U mreži zla (16)

Poslije pada Paljenika mudžahedini su zajedno sa pripadnicima Trećeg korpusa upali u Vozuću i na Ozren gdje su počinili najsvirepije zločine nad srpskim ratnim zarobljenicima i civilnim stanovništvom

Odred "El-mudžahedin", zajedno sa vojnicima iz Drugog i Trećeg korpusa, napada Paljenik i osvaja ga za samo desetak minuta. Mudžahedini koji su učestvovali u tom napadu govorili su da je ubijeno i masakrirano više srpskih vojnika na toj lokaciji i da su se mogli vidjeti leševi razbacani na sve strane, dok su strani mudžahedini imali oko 20-25 poginulih. U isto vrijeme Zubejrovi borci, među kojima i ja, zajedno sa vojnicima Trećeg korpusa, napali smo na Gradić, koju smo osvojili za jedno pola sata. Inače, Paljenik i Gradić su bili kao glavna odbrana za Vozuću, koja bi bez njih ostala bez zaštite, a nakon pada te dvije planine, Vozuća bi ostala u okruženju sa tri strane, a stanovništvo ne bi imalo kud bježati, osim ka Ozrenu. Nakon pada Paljenika pripadnici Odreda "El-mudžahedin" su upali u Vozuću i nastavili ka Ozrenu. Ja sam sa svojim i Rekićevim borcima na vrhu Gradića čekao dolazak glavnog vođe napada Abida, kao i ostalih boraca. Posmatrali smo pokret pripadnika Odreda "El-mudžahedin" i kako silaze sa Paljenika u Vozuću. Novi komandant Kratko vrijeme nakon toga, motorolom me je pozvao Ebu ez-Zubejr i rekao: "Slušaj me, Abid je malo povrijeđen i mora napustiti teritoriju. Ti ćeš biti na njegovom mjestu. Skupi sve borce i zajedno sa Rekićevim borcima pažljivo ulazite u Vozuću. El-Ketiba je već ušla u Vozuću i putuje ka Ozrenu. U Vozući ćete čekati moj dolazak, doći ću zajedno sa Rekićem." Inače, Ebu ez-Zubejr i Rekić su pratili i upravljali napadom iz Borovnice ili možda iz Zavidovića. Kada smo ušli u Vozuću, koja je bila pusta, bez stanovnika, tada je većina pripadnika Odreda "El-mudžahedin" bila na Ozrenu, gdje su vodili žestoku borbu sa VRS-om. Kasnije dolazi u Vozuću Rekić, asfaltiranim putem koji je od početka rata pa do tog trenutka bio blokiran od strane VRS-a. No, Ebu ez-Zubejr nije došao, već je poslao dvojicu mudžahedina, a to su bili Ebu Ali el-Bahrejnij i Abd el-Hamid el-Bahrejnij, i svi smo se sastali u Vozući. Ebu Ali me je bez obrazloženja skinuo sa dužnosti i ponudio Abd el-Hamidu da umjesto mene komanduje mudžahedinima i da ih vodi ka Ozrenu. Abd el-Hamid je to odbio, sa obrazloženjem da nikako ne poznaje teren, tako da mi je Ebu Ali naredio dalje vođstvo. Tijela bez glava Komandiri Odreda "El-mudžahedin" su prije pokreta ka Ozrenu postavili punkt u Vozući sa svojim ljudima, na glavni put koji vodi ka Zavidovićima, sa namjerom da zabrane učesnicima u napadu, osim njihovih ljudi, da odnesu ratni plijen iz Vozuće i Ozrena, posebno nisu dopustili da se zaplijeni naoružanje. Rekić i ja smo stajali u blizini tog punkta i razgovarali sa dvojicom komandira Odreda "El-mudžahedin", a to su bili Egipćanin šejh Enver Šaban i Egipćanin El-Mutaz el-Misirij, koji je izveo napad na Paljenik. Oko dva sata poslije toga vidio sam dva kamiona prekrivena ceradama, za koje sam kasnije saznao da su putovali sa Ozrena. Ta dva kamiona su stala na punktu radi kontrole. Primijetio sam kako sa jednog kamiona kapa krv. Enver, El-Mutaz, Rekić i ja smo pogledali unutar prvog kamiona, koji je bio natovaren naoružanjem, uglavnom pješadijskim. U drugom kamionu, iz kojeg je kapala krv, vidio sam, kao i ostala trojica, leševe u vojnim uniformama, ali je bilo i leševa koji su bili skoro goli. Ti leševi su bili nabacani jedni na druge. Ne bih znao tačno reći koliko ih je bilo, ali pretpostavljam da je bilo oko 20, malo manje ili malo više. Primijetio sam da su skoro svi leševi bili bez glava, ali je među leševima bilo bačeno i