U mreži zla (1) Potresno svjedočenje bivšeg oficira

Potičem iz devetočlane šiitske porodice, koju su činili moja majka, očuh, dva brata i četiri sestre. Često nas je posjećivao jedan ljutit i uvijek neraspoložen čovjek, za kojeg sam na kraju saznao da je to bio moj otac

Domaće stanovništvo Bahreina čini samo pola miliona ljudi. Od toga 75 odsto njih pripada šiitskoj zajednici - šiiti, a ostalo stanovništvo pripada sunitskoj zajednici - suniti. Ove pomenute dvije zajednice ili da kažem dvije nacije su bile kako u političkim i vjerskim, tako ponekad i u fizičkim obračunima, te se na većini pomenutog prostora mrze i ne podnose jedni druge, kako na političkoj, tako i na vjerskoj osnovi.

Svaka od tih pomenutih zajednica bori se da ne liči na drugu stranu u bilo kom smislu. Na primjer, jedna od tih vidljivih, primijećenih razlika između pomenute dvije zajednice je način obavljanja molitve i vjerskih obreda - "namaz" mada i jedni i drugi pripadaju islamskoj vjeroispovijesti.

Takođe je razlika očigledna u pozivu na namaz "ezan", razlikuju se u većini slučajeva i u imenima i prezimenima, kao i načinu razgovora itd. Navedene dvije zajednice uvijek optužuju jedna drugu kako nisu vjernici iste vjere i kao da nisu muslimani. Ja sam član mnogobrojne familije, koja živi u Bahreinu i pripada šiitskoj zajednici.

Zbog toga sam postao mrzak i neželjen od onih, koji pripadaju suprotnoj strani, što znači da me mrzi i ne podnosi 25 odsto stanovništva Bahreina. To je u meni stvaralo mržnju i neprijateljski osjećaj prema njima. Ja mislim da bi to bila normalna reakcija svakog živog bića prema onima koji ga mrze. Između navedene dvije zajednice nema ženidbe ili udaje, odnosno suniti nikada ne bi dopustili svom sinu ili kćeri da stupa u bračnu ili vanbračnu zajednicu sa nekim sa suprotne strane.

Takođe, ni šiiti ne bi dozvolili svom sinu ili kćeri da stupa u bilo kakvu vezu sa suprotnom stranom. To može da se desi, ali u vrlo rijetkim slučajevima. Zbog toga sam se ja osjećao vrlo ugroženim, jer niti jedna ženska osoba koja pripada suprotnoj strani nije željela da stupi u bilo kakvu vezu sa mnom, jer pripadam šiitskoj porodici.

Politika i odnosi između vlasti Bahreina i šiitske zajednice Kraljevska familija Al - Khalifa, koja vodi vlast i na čelu je Bahreina, pripada sunitskoj zajednici, a oni, kao i ostali, mrze i ne podnose šiite. Takođe oni, kao članovi pomenute zajednice, strahuju da će pripadnici šiitske zajednice, koja predstavlja 75 odsto stanovništva, te i zbog pomenute mržnje i netrpeljivosti između sebe, pokušati preoteti vlast. Tako bi zemlja bila pod njihovim vođstvom - čista šiitska vlast, kao što je slučaj u Iranu. Nekoliko puta je dolazilo do nasilja i nereda između pojedinih šiita i vlasti Bahreina. Jedan od tih sukoba desio se 1994. godine.

Šiiti sebe smatraju ugroženim i tvrde da su prekršena njihova osnovna građanska i ljudska prava od strane Vlade Bahreina, što je prouzrokovalo takve nerede i sukobe. Vlasti Bahreina su, zbog navedenih sumnji i strahovanja da će šiiti pokušati da im otmu vlast i da bi sačuvali fotelje, preduzeli oštre i nepravedne mjere protiv šiita, odnosno protiv 75 odsto građana Bahreina.

Bilo je tu, primjera radi, zabrana zaposlenja pripadnika šiitske zajednice u Armiji Bahreina, u kojoj je prije stupanja zabrane na snagu radilo vrlo malo Šiita. Međutim, te osobe, bez obzira na visoku školsku spremu i dužinu radnog staža, nisu mogle da dobiju visoke činove. Šiiti koji rade kao službenici ili radno osoblje u ostalim državnim institucijama, ne mogu biti na visokim funkcijama ili pozicijama.

To je slučaj u policiji, zdravstvu, ministarstvima, školstvu ili rukovodioci državnih kompanija i tako dalje. Šiitima je kao mjesto boravka dato najlošije i najprljavije naselje, gdje klima nije zdrava i puna je raznih bolesti. U tim mjestima nema, niti se može naći bilo ko od sunita. Osim toga, Vlada slabo vodi računa o šiitima, te im slabo pruža građanske slobode i prava, kao što su električna energija, telefonija, putna mreža, vodosnabdijevanje itd.

Dobra radna mjesta se čuvaju za pripadnike sunitske zajednice, tako da su prostorije Ministarstva za rad i zaposlenje pune zamrznutih i neuvaženih molbi za radno mjesto, samo zbog toga što su njihovi pošiljaoci šiiti. Mnogo je primjera tih nepravednih mjera i kršenja građanskih i ljudskih prava protiv šiita od strane vlasti Bahreina. I ja sam se osjećao ugroženim, jer su mi bila uskraćena prava, prvenstveno pravo na zaposlenje u sopstvenoj državi, samo zato što sam pripadnik šiitske zajednice.

