U mreži zla (9)

Upozorio sam da je prva srpska linije dobro utvrđena i da je napad ravan samoubistvu, ali komandir jedinice nije htio da me posluša. Upali smo u zamku i izgubili 40-50 boraca, a broj mrtvih Bošnjaka bio je još veći

U kasnim noćnim satima smo stigli u selo Gradina. Jedan od vojnika koji je bio u kamionu odveo me je u jednu veliku kuću, zatim je pokucao na vrata. Iz te kuće su izašla dvojica civila, stariji i mlađi. Kasnije sam saznao da su oni bili vlasnici te kuće, te da se mlađi momak zove Miralem i da je stariji čovjek njegov otac. Saznao sam takođe da su strani mudžahedini boravili u toj kući na spratu. Pomenuta dva civila su porazgovarali sa vojnikom, koji mi je kasnije nekako uspio objasniti da se u istoj kući nalaze moji ljudi i da ću i ja tu boraviti. Nakon toga taj se vojnik vratio u kamion, a kamion je nastavio dalje u meni nepoznatom pravcu. Miralem i njegov otac su me pozvali da uđem u njihovu kuću u kojoj su mi pripremili jednu sobu. U toj sobi sam proveo noć sam. Nisam još vidio nijednog Arapa, mada su bili u istoj kući. Najvjerovatnije da su spavali na spratu. Kada je svanuo novi dan i nakon jutarnjeg obroka, sreo sam strane mudžahedine Arape. Njihov komandir bio je Tunišanin koji je nazvan Ebu Sead et-Tunisi. Navedeni komandir mi je prišao i neljubazno rekao: - Nisi trebao dolaziti ovdje, već si trebao ići prvo u Mehuriće na obuku. Tamo se nalazi naš kamp za obuku, a ne ovdje. Prvom prilikom ćeš se morati vratiti u Travnik! Ja sam mu odlučno odgovorio: - Ja se nigdje ne vraćam. Meni nije potrebna ni najmanja obuka i vaš kamp u Mehurićima nije na mom nivou, sigurno. Ja sam već prošao specijalnu obuku u Avganistanu, koja je trajala 13 mjeseci i dobro znam šta je rat i oružje, više nego što ti i misliš, možda čak i više od tebe. Osim toga, ja sam iz daleka poslat i meni je rečeno da dođem tačno tu u Gradinu, a ne na obuku u Mehuriće. Strah za mjesto komandira Desetak dana poslije našu jedinicu je posjetio šef mudžahedina Ebu Abd el- Aziz i njegov zamjenik Vahjudin, kao i njihov vozač Sirijac Ramadan es-Surij. Oni su obišli i pozdravili sve borce iz jedinice, a zatim je šef mudžahedina održao govor svima nama. Meni je izgledalo kao da je komandir jedinice bio malo šokiran kada je slušao razgovor šefa sa mnom i kada je saznao za njegovo pozitivno mišljenje o meni. Mada mu nije bilo drago, od tada je pokazivao veliko poštovanje i lijepo se ponašao prema meni, to što nije učinio prije posjete šefa. No, ja sam i dalje primjećivao kroz njegove poglede, a ponekad i govor da je bio zavidan. Ja ga nisam mrzio zbog toga, niti sam bio ni najmanje zainteresovan da mu otimam vođstvo jedinice ili bilo koji važan položaj. Meni uopšte nije bilo drago što sam u Bosni. Dakle, ja sam bio veoma poslušan i ćutljiv. Nisam bio društven. Kada mi neko od mudžahedina priđe, ja sa njim nisam govorio, nego im ukratko odgovorim na postavljeno pitanje, zatim ponovo ćutim. Nisam se ponašao kao neki iskusan i obučen borac, već kao obična osoba, tako da je mnogo boraca mislilo da sam nov i da trebam biti poslan na obuku. Takvim ponašanjem htio sam da ubijedim pomenutog komandira da mu ne želim oteti