U mreži zla (10)

Šestorica mudžahedina oteli i odveli dvojicu engleskih novinara u Bijelu Buču, gdje su ih mučili, a potom ubili na jednom mostiću na potoku. Mjesto ubistva isplanirano tako da se zločin pripiše HVO-u

Jednom prilikom, kada sam se, poslije ranjavanja, već malo oporavio i mogao hodati, zakratko sam napustio vojnu kasaru i otišao u školu, u kojoj je bila smještena Sedma muslimanska brigada. Komandir pomenute brigade je stranim mudžahedinima dao jednu prostoriju u toj školi. Ja sam se nalazio u toj školi, kada se iznenada čula kratka rafalna pucnjava, najvjerovatnije iz automatske puške. Malo kasnije se među vojnicima pričalo da je to neko pucao na helikopter koji je pripadao Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, u trenutku kada je slučajno letio iznad škole vrlo nisko. Kako sam saznao, neki službenici Crvenog krsta došli su u komandu Sedme muslimanske brigade žaleći se da je neko pucao na njihov helikopter. Bila je to sreća u nesreći, jer je incident prošao bez povrijeđenih i materijalne štete. Neki vojnici iz te brigade su mi pričali da je neki mudžahedin (Arap) pucao na pomenuti helikopter iz dvorišta škole ili izvana, iz blizine škole. Tada sam se u školi slučajno sreo sa jednim Alžircem, Mustafom el-Džezairijem, koji je nosio pušku na ramenu. Kao što sam ranije naveo, bio je borac u jedinici u kojoj sam i ja bio, koja je smještena u Bijeloj Buči kod Travnika. Po našem pravilu, on je trebao biti tamo u jedinici, a ne u Zenici. Ja sam smatrao da imam pravo pitati ga, kao zamjenik komandira jedinice, za razlog odsustvovanja iz jedinice. Dakle, ja sam ga upitao: "Jesi li ti čuo za nekog Arapina koji je malo prije pucao na helikopter Crvenog krsta?" On je sa ponosom odgovorio: "Ja sam pucao na njih. Oni su krstaši, Alahovi neprijatelji. Oni su došli u Bosnu da pomognu četnicima, da ubijaju naše muslimane i da siluju naše muslimanke. Komandir jedinice U toku mog boravka u bolnici u Visokom o meni je, kao i o drugim našim ranjenicima, brinuo Alžirac Ebu el-Meali el-Džezairij. Kada smo prebačeni u Zenicu, o nama je brigu vodio Egipćanin Ebu Džafer el-Misrij. Nekoliko puta u bolnici u Visokom nas je posjećivao i šef mudžahedina Vahjudin el-Misrij. Posjećivao nas je i u Zenici. Kada sam se pretežno oporavio i mogao hodati na povrijeđenoj nozi bez smetnje, tada me je šef mudžahedina posjetio i rekao: "Slušaj me pažljivo, naša jedinica u Bijeloj Buči je ostala bez odgovarajućih komandira otkako je poginuo naš Ebu Talha el-Endelusij. Nedavno sam poslao Ebu el-Mealija da povremeno vodi jedinicu, čekajući tebe da se oporaviš i izađeš iz ove klinike. Danas ćeš biti vraćen tamo, gdje ćeš preuzeti odgovornost vođstva jedinice od njega!" Ja sam bio alergičan na preuzimanje bilo kakve odgovornosti. Dakle, to je bilo to. Oni su me izabrali za komandira jedinice, ne znajući da sam već postao njihov tajni i nevidljivi neprijatelj... Kada sam stigao u selo Bijelu Buču i preuzeo odgovornost nad jedinicom, tada su mi pričali borci o likvidaciji neka dva strana državljanina i da se to dogodilo dva dana prije mog dolaska. Kako navodi Saudijac Ebu Maiz es-Saudij, koji je tada imao oko 40 godina i koji je dobro znao engleski jezik, jednom prilikom bio je u Travniku sa još nekoliko mudžahedina iz jedinice. Kada