U mreži zla (12)

Među hrvatskim stanovništvom u Bijeloj Buči zavladao je strah i panika kad su saznali da se nalaze u mudžahedinskom okruženju, a bošnjačka vojska je spremala udar na Meščeme i na hrvatskih sela gdje su se nalazile jedinice HVO

Domaća vojska, kao i mi, strani mudžahedini, bili smo u oružanom sukobu sa srpskom vojskom, koja je okružila pomenuta sela sa tri strane. Mi u Bijeloj Buči, kao i stanovnici sela Pulac, koje se nalazi u blizini Bijele Buče, imali smo samo jedan izlaz, odnosno planinski put koji je prolazio kroz planinu Meščeme. Taj put nas je spajao sa Travnikom i bio nam je kao glavna vena, jer istim putem nam je dolazila hrana, municija i interventne jedinice, kada je bilo potrebno u slučaju napada na nas. Planina Meščeme je bila pod kontrolom pripadnika HVO-a, odnosno njihova vojska je bila smještena na njoj, kao i nekoliko sela u kojima su živjeli Hrvati. Kada god smo putovali iz Bijele Buče za Travnik ili suprotno, mi ili pripadnici Armije BiH morali smo proći kroz njihov punkt na toj planini, koji je bio lociran pokraj puta, da bi kontrolisali svaki naš pokret. HVO u početku nije zabranjivao, niti ometao naše prolaske njihovom teritorijom, odnosno nije zabranjivao Armiji BiH jedini put u Bijelu Buču i iz nje, ali kasnije stvari su se izmijenile. Oni su nam počeli otežavati prolaske kroz pomenuti put, neprekidno nas kontrolišući, što smo smatrali provokacijom i izazivanjem. Nakon toga su više puta zabranjivali prolazak kamiona sa hranom i municijom za Armiju BiH u Bijeloj Buči. Poslije toga su zabranili prolazak vojnih lica koja sa sobom imaju pješadijsko naoružanje za Bijelu Buču i iz nje. Zatim su zabranili prolazak vojnicima, bilo pojedinačno ili u grupama, sa oružjem i bez oružja. No, na kraju su zabranili i prolazak civilnom stanovništvu, u pomenuto selo i iz njega, što znači da je glavni prolaz, odnosno glavna vena koja daje stanovništvu Bijele Buče život, kao i jedini izlaz i ulaz, potpuno blokiran, što znači da su svi koji se nalaze u tom selu u potpunom okruženju i odvojenosti od drugih gradova tadašnje Federacije BiH. Prvi nesporazumi To je ukratko bio razlog, kao i početak oružanih sukoba između Armije BiH i HVO-a na tom području. Moje lično mišljenje je da je pravi uzrok navedenih sukoba i nesporazuma Armije BiH i HVO-a na tom području bilo prisustvo stranih mudžahedina na istom području (ja i moja jedinica), jer sve pomenute mjere koje je preduzimao HVO, kao i zatvaranje puta, bilo je samo zbog prisustva mudžahedina u Bijeloj Buči, što je vjerovatno zabrinulo građane BiH hrvatske nacionalnosti, koji su živjeli u svojim selima blizu tog područja. Drugačije rečeno, HVO je najvjerovatnije preduzimao pomenute mjere, kao i zatvaranje prolaza koji su koristili i mudžahedini, zbog bezbjednosnih razloga, odnosno zbog straha od eventualnog zla koje mogu strani mudžahedini nanijeti njihovim građanima u okolini. Dakle, među civilnim stanovništvom Bijele Buče je zavladao veliki strah i panika kada su saznali da su u okruženju. Bošnjačka vojska, koja se nalazila u tom selu, bila je spremna za vojni udar na Meščeme i na nekoliko hrvatskih sela koja su se nalazila između Meščema i Travnika, u kojem su živjeli pripadnici HVO-a. Napad na Meščeme Nakon zatvaranja pomenutog puta, kod mene su došli neki od komandira bošnjačke vojske, koja se u tom periodu nalazila u istom selu, tražeći da im pomognem, odnosno da sa svojom jedinicom učestvujem u napadu na Meščeme, najavljujući da su oni dobili zeleno svjetlo za napad sa obrazloženjem da je HVO objavio rat Armiji BiH. Ja sam motorolom kontaktirao sa zamjenikom šefa mudžahedina u Mehurićima Vahjudinom el-Misrijem, a potom sam ga obavijestio i upoznao sa situacijom. No, on mi nije odobrio učešće u pomenutom napadu, nego mi je to naredio: "To je tvoja obaveza i odgovornost. Trebaš biti svjestan da ćeš prvi biti odgovoran kako za naše borce, tako i za stanovnike sela u slučaju da im se nešto loše dogodi!" Ja nisam mogao odbiti učešće u tom napadu, jer je to bilo u okviru moje nadležnosti, zato što se incident dogodio području u kojem sam se nalazio. Osim toga, bio sam i ja, kao i moja jedinica, u ozbiljnoj opasnosti, jer smo se nalazili i mi tada u okruženju. Zbog toga sam se pripremio za napad, mada sam imao male smetnje i bolove zbog rane. Dakle, u kasnim noćnim satima, a uz pomoć jednog Bošnjaka iz sela Pulac, koji nas je vodio kroz šumu, popeli smo se na Meščeme, gdje smo se približili koliko smo mogli prvoj borbenoj liniji HVO-a, čekajući zoru da svane. Kada je malo svanulo i moglo se vidjeti, krenuli smo u napad. Za manje od desetak minuta i skoro bez pružanja otpora, osim vrlo malo pucnjave iz daljine, zauzeli smo njihovu prvu liniju. Samo