Saborska zbivanja u Guči od prošlosti do sadašnjosti (2)

Kad truba uđe u srce i dušu

Crkva u Guči nalazi se u samom središtu varoši. Posvećena je svetim arhangelima Mihailu i Gavrilu. Crkva ih kao svoju slavu proslavlja 26 (13) jula, na dan Sabora Svetog arhangela Gavrila. Sazidana je i propevala 1831. godine.

Pre nje, gučka crkva se nalazila u zaseoku Kornet, prema Goračićima. Postoje podaci da je zidana na temeljima nekog drugog hrama, od 1794. do 1797. godine. Turci su je razrušili tokom Prvog ustanka. A Gučani su joj, u oslobođenoj Srbiji, promenili lokaciju i sazidali je usred polja. Oko nje su počeli formirati varošicu Guču.

Ktitor i prota u staroj crkvi bio je Milutin Ilić - Gučanin, starešina Požeške nahije i Karađorđev vojvoda, koji se proslavio u bojevima oko Užica i boju na Lopašu. Pored njega, u staroj crkvi služili su sveštenici Pavle Nikolić i Jovan Savić.

Nova gučka crkva zidana je tri godine. Najveće zasluge za njeno podizanje imali su Simeon Protić (unuk prote Gučanina), sekretar popečiteljstva (vlade Srbije) i Janko Protić. Zemlju za crkvu dao je Petronije Bugarin, predak današnjih Bugarčića. Među ostalim darodavcima nalazi se i ime knjaza Miloša Obrenovića, koji je za gradnju crkve priložio 1.000 groša.

Iz stare crkve u novu prenet je ikonostas sa ikonama koje je radio oko 1790. godine ikonopisac i Karađorđev vojvoda Petar Nikolajević Moler. Među najstarijim ikonama nalaze se i one koje je malao dragačevski slikar sa kraja XVIII i početka XIX veka Janko Mihailović Moler iz Razdolja. U novu crkvu su prenete i sve sasude iz stare crkve, među kojima se nalazi jedan srebrni putir. Među prenetim knjigama posebno su značajni mineji, koje je crkvi priložio prota Milutin Ilić Gučanin.

Oko crkve je sačuvano više nadgrobnih ploča koje obeležavaju grobove sveštenika i crkvenih darodavaca. Među njima je najznačajniji spomenik i grob prote Milutina Ilića Gučanina, čije je kosti njegov unuk Simeon Protić iz manastira Sretenje preneo u Guču i sahranio uz zid oltara crkve.

Na prednjoj strani crkve ugrađene su i ploče sa preko 569 imena poginulih parohijana ove crkve u Prvom svetskom ratu.

U crkvenoj porti je 1950. godine sazidan novi dom, a 1983. godine crkva je prekrivena, u nju je uvedena struja i stavljen novi pod. Tada su očišćene i zaštićene sve stare ikone i ikonostas. Godine 2005. počelo je oslikavanje zidova crkve.

Inače, značaj gučke crkve i njene porte je nemerljiv za Sabor trubača.  je počeo prvi Sabor i nastavio da se održava. Crkva i porta i danas se nalaze u središtu svih kulturnih događanja Sabora.

Saborska lepotica

Danas u Guči nema starijeg, većeg i značajnijeg drveta od granate lipe u crkvenoj porti. Njena krošnja je najlepša i najbogatija, a hlad pod njom najširi i najsenovitiji. Njen vrh visoko natkriljuje ostalo drveće. Kada ova lipa procveta, pola Guče omami mirisom. Ni najstariji Gučani ne pamte kada je zasađena. Pričaju da je to bilo još pre Prvog svetskog rata. Svi o njoj govore sa simpatijama. Neki se nostalgično sećaju da su pod njom odigrali svoja prva kola na crkvenim saborima o Trojicama, Aranđelovdanu, Velikoj Gospojini ili o Pokrovu Presvete Bogorodice. Na klupama pod ovom lipom hlad su tražili mnogi Gučani i turisti, kao i vernici po izlasku iz crkvenog hrama. Pod njom i oko nje, deca su se radosno igrala: tutumiša, trule kobile, klisa i maške, jelečkinje-barjačkinje, "care, care, koliko je sati", "neka bije, neka bije", žmurke, piljaka, klikera...

