U mreži zla (14)

Jedno jutro nakon doručka čuo sam u blizini kuće gdje sam bio zatvoren, glasove više ljudi i buku nekoliko vozila koja su se kretala ulazeći i izlazeći iz kampa Mehurići.

Kroz prozor moje sobe posmatrao sam šta se dešavalo vani. Vidio sam mnogo stranih i domaćih mudžahedina sa puškama na ramenima, među kojima je bio i Ebu Maiz el-Saudij, koji je ranije bio u mojoj jedinici. Takođe sam vidio luksuzna vozila koja su parkirali sa upaljenim motorom blizu kuće. Taj događaj nije bio rutinski, odnosno nikada ranije nisam primijetio toliko kretanja i to u jutarnjim satima. Ja sam tada pomislio da će biti nešto važno, poput dolaska neke važne osobe, koja bi možda trebalo da posjeti kamp, ali ta moja pretpostavka promašila je istinu, jer je u pitanju bilo nešto sasvim drugo. Poslije toga su otključali vrata moje sobe, zatim su ušli Ebu el-Hasan, El-Mekij, Ebu Maiz, kao i još jedan strani mudžahedin, kojeg nisam ranije poznavao. Ebu el-Hasan mi se obratio ovim riječima: - Ebu Ubejda, hajde odmah sa nama, idemo negdje! Ja sam ga upitao: - Šta se to dešava i gdje trebamo ići? On mi je kratko odgovorio: - Kasnije ćeš saznati. Hajdemo sada. Ne moraš pakovati stvari! Dolazak na stratište U prvom trenutku pomislio sam da će me osloboditi i da prije toga trebam ići na razgovor. No, kada mi je rekao da ne pakujem svoje stvari, tek tada sam saznao da nisu imali takvu namjeru. Zbog toga mi je bilo mrsko da idem s njima bilo gdje. Ionako mi nisu bili dragi. Ja sam mu bezvoljno rekao: - Ne osjećam se dobro i ne želim nigdje ići. Idite vi bez mene! On se nasmijao, rekavši: - Hajde, čovječe. Vozilom ćemo ići, mada to nije daleko. Neće dugo trajati. Nešto zanimljivo treba da se desi. Trebaš i ti to vidjeti. Hajde, požuri, ljudi nas čekaju vani! Nakon toga smo vozilom krenuli ka jednom mjestu u istom selu. Kako se sjećam, stigli smo na određeno mjesto za nekoliko minuta, s obzirom na to da se vozilo kretalo vrlo sporo, jer konfiguracija terena nije dozvoljavala brzu vožnju. Za kratko vrijeme su stigli na isto mjesto i mnogi mudžahedini, koji su dolazili pješice. Dakle, kada smo stigli do određenog mjesta, odnosno mnogo velike čistine, tada smo izašli iz vozila. Bili smo među više domaćih i stranih mudžahedina, kao posmatrača. U sredini te čistine stajala su petorica muškaraca u civilnoj odjeći, koji su bili prljavi. Face su im govorile da su bili izmučeni i iscrpljeni. Mudžahedini su ih opkolili sa četiri strane, sa uperenim puškama u njih. Nedaleko od pomenutih civila, vidio sam otkopanu rupu, koja je bila široka pola metra i dugačka oko dva metra, pored nje hrpa izvađene zemlje. Kako mudžahedini ubijaju Kasnije sam saznao da su pomenuta petorica bili zarobljenici, koje su mudžahedini oteli. Saznao sam da su četvorica od njih bili Hrvati, a peti je bio Srbin. Ranije sam saznao, nakon mog hapšenja, da su mudžahedini zarobili pet nemuslimanskih građana BiH, te da su ih zatvorili u istom kampu u kojem sam i ja bio zatvoren, ali nisam znao ni primijetio kada su ih doveli u kamp, niti u kojoj prostoriji su bili zatvoreni. Nekoliko puta dok sam bio zatvoren u sobi pitao sam mudžahedine u vezi s njima, ali mi niko nije htio ili možda nije smio odgovoriti, jer su me tada smatrali zatvorenikom. Dakle, pomenuti Ebu Maiz je uzeo od nekoga nož, koji mi je ličio na kuhinjski i bio je dug oko dvadeset i pet