što su nas osjetili, krenuli su u bijeg ka njihovom selu, koje nije bilo daleko, ostavljajući nam put i čitavu kotu na kojoj su bili raspoređeni. Nama je put ka njihovom selu bio čist i bez odbrane, osim, naravno, jednog hrvatskog vojnika koji je iz daljine od oko 100 metara pucao na nas iz PAM-a, koji je bio smješten u okrugli rov. Mudžahedini ispred Bošnjaka Domaća vojska je tokom našeg napada na Meščeme bila iza nas, čekajući da mi prvi probijemo hrvatsku prvu liniju, sakrivši se iza drveća. Oni su čekali da osvojimo tu kotu, da bi se onda i oni pridružili nama ili u slučaju poraza da bi krenuli u bijeg. Inače, domaća vojska, kao i bošnjački narod u čitavoj BiH, mislili su da su strani mudžahedini došli izdaleka da ratuju u okviru Armije BiH samo zbog toga da bi nastradali u Bosni (?). Zbog toga su nas uvijek gurali ispred sebe u svakom vojnom napadu u kojem smo učestvovali, da bismo mi počeli prvi udar i da bismo izazvali najžešću reakciju, odnosno kontranapad na nas, a ne na njih. Za njih je bilo od koristi kada bismo mi pobijedili ili kada bismo bili poraženi. Drugačije rečeno, kada bismo mi osvojili pobjedu, ta pobjeda bi pripala njima, jer smo se mi borili na njihovoj strani i sve što smo osvojili vojnim načinom, bilo je njihovo i pod njihovom kontrolom, bilo da je to neka planina, selo ili nešto slično. Osim toga, mi smo primali metke u toku napada, a ne oni, jer smo uvijek bili na prvim udarima, a oni nedaleko iza nas, sakriveni iza drveća, što znači da je naš gubitak za njih bio kao signal i malo vremena da bježe nazad, dok ih naše grupe pokrivaju i štite od metaka tokom bijega. Napad na selo Kao što sam naveo, zauzeli smo prvu borbenu liniju HVO-a na Meščemama. Bošnjački vojnici su tada napustili svoj položaj iza drveća i pridružili se nama, ali tek kad su se uvjerili da je teren čist i da je opasnost otklonjena. U istom napadu je učestvovao i Egipćanin Ebu Handala el-Misrij, koji je bio zadužen u jedinici za redovno održavanje duhovnih i islamskih predavanja za borce. Na Meščemama je bio lociran minobacač 120 mm, koji je bio usmjeren ka selu Bijela Buča, što znači da je HVO imao ozbiljne namjere i bio je u fazi priprema za napad na pomenuto selo. Pretpostavljam da je naš napad na HVO uplašio treću stranu, odnosno srpske snage, koje su od početka napada počele granatirati Bijelu Buču i Polac sa njihovog položaja Komar, Vlašić, kao i Bešlije. Pomenuti Ebu Handala je bio prvi koji je stigao do zaplijenjenog minobacača. On je okrenuo cijev prema selu Turbe, koje se moglo vidjeti sa mjesta gdje je bio lociran minobacač i počeo je neprekidno granatirati, čitavo selo i ono što je mogao vidjeti. Zaustavljeno granatiranje No, on nije znao da su dvije trećine sela bile pod kontrolom srpske vojske i da je jedna trećina pod kontrolom Armije BiH. Tako da je nemilosrdno granatirao sve redom, misleći da su svi Srbi, dok se ja nisam uputio do njega, zaustavivši ga ovim riječima: "Jesi li ti poludio? Smjesta zaustavi to prokleto sranje. Znači, ti si odlučio time da nas sve jebeš?" On je zaustavio granatiranje i za trenutak ostao bez teksta, kada je vidio kako su nezadovoljstvo i srdžba promijenili moju facu. Sa dobro podignutim glasom sam nastavio da ga kritikujem: "Koga si pitao i ko ti je odobrio da upotrijebiš taj jebeni minobacač? Da nisi slučajno nadležan za to ili ti je možda iz nebesa pao papir sa odobrenjem da to činiš? Šta sam ja ovdje? Što me tako gledaš, odgovori!" On je rekao: "Zar ne vidiš kako Srbi granatiraju naše selo?" Zamalo mi oči nisu iskočile na njega od huje, pa sam rekao: "Nisam te to pitao i nemoj me više praviti budalom, nego mi odgovori na pitanje koga si pitao i ko ti je odobrio da upotrijebiš minobacač? Zašto me takvim ponašanjem tjeraš da se ponašam neljubazno prema tebi?" Ugrožavanje života Dakle, ja ne kažem da nisam u tom periodu bio loša osoba, jer sam ipak imao veze sa nezakonitom organizacijom ("Al-Kaida"), te sam bio oficir u ilegalnoj vojsci, ali sam u tom periodu smatrao, kao što i sada smatram, da je napad na civilno stanovništvo, ugrožavanje njihovih života i uništavanje njihove imovine, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjersku pripadnost, veliki zločin za koji treba odgovarati pred licem pravde, bilo to u ratnom stanju ili ne. Međutim, smatram da je pomenuto granatiranje Turbeta ratni zločin nad civilnim stanovništvom i da počinilac treba da bude priveden i izveden pred lice pravde da bi odgovarao za zločin koji je počinio, bez obzira na to da li je incident prošao bez ljudskih žrtava ili materijalne štete, jer je postojala namjera sa punom sviješću da se ubijaju nedužni civili i uništi njihova imovina. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.