su stigli do kuće - koju smo dobili od domaće vojske da koristimo kao odmorište - zatekli su trojicu stranih državljana, navodno dvojicu muškaraca i jednu ženu. Oni su sjedili u nekom svom vozilu (džipu) koje je bilo parkirano nedaleko od pomenute mudžahedinske kuće. Zločine pripisuju drugima Najvjerovatnije da su znali da u toj kući borave mudžahedini, odnosno da ta kuća pripada mudžahedinima, tako da su nedaleko u svom vozilu čekali da naiđu neki od njih. Dakle, kada je Ebu Maiz naišao sa drugim mudžahedinima i krenuli su da uđu u kuću, tada su pomenuti strani državljani brzo izašli iz auta, noseći sa sobom novinarsku opremu, i prišli mudžahedinima. Kako Ebu Maiz navodi, oni su se mnogo obradovali kada su među mudžahedinima našli i nekog ko zna da govori engleski jezik, što bi olakšalo njihov novinarski posao. Kako mi je Ebu Maiz rekao, oni su mu se predstavili kao novinari BBC-a i da su iz Velike Britanije, zatim su ga zamolili da im omogući intervju i da urade novinarsku reportažu na lokaciji gdje se nalazi mudžahedinska jedinica. Kako on dalje navodi, prema njima je bio krut i neljubazan, smatrajući da tako treba jer su krstaši i Alahovi neprijatelji, i da im neljubaznošću i strogošću treba pokazati snagu islama. No, pomenuti novinari su trpjeli sve to na svojoj koži, nadajući se da će na kraju biti udovoljeno njihovim zahtjevima, tako da nisu odustajali od svojih pokušaja. Kada je Ebu Maiz vidio da novinari uporno mole za intervju i ne odustaju od svojih pokušaja, mada je bio veoma krut i neljubazan prema njima, navodno je to izazvalo njegovu sumnju da su bili špijuni. Zločinački plan U tom trenutku Ebu Maizu na um je pala jedna zla ideja, zbog koje je promijenio svoje ponašanje prema njima. On im je rekao, ali ovaj put sa ljubaznošću, da su on i njegove kolege, koji su bili s njim, vrlo zauzeti, obećavajući im da će im sutradan dati intervju, zatim im omogućiti novinarsku reportažu u mudžahedinskoj jedinici u Bijeloj Buči. Pomenuti nesrećni stranci su bili veoma zainteresovani i prihvatili su Ebu Maizovu ponudu, zatim su dogovorili s njim da se nađu na istom mjestu naredni dan u određeno vrijeme. Tako da su nesvjesno upali u zamku, koja ih je koštala života. Ja smatram da su novinari vrlo obrazovane i inteligentne osobe. Zbog toga se čudim što pomenute žrtve nisu mogle da shvate i otkriju ono što je Ebu Maiz naumio! Zar im nije bila sumnjiva velika neljubaznost, koja je odjednom postala velika ljubaznost i nježnost? Međutim, kada su novinari otišli, Ebu Maiz se uputio ka Mehurićima, gdje se sreo sa Egipćaninom Imadom el-Misrijem, zatim mu je ispričao cijelu priču o onom što je naumio. Imad el-Misrij je podržao Ebu Maiza u njegovoj namjeri i odlučio da učestvuje lično u otmici. Njih su se dvojica vratili u Bijelu Buču, gdje su se sastali sa Alžircem Ebu el-Mealijem el-Džezairijem, koji je u tom periodu bio povremeni komandir jedinice. Oni su ga obavijestili o čitavoj priči i rekli mu svoju namjeru. On je odobrio otmicu pomenutih novinara i naredio da ih dovedu u Bijelu Buču. Nevolja je što su mudžahedini bili ubijeđeni da je pomenuti novinari nisu u stvarnosti bili novinari već špijuni koji su poslani iz Velike Britanije u nekoj, navodno, specijalnoj misiji i da bi špijunirali mudžahedine. Mučilište u kući Naredni