U mreži zla (15)

General Sakib Mahmuljin i major Sead Rekić imali su ključnu ulogu u napadu na Vozuću 1995. godine, kada su omogućili mudžahedinima da bez zazora ubijaju i masakriraju ratne zarobljenike i civile srpske nacionalnosti na tom području

Mudžahedini, odnosno mudžahedinska administracija je za kratko vrijeme napredovala i razvila se nakon mog odvajanja, ne od "Al-Kaide" već od pomenute administracije, čekajući donošenje nove odluke o mom slučaju. Kako sam saznao, članovi administracije imali su više sastanaka sa generalom iz Sedmog korpusa Mehmedom Alagićem u kojima su zahtijevali službenu pripadnost Armiji BiH, odnosno da postanu regularna i priznata brigada Sedmog korpusa, te da imaju pismene potvrde. Nakon pregovara sa Alagićem, donesena je odluka koja je uvažavala zahtjeve mudžahedinske administracije, smatrajući njihovo uloženo obrazloženje prihvatljivim. Nakon toga je održana jedna ceremonija u Medresi koja se nalazi blizu Plave vode kod Travnika. U toj ceremoniji, mudžahedini i mnogi pripadnici Sedmog korpusa, među kojima su bile i neke od važnih osoba, proslavili su službeni ulazak mudžahedina u Armiju BiH. General Alagić, koji je učestvovao u toj ceremoniji, održao je govor u kojem je javno proglasio mudžahedine "regularnom i priznatom" lakom brigadom Sedmog korpusa Armije BiH, koja se zvala Odred "El-mudžahedin". Zatim je isti general predao pismenu potvrdu o pripadnosti vođi mudžahedina u tom periodu, a potom je čestitao svim prisutnim mudžahedinima, uz slavlje, zbog kojeg su najsrećniji bili strani mudžahedini. Tako je "Al-Kaida" preko svojih ljudi - mudžahedina - imala veliki uspjeh i ostvarila ono što je željela, a to je bio službeni ulazak u Armiju BiH. Krvoločni odred Sva ratna dešavanja, koja sam ranije naveo, kao i aktivnosti stranih mudžahedina na ovim prostorima, očigledno, barem meni, dokazuju postojanje čvrste veze između generala Sakiba Mahmuljina i stranih mudžahedina. Ne bi bilo osnovano i prihvatljivo reći da takve veze nisu postojale, pored činjenice da su strani mudžahedini, kako iz Odreda "El-mudžahedin", tako i iz Zubejrove jedinice, bili uključeni u njegov korpus, s obzirom na to da je Odred "El-mudžahedin" bio službeno uključen u isti korpus, a Zubejrova jedinica bi mogla u tom periodu biti službeno uključena. To se nije dogodilo samo zbog toga što komandir Ebu ez-Zubejr, koji je komandovao jedinicom, nije htio službeno uključenje u Armiju BiH. Takođe tvrdim da su i major Sead Rekić i Osman bili u vezi sa glavnim komandirom Zubejrove jedinice Ebu ez-Zubejrom, kao i sa Abidom eš-Šergijem, i to od samog formiranja te jedinice pa do demobilizacije, što bi mogao potvrditi moj sljedeći navod, vezan za napad na Vozuću 1995. godine. Napad na Vozuću je bio jedna od velikih grešaka tadašnjih vlasti u BiH, u kojem su omogućili stranim mudžahedinima da bez granica ubijaju i masakriraju građane srpske nacionalnosti na tom nesrećnom području, a vodeću ulogu u napadu je imao general Sakib Mahmuljin i njegov major Sead Rekić. Susret sa "Tigrovima" Vozuća i njena okolina u toku rata bila je pod kontrolom Vojske Republike Srpske, i to skoro do pred kraj rata 1995. godine. Vozuća je bila za tadašnju Armiju BiH kao teški i tvrdi kamen, kao trn u oku koji dobro smeta, a ne može ga lako ukloniti, odnosno ista je bila dobro čuvana i zaštićena od strane VRS-a. Uvijek se pričalo među pripadnicima Armije BiH, prije zadnjeg napada na Vozuću, da bi napad na nju bio veoma opasan i rizičan, da je osvojiti