Ambis stigmatizacije

Samoubistvo je duboko potresan čin koji ostavlja trajne posljedice ne samo na porodicu i bliske prijatelje već i na društvo u cjelini. Nažalost, ovakve tragedije sve češće pune novinske stupce u Srpskoj.

Nedavni događaji u Banjaluci, gdje su u svega nekoliko dana na sebe digle ruku dvije žene, dodatno naglašavaju koliko je važno da se brinemo o mentalnom zdravlju na svim nivoima, od porodične podrške, preko prijatelja i zdravstvenih radnika, do šire društvene pažnje i razumijevanja.

Svaki član društva može igrati ključnu ulogu u pružanju podrške i razumijevanju onima koji su u nevolji. Zvanična statistika kaže da se u Srpskoj za tri godine desilo 535 samoubistava, a ruku na sebe su digla 393 muškarca i 142 žene. Crna statistika “zvoni crvenim alarmom” za sve nas jer je tokom prošle godine među samoubicama bila jedna osoba mlađa od 15, a njih petoro starosti od 15 do 24 godine.

Ovi brojevi i ovakvi pokazatelji opominju da kao društvo i zajednica moramo obratiti veću pažnju na mentalno zdravlje ljudi oko nas, ali i nas samih. O problemima poput depresije i anksioznosti se, nažalost, rijetko govori, a prećutkivanje i ignorisanje ovih problema može da dovede do tragičnih ishoda. Kada o ovim temama ćutimo ili ih potiskujemo, rizikujemo da problemi ostanu neprepoznati i nedovoljno tretirani, a posljedice su razorne i za pojedinca i za društvo u cjelini.

Današnji način života sa sobom nosi izuzetno veliki pritisak - očekivanja društva su velika, dok su mnogi pojedinci suočeni s nesigurnošću, usamljenošću i osjećanjem neprihvaćenosti.

Okolina često ne razumije da je određenom pojedincu potrebna pomoć, a nerijetko se psiholozi i psihoterapeuti predstavljaju kao bauk i onog ko “ide njima” društvo automatski proglašava “ludim”, što nikako ne smije da bude paradigma ponašanja.

Takva stigmatizacija samo dodatno gura one najkrhkije dublje u ambis i odvraća ih od traženja pomoći koja im je potrebna. Nismo svi jaki, niti to treba da budemo. Svako se na svoj način nosi sa teškoćama i mi kao društvo ne treba da krhkim pojedincima odmažemo stigmatizovanjem, već da im budemo podrška da shvate problem kako bi ga riješili. Psihoanalitičar Karl Jung davno je rekao: “Ne možeš promijeniti ono čega nisi svjestan.

Ono čega si svjestan, možeš”. Prvi korak ka promjeni i ozdravljenju je priznanje da pomoć može biti potrebna. Traženje pomoći nije znak slabosti već hrabrosti, jer uviđamo da kroz proces samospoznaje možemo postati jači. Samoubistvo nije samo tragedija za porodicu i prijatelje već i znak da se nismo dovoljno posvetili prevenciji, edukaciji i razumijevanju mentalnog zdravlja.

Porodica, prijatelji i ljekari prvi su koji mogu uočiti znakove problema i rano prepoznavanje i pravovremena pomoć mogu spasti živote. Međutim, ako zanemarimo ovo važno pitanje, posljedice će biti dalekosežne - ne samo u povećanju broja suicida već i u degradaciji ukupnog zdravlja društva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.