U mreži zla (11)

Poslije dolaska velikog broja mudžahedina tokom rata i formiranja njihove administracije u Bosni, Vahjudin el-Misri savjetovao članovima administracije da se žene sa državljankama BiH, da bi tako ostvarili pravo na bh. državljanstvo

Šef mudžahedinskih snaga u Bosni Vahjudin el-Misri u tom periodu je organizovao novu mudžahedinsku administraciju, koja je bila smještena u selu Mehurići kod Travnika. Pomenuta administracija je ostala neizmijenjena sve do kraja rata. Poslije rata, ista administracija organizuje zajednicu Bočinja i bavi se trgovinom, otvarajući trgovačku kompaniju koja se zove "Bedr Bosna" (Halal meso). U tom periodu Vahjudin el-Misri žalio se da ne može istovremeno voditi brigu o vojnim i civilnim poslovima mudžahedina, najavljujući da je on samo vojni stručnjak, što znači da treba biti zadužen samo za vojne poslove. Zbog toga je odlučio da organizuje stalnu administraciju, u kojoj će svaki član biti zadužen za određeni posao koji razumije. On je poslao svog kurira u Bijelu Buču, gdje sam se nalazio sa svojom jedinicom, sa porukom za Ebu el-Harisa el-Libija, Ebu Mina el-Misrija i Ebu el-Mealija el-Džezairija, u kojoj im naređuje da napuste jedinicu i da se odmah upute njemu u Mehuriće. U Mehurićima se sastao sa svim izabranim članovima, gdje je imenovao Ebu el-Harisa el-Libija za generalnog šefa mudžahedina u Bosni, sebi je izabrao mjesto zamjenika šefa i nadležnu osobu za vojna pitanja i poslove mudžahedina u Bosni. Takođe, za članove pomenute generalne komande (administracije), kao vojne ili civilne komandire mudžahedinskih snaga, izabrao je Ebu el-Mealija el-Džezairija, Ebu Minnu el-Misrij, Ebu es-Sidika el-Džezairija, Imada el-Misrija i El-Mutaza el-Misrija. On je naredio da imenovani članovi ne smiju biti izmijenjeni, ali nije isključio mogućnost da će po potrebi biti povećan broj članova pomenute administracije. Pravo na državljanstvo Organizaciju administracije obrazložio je dolaskom mnogo stranih mudžahedina u Bosnu, a da bi ih mogli rasporediti po jedinicama, moraju imati dobru administraciju. On je naglasio da će pomenuta administracija biti i djelovati u Bosni ne samo u ratu, već i poslije rata, do neodređenog vremena. (?) Zbog toga je savjetovao sve članove administracije da se žene sa državljankama BiH, da bi time ostvarili pravo na državljanstvo BiH. Ja zaista ne znam da li je pomenuti Vahjudin sam izmislio taj program ili mu je to naređeno od strane glavne ćelije "Al-Kaide" . Ne bih znao odgovoriti na to pitanje, jer nemam na osnovu čega, ali na osnovu mog znanja o programu i rutinskom radu "Al-Kaide", smatram da je nemoguće organizovati mudžahedinsku administraciju koja bi bila smještena u BiH, čak i poslije rata, bez određenih vremenskih rokova za završetak te misije, te imenovati za komandire osobe bez ranijeg znanja i odobrenja glavne ćelije "Al-Kaide" . Kako je meni poznato, pomenuti Vahjudin ili koji drugi od nadležnih članova "Al-Kaide" koji su raspoređeni širom svijeta, mogli su postaviti neki svoj program rada, ali taj program neće biti usvojen i uvažen i neće stupiti na snagu dok ga ne odobri glavna ćelija "Al-Kaide". Otmica hrvatskog generala Kada je Ebu el-Haris el-Libij preuzeo položaj kao generalni šef mudžahedinskih snaga u Bosni, poslao je meni svog kurira sa porukom da mu hitno pošaljem četvoricu boraca iz jedinice, koje je on izabrao, a to su bili Ebu Ahmed el-Itejbij, Ebu Hudejfa el-Džezairij, Ebu Hamza et-Tunisij i Mustafa el-Džezairij. Nisam znao zbog čega trebaju putovati do njega, niti sam imao pravo da pitam zašto. Ja sam ih poslao do njega u Mehuriće. Naredni dan su se vratili sa istim kurirom i sa novom porukom da im obezbijedim sve što im je potrebno, jer su bili poslani da izvrše neki zadatak. Ja sam dao Ebu Ahmeda, koji je vodio tu grupicu, i sve što je tražio, a to je tri hiljade njemačkih maraka, tri motorole sa deset rezervnih baterija, pješadijsko naoružanje. Nisam znao o čemu se radi, dok mi nije Ebu Ahmed ukratko ispričao. Kako je on naveo, bili su poslani u Rostovo kod Bugojna, sa zadatkom da otmu nekog hrvatskog generala, zatim da ga živog odvedu u mudžahedinsku komandu u Mehuriće. Ja sam ga upitao kako, gdje i zašto, htio sam da mi više objasni, ali nije htio da mi otkriva detalje, jer kako navodi, to mu nije bilo dopušteno. Nije mi se svidjela ta ideja (otmica) i strahovao sam da bi mogla prouzrokovati strašne posljedice. Zasjeda u Rostovu Nisam se mogao tome protiviti niti zaustaviti, jer je to bilo naređeno iz generalne komande, a ja sam bio samo komandir borbene jedinice, koja je pod kontrolom pomenute generalne komande. Oni su krenuli isti dan ka Travniku, gdje su ih navodno čekali još šest ili sedam