U mreži zla (7)

Dva, ili dva i po, mjeseca poslije dolaska mudžahedina u BiH zemljom se pronijela vijest da je na Igmanu poginuo princ Ebu el-Fatih, tokom napada na aerodrom, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga

Mjesec dana nakon odlaska pomenute grupe u BiH ja sam postao veoma nervozan i zabrinut. Strahovao sam da mi "Al-Kaida" ne naudi što nisam putovao za Bosnu, mada sam dobio naređenje mjesec dana ranije. Svaki dan sam očekivao njihovu poruku sa istim naređenjem i sa kritikama zbog neizvršenja naređenja na vrijeme. Uvijek sam govorio u sebi da ću putovati sutra, prekosutra, zatim i to odgodim itd. Nakon dva ili dva i po mjeseca se širom zemlje pronijela nepotvrđena informacija da je pomenuti princ Ebu el-Fatih poginuo u Bosni, na planini Igman kod Sarajeva, tokom napada na aerodrom, koji je tada bio pod kontrolom srpske vojske. Navodno je bio pogođen u grudi - u trenutku kada se podigao iz neke tranšeje pokušavajući da ispali granatu iz RPG-a. Takođe se pričalo da su u operaciji nastradali još neki strani mudžahedini, među kojima i Ebu ez-Zubejr, El-Medenij, Ebu el-Abas el-Medenij i Ebu Ali el-Mekij. Moram reći da je princ Ebu el-Fatih bio veoma dobar i ljubazan prema meni, mada je on bio princ a ja beskućnik. Zbog toga sam ga mnogo poštovao i volio. Bio sam jako šokiran kada sam čuo vijest o njegovoj smrti. Ta vijest nije bila potpuno utemeljena, sve dok njegova supruga u lokalnim novinama nije objavila jedan članak u kojem obavještava o pogibiji svoga muža u Bosni, te da je poginuo boreći se na Alahovom putu i braneći muslimanski - bošnjački narod. Ja sam pročitao taj članak, u kojem je bila objavljena velika fotografija sa likom pomenutog princa. Druženje u Avganistanu Desetak dana poslije toga vratio se iz Bosne Ebu Helad, zatim me je telefonom pozvao na radno mjesto i zamolio me da što prije dođem u njegov porodični dom. Ja sam se odmah uputio do njegove kuće, gdje smo sjedili sami u dnevnom boravku. Nakon kratkog prijateljskog razgovora, on mi je ispričao o smrti pomenutog princa, jer je prisustvovao tragediji. Nakon toga sam ga upitao: "Da li si se iz Bosne vratio sam i gdje su drugi?" Odgovorio mi je: "Eto, Ebu el-Fatih je poginuo. Ebu el-Haris je i dalje ostao u Bosni, a ja sam se vratio ovdje. Ebu el-Haris te mnogo pozdravlja i rekao je da moraš što hitnije putovati tamo. Mnogo kasniš. Šef Ebu Abd el-Aziz i Vahjudin el-Misrij, kao i drugi, čekaju te!" Tada sam shvatio i bilo mi je jasno da i ja moram putovati u Bosnu. Ja ne mogu, niti imam na osnovu čega da kažem da je pomenuti Ebu Helad pripadnik "Al-Kaide". Istina je da smo bili u istoj jedinici u Avganistanu, ali je on bio vrlo kratko. Nevolja je to da je on meni prenio drugu poruku da moram putovati odmah u Bosnu. Smatram da ne možemo na osnovu gore navedenog reći da je on pripadnik "Al-Kaide". Ja mogu reći o njemu da je saradnik "Al-Kaide", samo zbog toga što je bio svjestan s kim se borio i družio u Avganistanu, a zatim i u Bosni. Ja sam mu rekao: "Ja ću za nekoliko dana putovati u Bosnu. Reci mi, gdje bih mogao dobiti vizu za Hrvatsku?" Odgovorio mi je: "Hrvatska nema svoje ambasade u Bahreinu. To tebi neće predstavljati problem, jer Hrvati daju vize za ulazak u zemlju na svom aerodromu. Ja sam takođe dobio vizu na zagrebačkom aerodromu." Sudanac u Splitu Pažljivo sam ga slušao, zatim sam ga upitao: "Kada stignem na zagrebački aerodrom, oni će me pitati za razlog ulaska u njihovu zemlju. Šta da im kažem?" Odgovorio je: "Reci im da si turista i da želiš provesti kratko vrijeme u Hrvatskoj. Ako te budu pitali gdje ćeš boraviti, ti im reci, ali bez mnogo objašnjenja, da ćeš boraviti u jednom od njihovih najboljih hotela." Ja sam ga dalje pitao: "Dobro. Kada stignem u Hrvatsku, šta trebam dalje raditi, odnosno, kome trebam da se obratim?" On mi je odgovorio: "Tražićeš od taksiste da te odveze do zagrebačke džamije. Ta džamija je poznata u cijeloj zemlji. Samo reci taksisti da te vozi do nje. Tamo ćeš se sresti sa našim ljudima. Možda nećeš moći da ih prepoznaš, oni tebe hoće. Oni će se tebi javiti i zatim te odvesti do Bosne." Donio je mali telefonski blok, prelistao ga, a zatim je napisao na jedan papir ime jedne muške osobe i broj telefona. Dao mi je taj papir i rekao: "Ovo je broj jednog Sudanca, koji živi u Splitu. Kada stigneš u Split, nazovi ga, ako ti bude trebala pomoć, ali nemoj zaboraviti da mu kažeš da sam te ja uputio na njega. Dakle, putovaćeš još osam sati od Splita za Bosnu. Tokom