Vozuću silom veoma teško, a i skoro nemoguće jer, kako bošnjački vojnici navode, VRS je jaka, iskusna tehnološki superiornija, te se da među tom vojskom nalaze i Arkanovi borci, koji su bili nazvani "Tigrovi". Susret sa Arkanovim "Tigrovima", kažu Bošnjaci, veoma je rizičan i opasan. Poznato mi je da su 1994. godine pripadnici Armije BiH dva puta pokušavali vojnim putem osvojiti Vozuću, ali uspjeha tada nisu imali, s obzirom na to što su u prvom napadu učestvovali pripadnici Zubejrove jedinice. Vozuća je, kako sam primijetio, mnogo zanimala pripadnike Armije BiH i uvijek su je željeli imati, što su uspjeli tek pred kraj rata 1995. godine. U tom periodu pripadnici Armije BiH su se pripremali za opšti napad, koji je nazvan konačni, na svim lokacijama koje su bile pod kontrolom VRS-a, ali je bila posebna priprema za napad na Vozuću, u kojem su učestvovali i strani mudžahedini koji su bili u sastavu Trećeg korpusa. Takođe je u napadu na Vozuću učestvovao i dio Drugog korpusa. Uoči tog napada, mnogo bošnjačkih vojnika mi je potvrdilo da je napad na Vozuću vrlo važan i da je ključ za konačnu pobjedu nad VRS-om i na drugim mjestima. Afroazijska smrt Vozuća se nalazila u tom periodu u zoni odgovornosti generala Sakiba Mahmuljina. Zbog toga su i uz pomoć njegovog povjerljivog majora Seada Rekića postavili plan za napad. Mahmuljin je bio veoma inteligentna osoba, ali je zloupotrijebio kako svoju inteligenciju tako i položaj, postavljajući vrlo prljavi neljudski plan koji je upropastio živote mnogo građana srpske nacionalnosti, koji su se nalazili u Vozući i njenoj okolini. Dakle, on je bio svjestan toga da je VRS u Vozući i njenoj okolini bila vrlo jaka i sposobna, i da su među njima bili i Arkanovi "Tigrovi". Znao je da pad Vozuće i Ozrena može uzrokovati i pad Doboja, koji bi poslije pada Vozuće i Ozrena ostao nezaštićen i bez značajne odbrane. Zbog toga je odlučio da udari čelikom na čelik, odnosno pripremio je strane mudžahedine na Vozuću. Drugim načinom rečeno, on je bio svjestan toga da niko iz sastava njegovog korpusa ne bi mogao slomiti i raščistiti Vozuću, osim stranih mudžahedina, tako da je poslao afroazijsku smrt (mudžahedine) na Vozuću, dajući im priliku da pobiju po mogućnosti sve srpske glave koje su se nalazile na tom području, zatim da pošalje iste za Doboj putem Ozrena da bi se u Doboju dogodilo ono što se dogodilo u Vozući. Njegov plan je bio da napadne Vozuću sa dvije strane, ali i da na prvom udaru budu najnemilosrdniji ljudi koje sam ikada vidio, a to su strani mudžahedini. Prije napada na Vozuću, ja sam bio u Željeznom Polju, sjećam se da je glavni komandir Zubejrove jedinice, Ebu ez-Zubejr, poslao sve svoje borce u selo Borovnica kod Zavidovića, među kojima i borce koji su bili smješteni u Kalesiji kod Tuzle i borce koji su bili smješteni u Gluhoj Bukovici kod Travnika. Svi smo se okupili u Borovnici, oko boraca. Takođe je u istom selu bilo smješteno mnogo bošnjačkih boraca iz Trećeg korpusa. Zajedno smo se sa Rekićevom jedinicom počeli pripremati za napad, kao i vršiti izviđanje na planini Gradić, na koju smo trebali udariti, dok su se istovremeno pripadnici Odreda "El-mudžahedin" pripremali za napad na planinu Paljenik. Sastanak u Borovnici Ebu ez-Zubejr je organizovao svoje borce u tri grupe, jedna je bila pod komandom Abida eš-Šergija, koja je napala na Gradić po sredini, druga je bila pod mojom komandom, koja je napala desnom stranom, i treća je bila pod komandom meni poznatog mudžahedina, samo što