Feljton
Neprekidna bitka za tron
Merinom voljom zbačena je i pogubljena 12. februara 1554. godine šesnaestogodišnja kraljica Yejn Grej. Protiv Meri je ubrzo bila dignuta protestantska pobuna
Henrik VIII umire 1547. godine i krunu nasljeđuje Edvard VI. Kako sa četrnaest godina nije imala nijednog roditelja, niti su joj roditelji imali žive braće ili sestara podobnih za skrbništvo nad njom, Elizabetu je posvojila Katarina Par. Elizabeta je u ovom periodu, zbog svoje blizine kruni, bila jedna od najpoželjnijih udavača u kraljevstvu.
Katarinin četvrti i posljednji muž, Tomas Sejmur, ujak Elizabetinog polubrata i mlađi brat njegovog regenta, gajio je planove o vjenčanju sa Elizabetom. Tomas je bio ljubomoran na bratovu zavidnu poziciju i želio je da se oženi Elizabetom čim Katarina umre, kako bi i sam došao do izvjesne moći. Napastvovao je petnaestogodišnju Elizabetu, a kada je to otkrila Katarina, Elizabeta je poslana u kuću Hetfild. Tomas se ni sada nije zaustavio; on je već naučio kako da kontroliše i manipuliše kraljevskom porodicom, a kada 1548. godine Katarina umrla poslije porođaja, on počinje da u stvarnost sprovodi svoje prvobitne zamisli da se oženi Elizabetom i tako dođe do krune.
Isključivanje iz nasljedne linije
Za njegovog brata ovo je bila kap koja je prelila čašu. Tomas je uhapšen pod optužbom da je planirao da se oženi kraljevskom princezom bez dopuštenja kralja, njenog brata, te za urotu protiv Edvarda VI. Elizabeta je na sva pitanja u vezi sa slučajem odgovarala ćutanjem i na kraju bila oslobođena optužbi, ali Sejmur je 1549. pogubljen.
Edvard Sejmur je skončao na isti način i bio zamijenjen Yonom Dadlijem, vojvodom od Nortamberlenda. Dadli je bio protestant kojem su reformacija i uvođenje protestantizma u potpunosti pogodovali, pa je uvijek preferirao protestantkinju Elizabetu u odnosu na katolikinju Meri.
Dadli je ohrabrivao mladog kralja da takođe favorizuje Elizabetu, zbog čega je njegov odnos sa Meri bio vrlo napet. Kada je postalo jasno da Edvard neće poživjeti, Dadli je počeo panično da traži način da spriječi Meri da naslijedi tron. Dadli, međutim, nije namjeravao da osigura tron Elizabeti; za tu namjenu izabrao je ledi Yejn Grej, takođe protestantkinju koja je imala pravo na tron, a koju je udao za svoga sina Gilforda Dadlija. Znao je da će manipulisanje šesnaestogodišnjom snahom biti lakše nego manipulisanje inteligentnom i svojeglavom Elizabetom.
Edvardova oporuka, na koju je Dadli uticao u velikoj mjeri, ponovo je isključivala Meri iz nasljedne linije. Pošto je za zvaničan razlog izbacivanja Meri iz nasljedne linije uzeta njena nelegitimnost, iz nasljedne linije je morala da bude izbačena i Elizabeta, koja je takođe službeno bila nezakonita. Istoričari i pravni stručnjaci danas osporavaju pravnu ispravnost ove oporuke iz više razloga, među kojima su najjači argumenti to što je oporuku sastavio tada maloljetni i teško bolesni kralj, i to što je bila u suprotnosti sa Zakonom o nasljeđivanju, donesenim u vrijeme Henrika VIII.
Poslije Edvardove smrti, 6. jula 1553. godine, krunu je, prema njegovoj oporuci, naslijedila Yejn Grej. Yejn je proglašena kraljicom 10. jula 1553. godine.
Yejnin pad
U trenutku proglašenja, tada u narodu mnogo popularnija, Meri je pobjegla u Safolk. Tu je skupila vojsku od 20.000 ljudi i do 19. jula umarširala u London i zbacila Yejn Grej sa trona. Iako je Elizabeta podržavala svoju polusestru kada je ova odlučila da zbaci njihovu rođaku sa trona, sestrinska solidarnost nije potrajala. Elizabeta se glasno protivila Merinoj odluci da pogubi Yejn Grej, ali bezuspješno; Merinom voljom, zbačena šesnaestogodišnja kraljica pogubljena je 12. februara 1554.
Meri je bila odlučna da vrati cijelo kraljevstvo katoličanstvu, počevši od svog dvora. Svima je bilo naređeno da prisustvuju misi, a Elizabeta nije imala izbora već da posluša kraljičino naređenje. Elizabeta je, međutim, bila uporna u praktikovanju vlastite religije jednako koliko je Meri bila uporna da joj nametne svoju.
Protiv Meri je ubrzo bila dignuta protestantska pobuna u koju je Elizabeta bila pozivana, ali nije jasno je li prihvatila poziv za učešće u njoj. Meri joj, u svakom slučaju, nije vjerovala zbog njene prevrtljivosti i spremnosti da svoja uvjerenja prilagodi situaciji u kojoj se nalazi, što je karakterisalo i Henrika VIII.
Svjesna u kakvoj se opasnosti nalazi i da joj glava doslovno zavisi od Merinog raspoloženja, Elizabeta je glasno protestovala i potvrđivala svoju nevinost.
(Nastaviće se)
Zatočeništvo u tornju
Zbog opredjeljenja za protestantizam i sumnji da je učestvovala u pobuni protiv kraljice, Elizabeta je dva mjeseca bila zatvorena u londonskom tornju.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