više odrubljenih glava. Svađe među pljačkašima Posmatrao sam izraze lica Envera i El-Mutaza, koji su hladnokrvno i sa osmijehom posmatrali leševe, a potom sam bacio svoj pogled ka Seadu Rekiću, na kojem sam primijetio da mu nije bilo drago. Bio je nešto ljut, ali ja zaista ne znam da li je ta njegova ljutnja bila zbog onog što se nalazilo u krvavom kamionu ili zbog toga što pripadnici Odreda "El-mudžahedin" nisu omogućili njegovim borcima da uzmu, navodno, od svog dijela ratnog plijena. On se nakon kratkog ćutanja i donekle podignutim glasom obratio Enveru i El-Mutazu ovim riječima, pokazujući rukom na leševe: "Vozite to odavde i nema potrebe da to vide i drugi borci." Zatim je nastavio, pokazujući svoje nezadovoljstvo: "To nije pošteno od vas da odnesete sav ratni plijen. Vi ste čak oduzeli od mojih boraca i ono što su zaplijenili. To stvarno nije pravedno! Mi imamo pravo da uzmemo ratni plijen jer smo i mi učestvovali u napadu, a vi ne biste mogli sami izvesti taj napad i osloboditi Paljenik da nas nije bilo na Gradiću." Pomenuta dva kamiona su krenula ka meni nepoznatom mjestu u ili kod Zavidovića. Poslije toga me je motorolom pozvao Ebu ez-Zubejr, naredivši mi da zajedno sa Rekićevim borcima krenem ka Ozrenu, obavijestivši me da na Ozrenu nećemo imati mnogo posla jer su, kazao je Ez-Zubejr, pripadnici Odreda "El-mudžahedin", kao i Drugog korpusa, raščistili dvije trećine Ozrena. Rekić je ostao u Vozući, poslavši svog zamjenika Dževada na čelu jedinice na Ozren. Zajedno smo se popeli na Ozren, gdje na prvoj koti nismo nikoga našli od VRS-a. Bunkeri i tranšeje su bili pusti. Na istoj koti je bilo raspoređeno više mudžahedina iz Odreda "El-mudžahedin", ali je još više bilo bošnjačkih vojnika. Napuštene tranšeje Poslije toga smo se nastavili penjati ka drugoj koti, na kojoj su takođe bili bunkeri i tranšeje VRS-a. I na toj koti sam vidio više tijela razbacanih svuda. Tu sam vidio i više bošnjačkih vojnika i mudžahedine iz Odreda "El-mudžahedin". Svi su bili skriveni iza drveća ili u ležećem položaju, gledajući prema trećoj koti, koja je bila udaljena oko 200 m. Od treće kote nas je razdvajala neka dolina. Na pomenutoj koti nije bilo bunkera i tranšeja i na njoj su bili raspoređeni vojnici VRS-a, koji su pod pritiskom napada napustili prvu i drugu kotu. Odatle su pucali na nas svim raspoloživim sredstvima koje su posjedovali. Pričalo se među domaćim i stranim borcima da je VRS na pomenutoj koti pružala posljednji beznadni otpor (zadnji trzaji), pokušavajući time da zaustave napad na Doboj, koji se nalazio iza kote na kojoj su bili. Pričalo se da bi pad te kote značio da Doboj ostaje bez značajne zaštite, jer poslije iste kote, spušta se na ravno (predgrađe i naselje), koje je udaljeno oko osam km od Doboja. Rekić je motorolom naredio svojim borcima da udare na tu kotu, ali njegov zamjenik nije smio da krene u napad bez nas (Zubejrovih boraca). On me je zamolio da krenemo zajedno, ističući da je dobio zeleno svjetlo, što sam odlučno odbio. Ja sam obrazložio moje odbijanje odsustvom sanitetskih jedinica, koje bi pružile pomoć ranjenicima ako bi ih bilo. Obustava napada Ja sam o time obavijestio Ez-Zubejra, koji mi je napeto rekao: "Ako smatraš da možeš i bez toga krenuti u napad, napadaj. Ako smatraš za neophodno prisustvo sanitetskih jedinica, ne napadaj dok ne dođu. Dajem ti punomoć da odlučiš o tome." Motorolom sam pozvao Rekića, obavijestivši ga da mudžahedini neće krenuti u napad dok ne budemo vidjeli u blizini i sanitetsku jedinicu. On je bio ljut i nezadovoljan, pa je rekao: "Tako je naredio moj šef, a ja nikoga ne bih poslušao osim njega. Vi morate odmah krenuti u napad." Ja sam se zbog tih njegovih riječi našao uvrijeđen, pa