putovanja za Bosnu naići ćeš na mnogo vojnih punktova. Zbog tvoje lične sigurnosti, nemoj ni sa kim da razgovaraš, ni u autobusu sa putnicima, niti sa policijom koja je na punktovima. U slučaju da te policija ili vojska nešto pitaju tokom kontrole, na bilo kom jeziku, nemoj im odgovoriti. Slobodno se pravi da ništa ne razumiješ. Bez ijedne riječi ćeš im pružiti putnu ispravu. Dočekaće te naši ljudi u gradu koji se zove Travnik!" Muslimanske snage Ja sam mu prekinuo govor, pitajući: "Kako ću znati gdje se nalazi taj Travnik i kada treba autobus da dođe do njega, ako već ne smijem ni sa kim progovoriti? Ja moram pitati nekog od putnika ili vozača autobusa." On se nasmijao, pa zatim rekao: "Polako, što žuriš? Objasniću ti, nemoj me prekidati dok ne završim. Nećeš morati nikoga pitati, jer Travnik će biti zadnja stanica, na kojoj će autobus biti parkiran i ugašen. On se vraća u Split, tek naredno jutro. Jednostavno, ti ćeš biti zadnji putnik koji će izaći iz autobusa. No, ti se čak možeš i naspavati u autobusu, kada stigneš u Travnik, vozač će te probuditi. Na autobuskoj stanici će te dočekati povjerljivi domaći ljudi koji dobro govore naš jezik. Neka budu prvi ljudi sa kojima ćeš progovoriti. Oni će te odvesti do mudžahedina. Ti ljudi su pripadnici jedne muslimanske, travničke jedinice koja se zove 'Muslimanska snaga'. Oni su dobri momci, vole islam i obavljaju namaz. Kada stigneš u grad u kojem je locirana komanda jedinice 'Muslimanska snaga', tamo ćeš im reći da te ne šalju u jedno selo koje se zove Mehurići, gdje je smješten mudžahedinski kamp za obuku, nego reci da te smjesta šalju u selo koje se zove Karaula, posebno selo Gradina. Tamo je smještena naša jedinica. Ti ćeš najvjerovatnije noćiti dvije-tri noći u Travniku. Radi tvoje lične bezbjednosti, nemoj šetati gradom, jer u istom gradu žive i Hrvati, gdje imaju svoju vojsku. Mislim da sam ti sve objasnio." Pripremio sam što mi je bilo potrebno za putovanje. Zatim sam avionom iz Bahreina putovao u Njemačku, a potom iz Njemačke za Zagreb, Hrvatsku. Dijalog na aerodromu Dakle, krenuo sam ka Bosni u septembru 1992. godine. Tada sam imao 21 godinu. Kada sam stigao na zagrebački aerodrom, stavio sam svoj pasoš na sto pred službenika, zatim ga ljubazno upitao na lošem engleskom jeziku: "Dobar dan. Molim vas, možete li mi udariti pečat u pasoš?" On je uzeo moj pasoš, prelistao ga dva ili tri puta, pa me potom upitao: "Gdje je vaša viza? Ne možete ući bez nje!" Nekako sam uspio da mu objasnim da u Bahreinu nema hrvatske ambasade, gdje bih mogao zatražiti vizu, pa sam ga zamolio ovim riječima: Molim vas, mogu li je dobiti ovdje, na aerodromu? Ne bih želio da se vratim nazad, da bih tamo zatražio. Nemam puno vremena. Klimajući glavom mi je rekao: "Sačekajte sa strane, molim vas!" Telefonom je nazvao nekoga, zatim nastavio svoj posao sa drugim putnicima. Za kratko vrijeme je došao drugi službenik i razgovarao sa svojim kolegom, na jeziku koji nisam razumio. Nakon toga odnio je pasoš negdje. Za jedno desetak minuta se ponovno vratio, stavio moj pasoš i mali papir na sto pred kolegu. Nakon toga me je upitao službenik koji je sjedio iza stola: "Koji je cilj vaše posjete?" Viza po kratkom postupku Odgovorio sam: "Ja sam samo turista i želim provesti malo vremena u vašoj zemlji, ako nemate ništa protiv." On je upitao: "U redu je. Gdje i koliko dugo ćete boraviti ovdje?" Odgovorio sam: "Planiram biti tu jedan ili dva mjeseca u jednom od vaših najboljih hotela!" Malo je ućutao, pa me je zatim upitao: "Dobro. Imate li dovoljno novca?" Ja sam pomislio da će on od mene tražiti novac, odnosno mito. Stavio sam ruku u džep, zatim sam odgovorio: "Da, imam. Koliko vam treba?" On se malo oneraspoložio, pa mi je rekao: "O, ne. Nisam mislio na to. Samo želim vidjeti vaš novac!" Izvadio sam iz džepa svoj novac, koji je bio sav u američkim dolarima. Poslije toga, on mi je dao papirić, koji je predstavljao vizu za boravak u Hrvatskoj tri mjeseca, a zatim mi je rekao: "Trebate platiti 20 dolara!" Ne sjećam se da li je zatražio 20 ili 30 dolara, uglavnom sam platio onoliko koliko je tražio. On mi je rekao: "Dobro čuvajte vizu. Ona je vrlo potrebna. Nemojte je izgubiti." Zatim je na moj pasoš udario pečat i stavio ga na sto ispred mene, rekavši: "Evo vaš pasoš. Možete poći. Uživajte u boravku. Sretno!" Uzeo sam svoj pasoš i rekao sam mu: "Hvala vam mnogo, do viđenja." Poslije toga sam krenuo prema taksi stanici. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.