"Sjećanja" Borislava Đurđevića (1): Kako je u Celju dogovoren rat

Kao najvažniji momenat koji će biti dostupan istraživačima kada se otvore arhive, a koji na Milana Kučana i posebno Aliju Izetbegovića u kome je on našao najboljeg saradnika stavlja teret bazičnih zločinaca protiv mira, biće označen svakako trojni sastanak u Celju (održan, mislim, 2. marta 1991. godine), na kome su prisustvovali Kučan, Franjo Tuđman i Izetbegović.

Našao sam se tamo, jer sam u to vrijeme sarađivao sa beogradskom "Politikom" i "Narodnom armijom", a i sam posao, sa mnogo slobodnih dana, to mi je dozvoljavao. U Celju sam imao jednog poznanika kojeg sam upoznao još u vrijeme dok sam bio saradnik zagrebačkog "Večernjeg lista", kao jednog od šefova opozicionog DEMOS-a, (najveća opoziciona stranka na čelu sa Jožom Pučnikom) koji mi je ispričao detalje sa zatvorenog sastanka odakle nije izašlo ništa za javnost, a kome je on bio tehnički domaćin. On mi je (nije korektno, pošto je živ i ima porodicu, da mu pominjem ime) rezultat sastanka otprilike ovako predstavio:

"Kučan je bio izričit da se ide u rat i tvrdio je da je Slovenija u potpunosti spremna za tu opciju. Čak je vani, blizu granice (Grac), imao formiran i štab za to. Izetbegović je odmah prihvatio ratnu opciju kao jedinu, a, interesantno, Tuđman je bio protiv rata, jer je kao bivši vojnik znao da to nije samo politička igrarija. Na kraju je pristao."

Ratni plan je izgledao otprilike ovako: prvo će krenuti Slovenci da sa policijom i snagama TO zauzmu granicu i blokiraju kasarne JNA. Račun je bio da će vojska na taj način biti ispresijecana, a isključenja vode, struje i komunikacija će da dokrajče već načeti moral. Hrvati su, nakon prvobitnog Tuđmanovog protivljenja ratnoj opciji, prihvatili da kada krenu Slovenci, oni spriječe izlazak jedinica JNA iz kasarni u Hrvatskoj ili njihov transport preko Hrvatske za Sloveniju, a Izetbegović je bio saglasan da se otvori front u Cazinskoj i Bihaćkoj krajini, kao i uz Drinu pa da se na taj način maksimalno razvuku i ometaju snage savezne armije. (o Alijinim snagama čiji je zadatak bio da tamo zapodjenu kavgu biće riječi kasnije). Nekoliko dana potom, mislim 6. marta, Boro Jović, predsjedavajući Predsjedništva Jugoslavije, dramatično saziva sjednicu Štaba Vrhovne komande u Beogradu. Odmah mi je bilo jasno da su na stolu imali dogovor iz Celja koji je značio odluku da se započne rat i da je to bila reakcija na taj sastanak, mada to iz saopštenja nije bilo do kraja vidljivo.

Kučanov govor

Dokaza o tome da je slovenačko rukovodstvo smišljeno, planski i svjesno razarajućih posljedica izvršilo inicijalni zločin protiv mira je mnogo. Nekih desetak dana pred početak slovenačkog rata Milan Kučan je po regionalnim centrima sakupljao najodgovornije ljude iz opština i objašnjavao im namjere, odluke i razloge zašto su se opredijelili za ratnu opciju razlaza sa Jugoslavijom. Tako su u Ptuju okupljeni najvažniji ljudi te regije, njih nekoliko desetina, gdje im je Kučan na zatvorenom sastanku iznosio zadatke i razloge za ratnu opciju. Slučajno sam se obreo u sali, dok su ostali novinari ostali ispred i nisu mogli ući. Cijeli tok sam snimio na diktafon (koji mi je kasnije zajedno sa kasetom pao u Dobrovoljačkoj, kao i notes u kome sam zabilježio najvažnije stavke iz Kučanovog govora i brojna pitanja koja su postavljali opštinski rukovodioci, a koja su otkrivala koliko su oni po dubini spremni za taj plan).