položaj, niti da budem zadužen bilo kakvom budućom odgovornošću. Da je on znao za sve što sam doživljavao od nepravde, nasilja i terora, da je znao za moje teško i bolno djetinjstvo, ne bi imao zašto biti zavidan prema meni. Ja sam ranije, dok sam bio u Bahreinu, saznao da je pomenuti šef mudžahedina Ebu Abd el-Aziz bio poslan za Bosnu i da je imao tada kod sebe oko deset miliona američkih dolara, kao materijalna sredstva za zadatak radi kojeg ga je poslao Osama bin Laden. Pogrešna strategija Jednom prilikom u kasnim noćnim satima bio je poslan kurir iz naše komande u Mehurićima sa hitnom porukom za komandira jedinice Ebu Talhu. Nešto su pričali nasamo, a zatim mi je komandir prišao, rekavši: "Dobio sam hitnu poruku od našeg šefa u kojoj mi naređuje da izaberem 27 boraca sa putnom ratnom opremom i da odmah krenemo ka Mehurićima. Meni je rečeno da trebamo učestvovati u jednoj velikoj vojnoj operaciji na Ilijaš, s ciljem da oslobodimo magistralni put do Sarajeva. Hajde, probudi se i što prije pripremi!" Nakon toga je na brzinu odabrao 26 boraca, među kojima i Ebu el-Harisa el-Bahrejinija i Ebu el-Meali el-Džezairija. Uglavnom, nakon pola sata smo kamionom krenuli ka Mehurićima, gdje nas je čekalo mnogo domaćih vojnika u nekoliko autobusa. Ušli smo i mi u jedan od tih autobusa, zatim smo svi krenuli prema Visokom. Prenoćili smo u istom gradu, a sutra u noćnim satima smo krenuli autobusima oko dvadeset minuta, zatim smo pješačili kroz planinu ka Ilijašu. Nama je bilo rečeno da pomognemo domaćoj vojsci u oslobađanju Ilijaša, u slučaju uspjeha da nastavimo napad do Sarajeva, ali pod uslovom da je akcija dobro isplanirana, te da imamo vremena da izvedemo svoje izviđanje terena, u protivnom da se vratimo odmah odakle smo došli, u Bijelu Buču. Takođe nam je bilo rečeno da u toku napada ne smijemo ulaziti u neki osvojeni nepoznati teren, da ne bismo upali u zasjedu. Bio je to suludi plan Kada smo krenuli sa 400 domaćih vojnika ka mjestu prvog napada, ja sam šapćući razgovarao sa komandirom: "Očigledno da ovo nije napad već samoubistvo. Nas gore čeka smrt. Bošnjaci su krenuli bez konkretnog plana, bez ranijih priprema i izviđanja. Takođe, mi idemo kroz minska polja, koja nisu razminirana, a teren nikom nije poznat. Bošnjaci su jednostavno krenuli napamet i kako god ispadne. Osim toga, oni su nam lagali da je akcija ranije isplanirana. Naš šef je nama zabranio da u takvim lošim okolnostima učestvujemo u akciji. Mi vodimo ljude u smrt. Zato ti predlažem da odustanemo od tog uzaludnog napada i da se vratimo odakle smo došli. Ja tebe upozoravam da u slučaju da mi krenemo u napad, da će rezultati biti strašni i katastrofalni po nas!" On nije htio da me posluša, niti su mu se svidjele moje riječi. Kada smo se približili srpskoj prvoj liniji, koja je bila dobro utvrđena, kad smo vidjeli njihove rovove i zemunice, tada sam razmišljao u sebi, klimajući glavom, a hladan znoj mi je curio niz glavu: "Dragi Ebu Talha. Ti si nas doveo ovdje, odakle se vratiti nećemo. To se dogodi kada isključimo naše mozgove i kada koristimo tuđe, kada dozvolimo da nas vode oni koji to ne znaju, kada ludost pobijedi mudrost i kada poslušamo