U mreži zla (8)

U komandi "Muslimanske snage" na Karauli sreo sam se sa brigadirom Asimom iz Bihaća, koji je držao neku svesku u koju je zapisivao imena i prezimena svih mudžahedina - stranaca

Taksijem sam došao do zagrebačke džamije, gdje sam zatekao gomilu izbjeglica koje su napustile Bosnu zbog rata. Većina su bili mladi momci i djevojke. Među njima sam slučajno sreo Bahreinca Abd el-Hakima el-Bankija. Inače, poznajem ga iz Bahreina kao službenika u pomenutoj humanitarnoj organizaciji u kojoj sam bio zaposlen. Ušao sam u dvorište džamije, koja je bila puna izbjeglica. Tamo sam sreo jednog Sudanca, koji se zvao Ebu Ejmen es-Sudanij. Inače, on je bio službenik u islamskoj humanitarnoj organizaciji koja se zove "Treći svijet". Bila su s njim još dvojica muškaraca, koji su takođe bili iz Sudana, ali ja se s njima ranije nisam upoznao. Oni su me vozilom odvezli do jedne zgrade u kojoj je bila smještena njihova organizacija. Tamo sam sreo više meni nepoznatih Arapa. Nakon toga me Ebu Ejmen odveo do jedne iznajmljene kuće, u kojoj je lično on boravio. U istoj kući sam prenoćio. Sutradan oko 14 časova krenuo sam autobusom za Split. U istom autobusu sam vidio dva strana državljanina. Ja sam ih i ranije vidio na aerodromu u Frankfurtu, oni su letjeli iz Njemačke za Zagreb u istom avionu u kojem sam bio i ja. Pretpostavljao sam da i oni putuju u Bosnu. Istina da smo se nakratko i pozdravili, ali sam ih izbjegavao i nisam imao želje da im se približim, jer ipak mi nisu bili poznati. Kasnije smo se viđali u Bosni i bili smo kratko vrijeme u istoj jedinici na Karauli, u selu Gradina. Jedan je bio Egipćanin, a drugi Jemenac. Ja zaista ne znam da li su bili poslani kao što sam i ja ili su dobrovoljno putovali u Bosnu, da bi za kratko vrijeme bili sa mudžahedinima, kako bi - ubijanjem - pomogli napadnuti bošnjački narod (?). Doček u Splitu Nakon osam sati putovanja stigao smo u Split. Bila je noć, oko 22 sata. Sa jedne telefonske govornice pozvao sam broj, koji mi je još u Bahreinu dao Ebu Helad. Razgovarao sam sa nekim nepoznatim Sudancem. Ja sam se njemu predstavio ovim riječima: "Ja sam Ebu Ubejda el-Bahrejnij. Dolazim iz..." On me je prekinuo riječima: "Ah, jeste. Stigao si? Dobro si došao, znao sam da trebaš doći, ali sam mislio da ćeš doći u naredna dva-tri dana. Znaš šta, nema potrebe i mislim da i nije dobro da mnogo govorimo telefonom. Sačekaj me tu gdje si. Dolazim za petnaestak minuta!" Nisam bio iznenađen što me je prepoznao, mada ga nikada nisam sreo. Najvjerovatnije je da mu je Ebu Helad javio iz Bahreina za moj dolazak, da ne bi bilo sumnjivo kada bih ga nazvao. Nakon dvadesetak minuta došao je po mene vozilom, sa još tri Sudanca, koji mi takođe nisu bili poznati. On me je obavijestio da autobus za Bosnu kreće tek narednog dana, zatim me je odveo do jednog malog pansiona, gdje sam prenoćio. Toliko sam bio fizički umoran da nisam imao vremena ni da jedem, niti da razmišljam. Takođe nisam imao vremena da razgovaram sa vlasnicom tog pansiona, koja je sjedila do mene, želeći društvo i gledajući u mene kao vuk na ovcu. Samo što sam ušao u pansion, našao sam se u krevetu, iz kojeg se nisam podigao do jutra. Komanda "Muslimanskih snaga" Oko 11.30 krenuo sam autobusom za Bosnu. Među putnicima u pomenutom autobusu bila su i ona dvojica Arapa. Nakon osam sati putovanja stigli smo u Travnik, pred zalazak sunca. U autobuskoj stanici sam stajao čekajući ljude koji su me trebali dočekati. Pomenuta dvojica uzaludno su pokušavala da mi se približe i razgovaraju sa mnom. Samo zbog toga što mi nisu bili poznati, ja sam ih izbjegavao. Kada su primijetili da ih ignorišem, udaljili su se od mene i stali nedaleko. Razgledao sam narod oko sebe. Mnogo civila i vojnika je hodalo tamo-ovamo. Ponekad su se čule neke jake eksplozije. Najvjerovatnije da su bile granate, koje su padale na neku gradsku ili prigradsku lokaciju. Poslije nedugog čekanja, vidio sam jednog vojnika kako ide prema meni. Bio je veoma mlad. Najvjerovatnije je bio moj vršnjak ili nešto mlađi. On mi je prišao, pozdravio me je islamskim pozdravom, nasmijao se i na čistom arapskom mi je rekao: "Ja sam... iz jedinice 'Muslimanska snaga'. Vaši ljudi su u našoj jedinici. Da slučajno ne trebate do naše komande? Ja ću vas odvesti do vaših ljudi, ako to želite?" Odgovorio sam: "Da, molim te. Ja upravo putujem do njih, ali vidim da nisam sam!" Nije me dobro razumio, pa me je upitao: "Hoćeš reći da ima još neko s tobom?" Ja sam mu rekao, pružajući ruku prema dvojici Arapa: "Vidiš li dva stranca tamo? Ja