Grad Bahrein Teško djetinjstvo Potičem iz devetočlane šiitske porodice, koju su činili moja majka, očuh, dva brata i četiri sestre. Često nas je posjećivao jedan ljutit i uvijek neraspoložen čovjek, za kojeg sam na kraju saznao da je to bio moj otac. Razveo se od moje majke kada sam imao samo dvije do tri godine i ostavio je samu sa sedmoro maloljetne djece, koja nisu imala nikakvih materijalnih ni socijalnih primanja, jer je našao sebi drugu ženu, sa kojom je imao kasnije mnogo muške i ženske djece. No, saznao sam da ja još imam mnogo familije, odnosno daidže, amidže, tetke itd. Nikada nas nisu posjećivali, možda se desilo nekoliko puta, ali ja stvarno ne mogu toga da se sjetim, jer ne znam ni danas njihova imena, niti znam kako izgledaju, osim jednog amidže A. B.

Saznao sam takođe da nas oni mrze i ne podnose. Pokušavao sam da saznam razloge, ali ni do danas nisam mogao da otkrijem otkud takva velika mržnja prema mojoj majci, meni i mojoj braći i sestrama. Možda zbog toga što je moja majka Iranka, a nije Bahreinka ili možda zbog toga što se udala za drugog čovjeka - mog očuha. Tada nije mogla sama da othrani nas sedmoro. Uglavnom, ja vjerujem da Bog i moja mati dobro znaju pravi razlog. Jednom prilikom moja mati je mene i moje sestre vodila u jednu kuću. Ta kuća je bila daleko od naše, mnogo daleko. Meni se činilo da je ta kuća toliko daleko da se nalazi na kraju svijeta.

Ja sam tada mislio, kao malo dijete, da u blizini te kuće stanuju neki veliki i svemoćni bogovi, ali sam kasnije shvatio da postoji samo jedan Bog, koji se nalazi na nebesima, a ne na zemlji. Kada smo ulazili u tu kuću, vidio sam čovjeka, ženu, te više muške i ženske djece. Taj čovjek nas je gledao smrknutim pogledom - kao da mu nije drago što nas je vidio - taj njegov pogled je dobro napunio moje srce strahom i nemirom, drhtalo mi je cijelo tijelo. Zatim je prišao mojoj majci šapućući joj nešto na uvo. Onda se majka, blijedog i tužnog lica, i sa očima koje su se sijale - možda od suza - okrenula nama i kazala: - Djeco, ovo je vaš otac, maćeha, polubraća i polusestre.

Vi ćete biti kod oca četiri dana. Dobro ga slušajte i budite dobri! Zatim je krenula prema vratima i otišla. Niko od njih nije je pozvao da sjedne da se odmori i popije kafu ili čaj. To je bila velika neljubaznost prema mojoj majci, a ja ne mogu da razumijem zbog čega. Ovo je bio prvi moj susret sa ocem, te prvi put da vidim maćehu, polubraću i polusestre. Otišla je draga mati ostavljajući nas u pravom paklu (džehenem). Čim se udaljila iz te paklene kuće, odmah smo ja i moje sestre postali nepoželjni stranci. Taj ljutiti čovjek, odnosno moj otac, uz pomoć njegove supruge počeli su da nas maltretiraju i tuku, vrijeđajući našu majku raznim ružnim riječima. U ta četiri dana provedena u kući nisu nam dali dovoljno hrane, odnosno svaki dan dobijali smo samo po jedan obrok, što nam nije bilo dovoljno. Tako da smo svih tih dana, provedenih u njihovoj kući, bili gladni.

Tjerali su nas da sjedimo u ćošku, nisu nam dali da se krećemo po kući. Nama nije bilo dozvoljeno da pričamo ili da se igramo sa njihovom djecom, koja su nas stalno provocirala i pljuvala po nama. Taj ljutiti otac nas je uvijek upozoravao da slučajno ne govorimo majci i očuhu šta smo doživjeli kod njih, jer će nas on sve pobiti namrtvo. Tako da nismo smjeli nikome govoriti o teroru i nepravdi prema nama.

Mi smo čak morali reći majci, kada dođe po nas da nas odvede, da je nama kod oca bilo fino i ugodno. Kada je Bog odlučio da završi taj horor film što smo gledali, odnosno osjetili na svojoj dječijoj koži tokom četiri dana provedena u očevoj kući, moja draga majka se pomolila na vratima. Mi smo sa suzama na licu skočili na nju sa svih strana, plačući i vičući:

- Mama, nama je bilo fino ovdje, ali vodi nas kući odmah! Kada smo krenuli sa majkom, nismo mogli čekati da stignemo kući da bismo nešto pojeli, jer smo bili strašno gladni. Mi smo je tjerali sa suzama u očima da nam nešto kupi da jedemo. Ona nam je kupila nešto i dala nam u ručice vičući:

- Gladne okice i pohlepna djeco. Zar se ne možete strpjeti dok ne dođemo kući da zajedno ručamo sa očuhom? Jadnica majka, ona nije znala šta se nama upravo desilo u očevoj kući i da smo za četiri dana provedena tamo jeli samo četiri obroka. Draga majko, nemoj samo da se sekiraš, jer ćemo pojesti ovo što si nam kupila i kad dođemo kući mi ćemo opet s tobom i očuhom ručati. To što sam naveo mali je dio od mnogo terora i nepravde što smo ja, moja braća, moje sestre i majka doživjeli od strane oca i maćehe. (Nastaviće se) Piše Ali Hamad

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.