mu se ne mogu sjetiti imena, a ta grupa je napala sa lijeve strane. Sve tri grupe su bile pod glavnom komandom Abida. Ebu ez-Zubejr je to učinio jer je planina Gradić velika i duga, i da bi spriječio time eventualno okruženje i kontranapad s leđa od strane VRS-a. Sjećam se, prije napada, da je general Sakib Mahmuljin dolazio kod nas u Borovnicu i sastao se nasamo sa Ebu ez-Zubejrom u odvojenoj prostoriji u kući u kojoj su bili smješteni mudžahedini. Sastanak je bio prilično dug. Kada je otišao Sakib, mene je pozvao Ebu ez-Zubejr u istu prostoriju i rekao: "Sada sam razgovarao sa Sakibom. Mi ne smijemo izgubiti ovu bitku i po svaku cijenu moramo osloboditi Vozuću, zatim ćemo nastaviti napad i na Ozren, odakle ćemo nastaviti napad i na Doboj. Vrijeme je da Doboj bude naš. Evo ti prilika da nam pokažeš što znaš i nemoj slučajno da nas osramotiš pred Sakibom, koji je u nas uložio veliku nadu..." Meni je bilo jasno da mi je rekao ono što mu je bilo rečeno od Sakiba Mahmuljina. Američki bestrzajci Što se tiče majora Seada Rekića, on je bio sa nama tokom cijelih priprema za napad, a njegova jedinica, koja je bila poznata kao Rekićeva specijalna jedinica, bila je ujedinjena sa našim borcima i zajedno smo napadali na Vozuću. Rekićeva jedinica je tokom napada bila pod vodstvom Rekićevog zamjenika Dževada ili možda Nedžada. Rekić je obezbijedio za naše borce sve naoružanje i municiju koju je Ebu ez-Zubejr zatražio. Inače, Rekićeva jedinica je, kako Rekić navodi, bila jedina jedinica koja je posjedovala dva američka bestrzajna topa 84 mm tipa "gustav", koji se mogu upotrijebiti sa ramena kao RPG. Rekić me je zadužio jednim topom, da bih ga upotrijebio tokom napada, i rekao mi: "Kada završimo napad, ti ćeš mi ga vratiti. Nijedna jedinica u armiji nema takvu vrstu oružja osim moje." Drugi "gustav" je upotrijebila njegova jedinica tokom napada. U nekoj drugoj prilici Rekić mi je rekao: "Mi moramo osloboditi Vozuću jer nam je potrebna. Imamo mnogo Srebreničana koji nemaju krov nad glavom. Zbog toga bih te zamolio da napominješ svoje borce da ne smiju uništavati kuće i imovinu tokom ulaska u Vozuću." Mahmuljinova poruka Pričalo se među mudžahedinima da je Sakib Mahmuljin istu poruku uputio i Odredu "El-mudžahedin". Meni je poznato da su komandiri Odreda "El-mudžahedin" prihvatili da učestvuju u napadu na Vozuću pod jednim uslovom, a to je da glavno vođstvo tog napada bude pod njihovom kontrolom, bez upravljanja generala Sakiba Mahmuljina ili njegovih komandanata, odnosno da oni odluče koliko će trajati izviđanje terena uoči napada, da budu pod njihovom komandom i domaći vojnici, koji bi napali iz Paljenika, da oni daju zeleno svjetlo za početak napada i da njima pripadne sav ratni plijen ako je u pitanju oružje. Pričalo se među mudžahedinima da je Mahmuljin prihvatio taj uslov, što znači da je od početka pa do kraja napada na Vozuću bila slušana riječ stranih mudžahedina, a ne Mahmuljinova. Možemo zamisliti što su ti mudžahedini, sa puno moći, učinili na Vozući i na Ozrenu zarobljenicima. Ta činjenica je poznata svakome ko je učestvovao u tom napadu. Kada god sam upitao Ebu ez-Zubejra ili Abida u vezi s napadom i kad će da počne, oni bi mi odgovorili: "Što se tiče nas, mi smo spremni za napad. Takođe je spremna i Rekićeva jedinica, ali moramo čekati zeleno svjetlo od Odreda 'El-mudžahedin'. Čim oni počnu napad na Paljenik, uslijediće napadi i drugih jedinica, među kojima i naš." (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.