mislim da i oni trebaju do komande 'Muslimanske snage'!" Poštovanje islamskih propisa Nakon toga nas dvojica smo pošli prema njima. On ih je pozdravio i rekao im ono što je i meni rekao. Oni su mu potvrdili da i oni žele do iste jedinice. Meni je bilo mnogo čudno što je mladi vojnik znao perfektno govoriti arapski jezik, i to bez mnogo gramatičkih grešaka. U prvi trenutak sam pomislio da je i on porijeklom Arap, iz Palestine ili Jordana. Iz radoznalosti sam ga upitao: "Jesi li i ti možda Arap?" Nasmiješio se i odgovorio mi: "Ja sam Bošnjak. Moj je otac iz Bosne, a majka mi je iz Kuvajta, tako da sam naučio govoriti oba jezika, bosanski i arapski!" Poslije toga je iz svog džepa izvadio staru jugoslovensku ličnu kartu i pokazao mi je. On je htio time da mi dokaže da je Bošnjak, a zatim mi je rekao: "Hajdemo sada. Naša komanda nije daleko odavde, oko pet minuta pješice." U pomenutoj komandi sam se sreo sa brigadirom Asimom. On je imao kod sebe jednu svesku u koju je zapisivao imena i prezimena svih mudžahedina stranaca koji su bili u njegovoj jedinici, da bi ih mogao raspoznati i razlikovati. Inače, on je iz Bihaćkog kantona, a djelovao je u Srednjoj Bosni od početka rata pa do kraja 1994. godine, zatim se vratio u Bihać. Bio je jako pobožna osoba i redovno je obavljao muslimanske vjerske obrede. U njegovoj jedinici je bilo obavezno poštovanje islamskih propisa, kao i vjerskih pravila. Vojnik koji nije poštovao pomenuta pravila, bio je sankcionisan. U slučaju ponavljanja greške, isti vojnik bi mogao biti isključen iz jedinice. Primijetio sam da se pomenuti brigadir nije odvajao od misvaka (posebno drvo za čišćenje zuba, pr.a.), odnosno uvijek ga je imao u ustima ili ga je držao u ruci poput cigarete. Prva linija na Gradini Dakle, zatražio sam od tog brigadira da me šalje na prvu borbenu liniju na Karaulu (Gradina), gdje su bili smješteni strani mudžahedini. On je to odobrio, zatim je zapisao moje lažno ime u svoju svesku. Slučajno su tu bili i neki domaći vojnici, koji su se u žurbi pripremali da putuju tamo. Brigadir mi je ponudio da idem s njima. Dobio sam vojnu uniformu koju sam odmah obukao i pješadijsko naoružanje, automatsku pušku, RAP sa tri okvira i četiri ručne bombe. Nakon toga smo kamionom krenuli ka Karauli. Što se tiče pomenute dvojice Arapa, oni su ostali u Travniku, odnosno nije im bilo omogućeno da putuju za Karaulu da bi se uključili u borbu. Nisu bili ranije obučeni, čak nisu znali rukovati ni pješadijskim oružjem. Kasnije su bili upućeni u Mehuriće, gdje se nalazio mudžahedinski kamp za osnovnu obuku. Nakon toga su došli na Karaulu, gdje su bili kratko vrijeme uključeni u istu jedinicu u kojoj sam bio i ja. Dakle, tokom putovanja za Karaulu, vojnici su sa velikim raspoloženjem otpjevali više ratnih pjesama. Bili su jako ohrabreni i imali su snagu i želju za borbom. Oni su galamili, zviždali, kroz pjevanje se glupirali, ali to me nije spriječilo - kao što sam uvijek i činio - da ulazim u svoje neograničeno razmišljanje: "Evo me opet u uniformi. Opet sranja, opet puška, opet rat, opet borba, ali zašto? Meni je sasvim jasno zašto se Bošnjaci bore. Njihova zemlja je napadnuta. Njima je to dužnost i imaju puno pravo boriti se i braniti svoju zemlju i svoj narod, svoju domovinu i svoje vlastite familije. Ali meni nije jasno zašto sam ja tu među njima. Cijeli svijet u crvenoj boji Niti mi je jasno zašto 'Al-Kaida' šalje svoje ljude na ove prostore, niti znam šta strani mudžahedini žele i traže ovdje? Neosnovano je reći da su strani mudžahedini došli ovdje u Bosnu da pomognu napadnuti muslimanski bošnjački narod. Ako je tako, zašto su onda ubijali i klali nedužne ljude, žene i djecu u Alžiru, kao što i danas čine? Zar nisu Alžirci muslimani? Ja se pitam kome je 'Al-Kaida' pomogla i učinila nešto dobro? 'Al-Kaida' nije formirana da pomogne ljudima, nego da oboji cijeli svijet crvenom bojom. Ona u ime prolijevanja krvi nedužnih ljudi troši ogromne količine novca, zar je to pomaganje i kome? Osim toga, ne može se nikome pružiti pomoć ubijanjem i klanjem dužnika ili nedužnika. Kakvu će pomoć i korist imati muslimani od onih koji su dolazili u Bosnu i ubijali npr. desetke civila ili vojnika srpske nacionalnosti? Ne osjećam se dobro. Kao da sebe vidim ubijenog, ležim i sav plivam u svojoj krvi. Jeste, tako ću i završiti. Ja sam stvoren samo da poginem i smrt je stvorena samo za mene. Ja bih bio najsrećniji čovjek na svijetu kada bi moj život bio ugašen što prije, da me što prije ne bude. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.