jebenog đavola. Nije meni do mene. Ja sam manje-više jedan vojnik, a moj život nije nikada ni bio važan, ali mi je žao 400 ljudi, koji su nam povjerovali u lažni moral i hrabrost, koji smo im dali, a mi ih upravo vodimo gdje će biti zauvijek pokopani. Oni će nas pobiti kao ovce. Dragi Ebu Talha, ako ostaneš živ, zapamtićeš ono što sam ti rekao. Mnogo ćeš se pokajati i plakaćeš krvlju. Tada će biti prekasno za sve. Tebe čeka jedno od dvoje, ili smrt ili šefove kritike!" Napadači u klopci Prije nego što smo se približili srpskoj prvoj liniji, komandir mi se obratio ovim riječima: "Imam osjećaj da ću na ovoj šumskoj planini završiti svoju karijeru. Zato bih ti pred našim borcima naglasio da ti vodiš jedinicu u slučaju moje smrti. Šta ti misliš o tome?" Njegove riječi su me dobro prestrašile, jer nikako nisam želio da ga izgubim, niti da budem komandir u bilo kakvoj jedinici. Ja sam mu tužno rekao: "Ali, ja se nadam da ćeš se vratiti živ i zdrav! Molim te u ime Boga i našeg prijateljstva, nemoj mene izabrati za to, nemoj na moj vrat stavljati ovu tešku odgovornost. Nisam ga uspio ubijediti, ali me je ipak poslušao i udovoljio mom zahtjevu, samo zbog toga što me je jako volio kao prijatelja. Nakon toga on se obratio svim našim borcima: "U slučaju moje pogibije, jedinicu će voditi Ebu el-Haris el-Bahrejnij. U slučaju da i on pogine, jedinicu će voditi Ebu Ubejda el-Bahrejnij. Koji god od njih dvojice da vas vodi, vi ga dobro slušajte. Obojica su sposobni za taj položaj." Dakle, krenuli smo u taj ludi napad, koji je trajao čitav dan, sve do zalaska sunca. Istina da smo probili njihovu prvu liniju, ušli smo oko 300 metara u njihovu dubinu, ali nije bila pobjeda, već smo bili pali u zamku i okruženje iz kojeg smo se jedva izvukli, zahvaljujući dolasku noći. Cilj pomenutog napada nije ostvaren i dobro smo se poraženi vratili odakle smo došli. Moje ranjavanje u nogu Među Bošnjacima je bilo mnogo nastradalih, broj mrtvih nije mi bio poznat, jer je teren zaista bio veliki. Samo na našoj strani odakle smo mi napadali bilo je oko 40-50 mrtvih boraca, među kojima i 5 stranih mudžahedina iz naše jedinice, a to su bili: komandir jedinice Ebu Talha el-Endelusij, njegov savjetnik koji je trebao da bude komandir poslije njega Ebu el-Haris el-Bahrejnij, Avganistanac Ebu Hudejfa el-Afganij, Avganistanac Ebu Merjem el-Afganij i još jedan Palestinac, kome se ne mogu sjetiti imena. Što se tiče mene, ja sam od početka pomenutog ludog napada bio onesposobljen, odnosno pogođen metkom iz automatske puške u desnu nogu ispod koljena. Odmah sam bio vraćen u neku kliniku u Visokom, dok je borba na Ilijašu i dalje trajala. Nakon toga sam bio prebačen u bolnicu u Visokom, gdje sam ležao sa još nekoliko naših ranjenika pod kontrolom jednog doktora Sirijca, koji se zove dr Muhamed i koji je u tom periodu radio kao ljekar u pomenutoj bolnici. Poslije toga sam bio prebačen u Zenicu, u neku posebnu kliniku koja je bila smještena u penzionerskom domu u Radakovu, zatim u neku kliniku u Vojnoj kasarni, koja se nalazila u blizini škole, u kojoj je bila smještena Sedma muslimanska brigada. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.