalo sa imenima kandidata, najviše zbog toga što se prvo vijećalo u koju će trku Dodik pa su mu tražili odgovarajućeg protivkandidata. Danas, međutim, u opoziciji, prilično zavađenoj, svi bitni likovi bi da budu neki kandidati. Stranka Jelene Trivić ide i korak dalje pa potencijalnim partnerima nudi dogovor ne samo o kandidatima za inokosne, već i funkcije koje se popunjavaju nakon izbora (premijer i predsjednik NSRS).

Naizgled, široku paletu ima opozicija, a u stvarnosti, u njihovim redovima samo jedan potencijalni kandidat pokazuje ozbiljnu ambiciju u koju god trku da uđe, uz dozu neizvjesnosti o snazi stranke (ako PDP još postoji) ili pokreta (u procesu osnivanja) koji vodi. I ostali kubure sa nizom otežavajućih okolnosti. Branko Blanuša ima kakvu-takvu stranku, ali nema dovoljno jak lični politički bekgraund. Jelena Trivić možda ima taj bekgraund, ali nema bogznakakvu stranku, dok Nebojša Vukanović smatra da ima i bekgraund i stranku.

Oni sitniji igrači na obje strane političkog spektra koji ne bi da se petljaju u pojedinačne kandidature imaju svoje računice koje se uglavnom svode na borbu za puki opstanak u domaćoj političkoj utakmici.

Doduše, i nekima od onih najgrlatijih ovi izbori takođe će biti borba za opstanak. Pitanje je da li su, u zabludama o veličini vlastitog bekgraunda, uopšte toga svjesni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.