Foto: VARVARSTVO U IME HRISTOVO - Italijani okupiraju obalu istočnog Jadrana
Italijanska vlada i njene oružane snage, pomorske i suvozemne, nisu pokazivale namjeru da se pridržavaju odredbi primirja, a sklonost da istupaju nezavisno od ostalih Saveznika izazvala je mnoge sukobe, diplomatske, političke, vojne i druge vrste.
Postupak prema katoličkom kleru u Albaniji, za razliku od onog prema dalmatinskom, istarskom, slovenačkom i hrvatskom, bio je blag i obazriv. To je doprinijelo da se on postepeno pretvori u podržavaoca italijanskih interesa u tim krajevima
…Posle potpisivanja primirja sa Austrougarskom, 3. novembra 1918. godine. U skladu sa njegovim odredbama, Italija je dobila ovlašćenje da u ime Saveznika i SAD okupira teritorije na Jadranu koje su joj bile obećane Londonskim paktom. Kasnije je zauzela i Rijeku, tako da se njena okupacija protezala od Trsta na severu do rta Planke na jugu, uključujući severna i srednja jadranska ostrva, sa izuzetkom Brača i Šolte. Ostali deo obale nalazio se pod kontrolom snaga SAD i Francuske, koje nisu pokazivale nameru da svoje prisustvo pretvore u okupaciju i otvoreno neprijateljstvo prema novoj državi, kao što je to bio slučaj sa Italijom. Odredbama primirja, Italija je bila zadužena da održava red i sprovodi politiku u skladu sa odlukama Saveznika i mirovne konferencije.
Italijanska vlada i njene oružane snage, pomorske i suvozemne, nisu pokazivale nameru da se pridržavaju odredbi primirja, a sklonost da istupaju nezavisno od ostalih Saveznika izazvala je mnoge sukobe, diplomatske, političke, vojne i druge vrste. Tako je nastao spor sa SAD i predsjednikom Vilsonom, Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca i jugoslovenskim višim i nižim katoličkim klerom u okupiranim oblastima.
Odmah posle potpisivanja primirja, italijanske snage su počele da posedaju oblasti koje su bile određene Londonskim paktom. Predosećajući otpor stanovništva, a u želji da ga izbegnu, italijanski oficiri su u početku tvrdili da dolaze kao prijatelji i saveznici. Delili su hranu, lekove i drugo i davali mnoga obećanja. Pošto su se utvrdili na obali i ostrvima, počeli su da ukidaju lokalne odbore Narodnog veća, zabranjuju njihovu političku delatnost, uvode cenzuru pošte i štampe i ističu italijanske zastave.
Takvi postupci predstavljali su povredu odredbi primirja i ukazivali na prirodu buduće politike. Na kraju, Italijani su izjavljivali da je cilj upućivanja trupa bio da se zaštiti tamošnji italijanski živalj. Vremenom su italijanski vojni guverneri i njima potčinjene okupacione vlasti, na podsticaj Rima ili samoinicijativno, razvili mnogostruku delatnost koja je zadirala u sve vidove života u okupiranoj zoni i izvan nje.
Njen cilj bio je borba protiv jugoslovenske države i njenog učvršćenja, s jedne, i stvaranje predstave o Italiji kao snažnoj, civilizovanoj, humanoj, ekonomski čvrstoj i politički i verski tolerantnoj državi, s druge strane. Međutim, metodi kojima se to želelo postići bili su sumnjive vrednosti, represivni i kao takvi neprihvatljivi za jugoslovenski živalj i javnost uopšte. S obzirom, pak, da su u američkoj i francuskoj zoni, koja se pružala od Planke do albanske granice, jugoslovenske vlasti neometano sprovodile svoju politiku, to je stanje u italijanskoj zoni brzo privuklo pažnju mnogih.
Iskrcavanje italijanskih trupa, bez obzira na obećanje, izazvalo je uznemirenost i proteste svih onih koji su posle završetka rata očekivali nesmetano ujedinjenje i ostvarenje nacionalnih ideala. U tome je viši i niži katolički kler, sa nekim izuzecima, pokazivao neskriven žar i oduševljenje. Znatan broj visokih prelata iz primorskih krajeva pokazivao je tokom rata, iako ne otvoreno, primetnu naklonost prema stvaranju jugoslovenske države.
Uprkos pretnjama Italije, njihovo držanje postalo je posle pada Monarhije još odlučnije. Pored Mahniča, koji je bio jedan od ideologa jugoslovenskog pokreta u okvirima Majske deklaracije, značajnu ulogu imali su i kotorski biskup Učelini-Tica, dubrovački Josip Marčelić, šibenski Luka Papafava, splitski Antun Đivoje i Juraj Carić, senjski Josip Marušić i tršćanski Andrej Karlin. Oni su brzo postali žrtve italijanskog pritiska, zatvaranja i proterivanja iz svojih dijeceza…
Pritisak i nezadovoljstvo italijanskih vlasti bili su delimično podstaknuti osećanjem uvređenosti koje im je naneto u trenutku pobede. Na nekim delovima obale u severnoj Albaniji i Skadru, naišli su na drukčiji prijem. U tome je dobar primer predstavljao skadarski nadbiskup Seređi. Prijateljski odnosi sa nadbiskupom postojali su još u vreme rata, pa je Sonino tražio da se to iskoristi nakon ulaska italijanskih trupa u Skadar.
Naložio je generalu Setimiju Pjaćentiniju, komandantu italijanskih snaga u Albaniji, da uveri Serđija da će italijanska vlada svesrdno potpomagati katoličku crkvu. Postupak prema katoličkom kleru u Albaniji, za razliku od onog prema dalmatinskom, istarskom, slovenačkom i hrvatskom, trebalo je da bude blag i obazriv. Italijanski stav prema albanskom kleru doprineo je da se on postepeno pretvori u podržavaoca italijanskih interesa u tim krajevima.
Držanje prema kleru u severnoj Albaniji i agitacija u Evropi, naišli su na spontan odgovor jugoslovenskog sveštenstva, koji je zbunio Italijane i prisilio ih da preduzimaju mere i korake koji su ih potpuno diskreditovali u očima stanovništva i javnosti. Sa svih strana, od najistaknutijih prelata do župnika, provincijala redova i redovnika, dolazile su izjave u prilog ujedinjenja svih Jugoslovena sa Srbijom i Crnom Gorom, a protiv italijanskih uzurpacija i prisustva u jugoslovenskim oblastima.
Već prvih dana novembra 1918. godine Fran Barac je pisao da je došao dan slobode za hrvatski narod koji će se uskoro ujediniti sa "ostalom braćom" u jednu snažnu državu. Ona će imati oko dvanaest miliona žitelja a "bit ćemo gospodari Jadranskog žala". Zagrebački kaptol, kao i drugi kaptoli, priznao je Narodno veće SHS u Zagrebu "kao jedino mjerodavno da riješi naše narodno pitanje" i pružio mu punu podršku, moralnu i materijalnu.
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.