dan u ranim jutarnjim časovima krenula je naoružana grupa od šest boraca prema Travniku, gdje su čekali na određenom mjestu dolazak pomenutih nesretnih novinara. Pomenutih šest otmičara bili su komandir jedinice Ebu el-Meali el-Džezairij, član mudžahedinske administracije u Mehurićima Imad el-Misrij, Ebu Maiz es-Saudij, Ebu Minna el-Misri, Ebu Abd el-Bar el-Džezairij i Karaj Kamel zvani Ebu Hamza et-Tunisij. Pretpostavljam da je pomenuta ženska osoba, koja je bila sa novinarima, sumnjala i osjetila veliku opasnost tokom razgovora sa Ebu Maizom, jer naredni dan - kako navodi Ebu Maiz - ta žena nije došla na mjesto sastanka sa dvojicom novinara ili su možda novinari smatrali - ako je ona bila samo prevodilac - da nema potrebe povesti je sa sobom na mjesto sastanka sa mudžahedinima, jer su među mudžahedinima našli nekog ko zna da govori engleski. Kada su pomenuta dva novinara došla po dogovoru na mjesto sastanka u Travniku, tada su ih šestorica otmičara oteli i silom odveli u Bijelu Buču, gdje su ih smjestili u kuću u kojoj su boravili mudžahedini. Meni nije poznato da li su dva novinara došla na mjesto sastanka vozilom ili pješice, jer sam kasnije vidio njihove lične stvari koje su imali kod sebe za vrijeme otmice, ali među tim stvarima nije bilo niti vozila niti novinarske opreme (?). U Bijeloj Buči u pomenutoj mudžahedinskoj kući novinari su ispitivani uz prebijanje i mučenje. Nakon kratke fizičke i psihičke torture, novinari su bili prisiljeni da priznaju ono što su im mudžahedini stavljali na teret, odnosno da su špijuni, da su poslani iz Velike Britanije da špijuniraju mudžahedine, da je pomenuta ženska osoba koja je bila s njima Jevrejka koja ima sidu i da je poslana u Bosnu da bi proširila tu bolest među bošnjačkom muslimanskom omladinom itd. Spreman da svjedoči Nakon prisilnog priznanja nad njima je bilo nastavljeno mučenje i zlostavljanje. Oko 22 sata - a već je selo bilo pusto - žrtve su bile odvedene do jednog mostića u istom selu ispod kojeg teče mali potok, zatim su pogubljeni metkom u glave iz automatskih pušaka, potom su bačeni u potok. Inače, pomenuti mostić se nalazi ispod planine gdje su bili položaji HVO-a. Zbog toga su mudžahedini izabrali to mjesto za zločin, da bi stanovnici sela, kao i nadležni organi BiH, mislili da je taj zločin počinio HVO. Kada je svanuo novi dan i pronađeni leševi, u čitavom selu se pričalo da su Hrvati s nepoznatim ciljem ulazili u selo preko noći i ubili dva nepoznata muškarca, kao što su mudžahedini i htjeli da izgleda. Bez obzira na to da li su pomenute žrtve bile državljani Velike Britanije ili neke druge zemlje, smatram da pred lice pravde treba da budu izvedeni oni koji su počinili taj neljudski čin, da bi odgovarali za zločin nad nedužnim civilima. Takođe smatram da ne bi bilo pravedno niti pošteno da pomenuta tragedija bude zaboravljena. Ovom prilikom želim poslati poruku rodbini pomenutih žrtava, kao i vlastima države kojoj pripadaju, da u slučaju ako žele pokrenuti sudski postupak protiv počinilaca navedenog zločina, ja ću biti tu - u ime pravde i borbe protiv terorizma i nacionalizma - potpuno spreman da ih podržim i iskreno svjedočim pred sudom bilo gdje na svijetu, makar me to koštalo sopstvenog života!! (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.