stranih boraca. Ja zaista ne znam da li su svi krenuli ka Rostovu ili ne, niti znam ko i koliko boraca je učestvovalo u pomenutoj otmici, osim pomenute četvorke iz moje jedinice. Uglavnom, oni su krenuli do nekog ranije određenog mjesta kod Rostova. Pomenuto mjesto je i ranije izviđano od strane mudžahedina, tako da im je bilo detaljno poznato kako pomenuti general vozilom uz pratnju svojih tjelohranitelja prolazi tim putem. Na istom mjestu su ga čekali. Kada je prolazilo taj general, izbila je između otmičara i generalovim pratilaca kratka vatra u kojoj su, navodno, pobijeni svi pratioci. Otmičari su odveli generala i njegovo vozilo do hotela u Rostovu, u kojem je bila smještena jedna bošnjačka jedinica. Kako sam saznao, ta je otmica isplanirana i sprovedena bez znanja i odobrenja domaće vojske. Bili su svjesni da će biti pokrenuta velika potraga za njima i da će biti sva okolina oko Rostova detaljno pretražena. Zbog toga su odveli generala u neku šumu na nekoj planini, u kojoj su se sakrili par dana čekajući da prestane potraga za njima. Potraga za otmičarima U međuvremenu, pripadnici HVO-a i Armije BiH, uz pomoć međunarodnih snaga, pokrenuli su veliku akciju tragajući za otmičarima i otetim generalom. Međunarodne snage su obišle i pregledale pomenuti hotel u Rostovu, navodno nisu vidjeli ništa sumnjivo. Interesantno je što nisu mogli primijetiti generalovo vozilo koje je bilo parkirano negdje pred hotelom (?). Dakle, nekoliko dana, tokom kojih je kiša skoro neprekidno padala, otmičari su sa otetim generalom boravili na planini nedaleko od Rostova, a cijelo to vrijeme potraga za njim nije prestajala. Zbog nevremena, otmičari nisu mogli motorolom kontaktirati sa Mehurićima, ali su mogli sa mnom u Bijeloj Buči. Dakle, ja sam se ipak morao umiješati u to i učiniti bilo šta da ne bi oteti general bio ubijen. Bila mi je pala na um jedna ideja, ali sam se bojao, u slučaju da to učinim, da će me naši šefovi strašno kritikovati i da bi njihova reakcija mogla biti i gora od kritike. Bez obzira na sve, nisam mogao odustati od te ideje, jer je to zaista bila jedina šansa za nesrećnog generala. Spreman odgovor Razmišljao sam šta da kažem i šta da obrazložim pred mojim šefovima u slučaju da uradim ono što sam naumio uraditi. Ja sam bio ubijeđen da će me pitati za obrazloženje takve odluke, a ja ću morati odgovoriti. Ja sam bio unaprijed pripremio odgovore na sva njihova eventualna pitanja, koja sam mogao pretpostaviti. Meni je bilo najvažnije da im objasnim da sam učinio ono što sam naumio učiniti samo zbog toga da bih spasio život mudžahedina (otmičara), jer da su, kojim slučajem, saznali za moju pravu namjeru, a to je da spasavam život otetog generala, oni bi me optužili za izdaju, a to bi me moglo koštati života. U zadnjim trenucima sam htio odustati od onog što sam naumio reći otmičarima, ali kada sam malo razmislio o otetom generalu i da je njegov život u opasnosti, ponovo sam sebe ohrabrio, a zatim sam motorolom zvao Ebu Ahmeda i rekao mu: "Ako mi obećaš da ćete me poslušati bez obrazloženja i bez rasprava, ja ću ti dati rješenje, što ja lično smatram da je najbolje za vas." On je rekao: "Obećavam ti. Samo reci!" Mudžahedini kao roboti Mudžahedini, odnosno obični borci su bili zaista čudna ljudska bića. Oni su mi djelovali kao da ne žele koristiti svoj mozak da bi sami saznali šta je dobro, a šta zlo pa ga izbjegavati, nego su uvijek čekali da ih neko vodi i naredi bilo šta, bez obzira na to da li oni imaju koristi ili nemaju od takvih naredbi, da li to njima škodi ili ne. Ponašali su se kao programirani roboti, kojima se upravlja daljinskim upravljačem, a ne kao živa bića, koja imaju razum (?). Rekao sam mu: "Budite na mjestu na kojem se nalazite do padanja mraka, a zatim oslobodite generala i vratite se u Mehuriće!" On mi je rekao: "Ako ga pustimo, on će vikati i tražiti pomoć. To može biti opasno po nas!" Odgovorio sam: "Slušajte, tu nema opasnosti. Pustite njega negdje gdje je pusto i daleko. Dok on pješke stigne do mjesta gdje bi mogao sresti nekoga, vi ćete vozilom proći kroz punktove. Dok oni njega nađu, vi ćete biti u Novom Travniku!" On se toliko obradovao kao da sam mu dao rješenje za neki težak zadatak. Ja sam bio zainteresovan da spasim život pomenutom generalu. Uglavnom, svi su bili spašeni - i otmičari i oteti general! Kasnije sam primio veliku kritiku od šefa mudžahedina Ebu el-Harisa el-Libija zbog oslobađanja pomenutog generala. On me nije optužio za izdaju i saradnju sa HVO-om nego je smatrao da sam katastrofalno pogriješio što sam naredio otmičarima da oslobode generala, a već je bio - kako on navodi - u našim rukama. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.