Suština Kučanovog obraćanja može se sažeti u nekoliko rečenica iz bezmalo jednočasovnog izlaganja i predstavljanja detalja plana koje sam dobro zapamtio: "Mi smo spremni, obezbijedili smo prijatelje, kupili smo istinu što je veoma važno. Šta god da se dogodi, obezbijedili smo i medijsku i suštinsku pobjedu. Neki od vas pitaju zašto rat?" – pitao je Kučan, i odmah odgovorio: "A šta će nam djeca učiti iz istorije ako dobijemo državu bez puške? Da li ćemo biti formirana nacija ako državu dobijemo bez metka? Ne!" A onda je oštrim tonom zaključio: "Rat koji će kratko trajati i koji će se brzo prenijeti na Hrvatsku i Bosnu najbolje je rješenje za budućnost i istoriju Slovenaca i Slovenije".

Znači, Kučan je bio svjestan da kroz zločin protiv mira, koji svjesno izaziva, ratni požar prenosi na ostatak Jugoslavije.

Četvrtog dana rata u Sloveniji, negdje kod Novog Mesta, Jože Pučnik, šef DEMOS-a, daje ljutitu izjavu na vijest da je oklopnomehanizovana kolona JNA neometano napustila kasarnu "Maršal Tito" u Zagrebu i krenula prema Sloveniji. Tada je rekao:

"Hrvati se ne drže dogovora o sprečavanju izlaska agresora iz kasarni. Vratićemo im to kad-tad!"

Treća potvrda o tome da je u Celju tog dana dogovoren početak rata došla mi je, mislim 17. septembra 1991. godine u Zagrebu, u komandi 5. Vojne oblasti. Prethodne večeri uspjeli smo da odbijemo veliki napad. Sve je bilo u krhotinama. Oko podneva, pred komandu je došla kolona automobila u kojoj se nalazio Alija Delimustafić, ministar policije u BiH. Njegov dolazak je bio ranije najavljen, jer se tih dana govorilo i jalovo pregovaralo o vraćanju u funkciju Puta AVNOJ-a od Karlovca preko Bihaća i Jajca prema Sarajevu, gdje je trebalo da budu potpisnici Hrvati, BiH i general Andrija Rašeta, zamjenik komandanta 5. Vojne oblasti i izaslanik Predsjedništva Jugoslavije za Hrvatsku.

"Klanjaj malo, isplati se"

Sjedio sam u kabinetu kod generala Rašete kada je sekretarica Milena, vrijedna Ličanka rodom iz Perušića, najavila Delimustafića. Pošto sam mu odmah bio na udaru, prolazeći kraj mene, pružio mi je ruku i upitao:

"Klanjaš li ti mali?"

"Ne!" - odgovorih.

"Klanjaj malo, isplati se. Nisam ni ja neki musliman, ali ide lova!"

Onda se rukovao sa generalom Rašetom i odmah mu saopštio:

"Generale, ovaj sastanak nema nikakvog smisla. Bio sam kod Hrvata da otvorimo taj put, a oni me pitaju kada ću otvoriti front na Drini i u Bihaću. Izgleda da je onaj moj ludi Alija dogovorio rat, a mene samo zavitlavaju. Šta će mi put ako imam rat!"

Nisu svi Slovenci bili za rat. Većina oficira i građanskih lica u JNA ostali su lojalni Jugoslaviji i zakletvi do kraja, kao i u Drugom svjetskom ratu gdje se preko hiljadu i po slovenačkih oficira i podoficira opredijelilo za Jugoslovensku vojsku u otadžbini.

Jedna grupa profesora univerziteta i prvaka iz kulture, od kojih su neki koju godinu ranije bili okupljeni oko društva "Sava", a koje je njegovalo srpsko-slovenačko prijateljstvo, čiji su čelni ljudi bili privrednik Dragan Aničić, tadašnji generalni direktor "Krke" Novo Mesto i glumica Irena Prosen, tada na čelu ljubljanskog pozorišta u Domu španskih boraca. I ja sam tu imao važnu ulogu. Sa profesorom Veljkom Rusom na čelu smatrali su da sukob sa Srbima narušava prijateljstvo dva južnoslovenska naroda koji nikada kroz istoriju nisu bili u sukobu. Upali su na nacionalnu televiziju prvih dana sukoba i to saopštili.  To je bilo malo i nedovoljno da bi se spriječio rat koji je zagovarao Milan Kučan.

Svjedok

Borislav Đurđević, rođen 1963. godine u Tesliću, oficir i novinar, jedan je od malobrojnih koji je tokom proteklog rata od Slovenije, preko Hrvatske, Sarajeva i kasnije do Glavnog štaba VRS neprestano bio u žiži događanja, tamo gdje su se donosile odluke koje su određivale istorijske tokove. U narednim sedmicama "Glas" će objavljivati odlomke iz njegove knjige "Sjećanja" koja bi uskoro trebalo da izađe iz štampe.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.