centimetara. Još pamtim da je isti nož bio zarđao. On je, držeći nož u ruci, prišao zarobljenicima, pokazavši im nož iz blizine, zatim im se obratio ovim riječima: - ... Sada ćemo vam pokazati kako se mi ponašamo prema našim neprijateljima. Sada ćete vidjeti kako mudžahedini ubijaju... Šteta da koristimo metke... samo noževi... sada ćete vidjeti kako mudžahedini kolju... mi skidamo samo glave... On im je mnogo toga govorio, ali većina njegovih izraza nije bila shvatljiva, tako da nisam ni ja mogao razumjeti mnogo toga osim pomenutih riječi. Inače, njegov bošnjački jezik je bio veoma loš. Pretpostavljam da zarobljenici nisu mogli ni razumjeti mnogo od njegovih riječi, niti mudžahedini koji su prisustvovali. Obuka domaćih koljača Kada je završio sa svojim neshvatljivim govorom, tada je obišao svojim pogledom zarobljenike, jednog po jednog, zatim je prišao jednom od njih, uhvativši ga za ruku i odvojivši ga od ostalih. On se okrenuo prema mudžahedinima među kojima sam i ja stajao. Kratko ih je posmatrao, pa onda glasno rekao, obrativši se dvojici domaćih mudžahedina, koji su bili na obuci u istom kampu: - Sabahudine i Ebu Talha, dođite ovamo! Ja sam posmatrao pomenutu dvojicu mudžahedina, koji su prišli i stali do Ebu Maiza. Ebu Talha mi je i ranije bio poznat, jer je bio borac u jedinici koju sam ja vodio. Zaista mi nije bilo poznato zašto je vraćen na obuku u pomenuti kamp, mada je ranije učestvovao u nekoliko vojnih operacija i uvijek je govorio da je prije rata bio policajac. Drugi mudžahedin mi nije bio poznat. On je bio rođeni invalid, odnosno imao je problem sa jednom nogom, na koju je jako šepao. Zbog toga nije bio fizički sposoban za borbu. Dakle, Ebu Maiz se obratio Sabahudinu ovim riječima: - Pošto ti ne možeš učestvovati u džihadu, mi ćemo ti omogućiti da ubiješ jednog Srbina. Ebu Talha će ga držati, a ti ćeš mu odsjeći glavu ovim nožem. Tek tada sam saznao da je pomenuti zarobljenik bio srpske nacionalnosti. Ebu Maiz je dodao Sabahudinu zarđali nož, rekavši kako njemu, tako i Ebu Talhi: - Nemojte da počnete dok vam ja ne kažem! Bespomoćna žrtva Ja sam sa pažnjom posmatrao dvojicu mudžahedina. Sabahudin je drhtao, lice mu je bilo blijedo od muke, jer pretpostavljam da ranije nije ubio čovjeka, dok je Ebu Talha bio smiren i normalno se ponašao. Izraz njegova lica je govorio da mu je bilo svejedno i da je bio spreman za izvršenje zadatka. Ebu Maiz se okrenuo prema četiri preostala zatvorenika, koji su bili neopisivo uplašeni i jedva su stajali na nogama od straha. On je zagalamio na njih što su oborili svoje poglede pred sebe, natjeravši ih da gledaju šta će biti sa Srbinom, to su morali i učiniti. Nakon toga je Ebu Maiz naredio dvojici mudžahedina da pokažu snagu muslimanskog srca, odnosno da zakolju pomenutog nesrećnog građanina BiH, zatim da mu odrube glavu, a to samo zbog toga što nije bio musliman. Gledao sam u njega, razmišljajući u sebi, osjetivši kako mi se dlačice na tijelu dižu od užasa: - Nisi njihova prva žrtva, niti ćeš biti posljednja. To će se uvijek dešavati dok na ovim prostorima ima mudžahedina! Ebu Talha je sa puno hrabrosti prišao žrtvi, koja od straha i nemoći nije ni najmanje reagovala, niti se otimala, zatim ga je uhvatio sa obje ruke, a desnom nogom ga je udario ispod koljena, oborivši ga na leđa. Poslije toga mu je sjeo na obje noge i čvrsto ga uhvatio malo više