sam odlučio da mu uzvratim istom mjerom, rekavši mu: "Razumio sam, ali ja ne bih prihvatio naređenje, ni od tebe, ni od tvoga Sakiba, niti od bilo koga, osim od Ebu ez-Zubejra. Ti slobodno javi Sakibu i reci mu da ja kažem, nema napada bez prisustva saniteta. Završili smo. Ja ću čekati tu malo. Ako ne bude ispunjen moj uslov, ja ću povući svoje borce nazad." Nakon toga me je obavijestio Rekićev zamjenik da je moj uslov ispunjen i da sanitetska jedinica putuje ka nama, ali sam i tada odbio napad, zahtijevajući da ih vidim svojim očima. Poslije toga me je pozvao Ebu ez-Zubejr i naredio mi da nema daljeg napada, te da se odmah povučem sa jedinicom ka Vozući. No, to mi je bilo rečeno i od Rekićevog zamjenika, koji je odbio isto naređenje od strane Rekića. To naređenje za zaustavljanje daljeg napada je bilo za sve strane i domaće borce izdano od strane Sakiba Mahmuljina, odnosno nije bilo nikom dopušteno da napadne Doboj i njegovu okolinu, a to je bio upravo kraj rata. Tada smo se vratili u Vozuću, zatim u Zavidoviće, putem osvojenog, asfaltiranog puta, a potom smo se vratili u Borovnicu. Povratak u Željezno Polje Sjećam se da smo ja i Ebu ez-Zubejr posjetili Sakiba Mahmuljana u Zavidovićima. Još pamtim da je Ebu ez-Zubejr upitao Sakiba: "Ja vas ne razumijem. Toliko ste se trudili oko Ozrena i oko Doboja, a odjednom ste odustali. Šta se dešava? Zašto ste zaustavili napad, Doboj je već bio u našim rukama?" Sakib je u vezi s tim pitanjem mnogo govorio, među kojima su bile i ove riječi, koje još nisam zaboravio: "Zubejre, nije do mene. Tako je naređeno sa vrha, a ja izvršavam naređenja." Poslije toga, svi borci su napustili Borovnicu i većina se vratila u Železno Polje, gdje je nakon kratkog vremena uslijedila vijest o potpisivanju Dejtonskog sporazuma. Kroz razgovor sa stranim i domaćim borcima, i kroz moj spomenuti razgovor sa Seadom Rakićem stekao sam utisak da je jedan od ciljeva napada na Vozuću bio da se Srebreničanima osiguraju krovovi nad glavom. Ja se slažem da su Srebreničani doživjeli genocid i da je nad njima počinjena prevelika nepravda, ali to ne bi trebao biti razlog za napad na Vozuću i da se silom istjeruju njeni stanovnici iz svojih kuća, da bi bili dati Srebreničanima kojima nisu pripadali. Imao sam više prilika da slušam od domaćih, a i od stranih boraca, ove riječi, u kojima su izrazili svoje zadovoljstvo rezultatima napada na Vozuću. "Napad na Vozuću jedan je dio našeg odgovora za napad na Srebrenicu. Tek smo krenuli i toga će biti još." Progon i pljačka Naravno da je to rečeno prije Dejtonskog sporazuma. Ako je to tako, ja bih sa velikim sažaljenjem kazao da pomenute riječi nisu bile u skladu sa pravdom. Ono što se dogodilo u Srebrenici je nepravda i zločin, počinjen nad muslimanskim narodom, ali nepravda i zločin je i ono što se dogodilo u Vozući i na Ozrenu nad srpskim narodom. Smatram da je uzvraćanje nepravdom i zločinom nova nepravda i zločin. Osim toga, stanovnici Vozuće nisu bili krivi za ono što se dogodilo u Srebrenici, pa zašto su morali snositi kaznu i krvlju platiti za to, i zašto je bilo dopušteno stranim mudžahedinima da im sude smrću? Takođe se pitam da li zločin nad Srebreničanima opravdava napad na Vozuću, tjerati njene stanovnike da napuste svoje domove, a potom opljačkati njihovo vlasništvo? Ako se neko mora kazniti, onda treba kazniti samo onog ko je počinio grešku, a nikako njegovog brata, bližnjeg zemljaka iste nacionalnosti itd. Smatram za vrhunac pravde privesti po mogućnosti sve koji su počinili zločine, bilo to nad muslimanskim narodom u Srebrenici ili nad pravoslavnim narodom u Vozući, da bi odgovarali za počinjena zlodjela. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.