iznad kukova, a potom je pozvao Sabahudina da uradi svoj dio posla. Sabahudin je prišao oborenom građaninu i sjeo mu je na prsa. No, prije nego što je počeo, on je okrenuo svoju glavu na stranu da ne bi gledao užas koji je počinio svojim rukama, zatim je uz Alahovu pomoć (?) spustio nož na žrtvin vrat i počeo ga klati. Zločinački ritual Sabahudin je počeo jecati i povraćati, ali mu je nož još uvijek klao. Kada su ubili žrtvu, stali su pored nje. Ebu Maiz je sa zadovoljstvom i osmijehom na licu prišao lešu, stavivši svoju nogu na njega, a sa obje ruke je uhvatio glavu žrtve, a potom je motao lijevo - desno, slomivši gornji dio kičme, odnosno otkinuo je glavu. On je pred svim prisutnima podigao odrubljenu glavu, pa je poljubio u nos, a potom je prišao preostalim zarobljenicima, natjeravši ih da i oni poljube glavu u nos, što su oni morali i učiniti (?). Poslije toga se Ebu Maiz obratio zarobljenicima ovim riječima: - Kada odete kod svojih ljudi, recite im šta ste vidjeli! Zatim im je naredio da odnesu tijelo i glavu do pomenute rupe i da ga golim rukama pokopaju, ne davši im nikakav alat. Dok su zarobljenici zakopavali tijelo, vidio sam kako Ebu Maiz baca nož kojim je izvršen zločin u istu rupu. Kasnije i nakon mog oslobođenja saznao sam kroz razgovor sa više mudžahedina da su pomenuti zarobljenici, dok su bili zatočeni u kampu, preživjeli višednevne fizičke torture i psihičko zlostavljanje. Takođe se pričalo da im nije bilo omogućeno da koriste NjC kada bi tražili, nego su morali obavljati fizičke potrebe u istoj prostoriji u kojoj su bili zatvoreni, te da su neki od mudžahedina bili protiv tog neljudskog čina (?), tako da je zarobljenicima kasnije bilo omogućeno da koriste NjC kada bi to zatražili. Više puta mi je rečeno kako su mudžahedini uz prebijanje i prijetnje smrću tjerali zarobljenike da gaze nogom krst, da bi ih na ovaj način omalovažavali i ponižavali. Takođe mi je rečeno da je jedan od zarobljenika žestoko odbijao da gazi krst, izabravši prije smrt nego da to učini, ali je zbog toga doživljavao duplo maltretiranje i prebijanje. Generali su znali Saznao sam da su se mudžahedini obratili tadašnjoj vlasti BiH putem nekih važnih osoba, odnosno vojnim autoritetima, među kojima i dvojici generala, gospodinu Mehmedu Alagiću i g. Sakibu Mahmuljinu i obavijestili ih o pomenutim zarobljenicima, zahtijevajući od njih da uspostave kontakte sa HVO-om i da im ponude razmjenu zarobljenika, odnosno razmjenu četiri pomenuta zarobljena Hrvata za sve zarobljene mudžahedine u Busovači. Meni je bilo rečeno da su pomenuti vojni autoriteti odbili da se miješaju u to, a kao što sam ranije naveo, sa obrazloženjem koje mi nije bilo poznato, ali moja lična pretpostavka je da je razlog odbijanja bilo strahovanje od eventualnih posljedica. Pomenuti vojni autoriteti su savjetovali mudžahedine da se obrate sa istim zahtjevom pripadnicima međunarodnih snaga (UNPROFOR), ističući da oni neće odbiti takav zahtjev sa obrazloženjem da taj posao pripada u njihovu nadležnost, što su mudžahedini i učinili. Pripadnici UNPROFOR-a su odmah pokrenuli diplomatsku aktivnost i uspostavili kontakt između mudžahedina i HVO-a u Zenici. Nakon pozitivnog razgovora, a uz posmatranje UNPROFOR-a, predstavnici mudžahedina su se sastali sa delegacijom HVO-a i razmijenili zarobljenike. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.