Preživela je ova lepotica i sve nedaće koje su zadesile Guču i Gučane u Drugom svetskom ratu: bombardovanje varošice i seču drveća po naredbi okupatora kraj puteva i po parkovima. Izbegla je i sudbinu ogromnog bresta i nešto manjeg bora u velikom dvorištu Sreskog načelstva koje su, bez razloga, posekle nove vlasti. Zna se koliko je Guča za njima tugovala. U to vreme prestali su i crkveni sabori u gučkoj porti. Velika lipa ostala je usamljena. Onda se baš tu, kraj nje, u porti, rodio jedan novi sabor - Sabor trubača. Lipa se, opet, našla u središtu događaja. Postala je centar Sabora. Služila je kao orijentir onima koji su se u mnoštvu saboraša gubili, ali i kao mesto saborskih sastajanja i rastajanja. Druženja pod njom postala su tradicionalna i dugo pamćena. Pod njom šatre su postavljali samo najbolji ugostitelji. U njenoj hladovini za niskim trpezama, sedeći na tronoškama, pila se najbolja hladna i grejana rakija, jeli najbolji beli mrs i proja i iz ćasa kusali najslađi saborski kupus i kopački pasulj. Gozba se uvek završavala "vrućim sa ražnja" i roštilja, hladnim vinom i pivom garniranim najboljom saborskom muzikom. Uz to su, po tri dana, od uranka do zaranka - od zaranka do uranka, novi saboraši stara kola preplitali.

 
Međutim, dok su se saborski gosti veselili i uživali, lipa se nije dobro osećala. U nju su tih dana ukivali brojne eksere i klinove, vatre za ražnjeve i roštilje primicali su bliže nego što bi se to smelo. Našoj lepotici to nije prijalo, čak joj je i život ugrožavalo. Zato predlažem, i pokorno molim, da se ova gučka i saborska znamenitost zaštiti i za pokolenja sačuva.

Otkuda truba Dragačevu

Kada se pomene Sabor i o njemu raspravlja, obično se postavljaju dva pitanja:

Otkuda truba u Dragačevu i

Kako je počeo Dragačevski sabor trubača u Guči?

Trube su u Dragačevo počele dolaziti kao isluženi muzički instrumenti iz vojnih kasarni i bojeva za slobodu krajem XIX i početkom XX veka. Donosili su ih vojni trubači "značari", više kao uspomenu na dane provedene u vojsci i na ratištima. O tome nam svedoče brojni nadgrobni spomenici i krajputaši. Najstariji među njima je onaj Urošu Rakićeviću iz Guberevaca koji je kao vojni trubač učestvovao u Srpsko-turskom ratu od 1876. do 1878. godine. Trubači su primetili da narod rado sluša trube pa su na njima počeli svirati kola i pesme. U početku su svirali sa postojećim seoskim muzičkim sastavima, a onda su se udružili i počeli praviti posebne orkestre. Četiri trube i bubanj. Pet truba i bubanj. Šest truba i bubanj. Sastavi skromni, ali završavaju poslove. Uspešno zamenjuju druge seoske muzike. Truba nije više svirala ustajanja i povečerja, vojne marševe i juriše za slobodu; ona se u Dragačevu sve više oglašavala i na veseljima. Tako su se bojne trube smirile, pripitomile, ušle u srce i dušu naroda. Bez njih nije više bilo ni kola ni pesme. Dragačevci su ih tako zavoleli da bez njih nisu oglašavali ni rođenja, ni krštenja, ni mobe, ni komišanja, ni polaske ni dolaske iz vojske, ni svadbe, ni podizanje krovova na novim kućama, i druge značajne godete - pa ni sahrane. Seoski sabori se bez trubača nisu mogli ni zamisliti. Dragačevci su se rađali, živeli i umirali uz trubu.

"Kad umre Dragačevac,

ili padne za slobodu,

kameni biljeg mu podignu.

Sa jedne strane uklešu mu

pušku slobodarku:

sa druge,

- trubu zlatoustu."

Između dva svetska rata u Dragačevu je, u više sela, radilo i po petnaest orkestara. Među njima najbolji je bio onaj iz Mirosaljaca. Njega je predvodio čuveni Dojčilo Đukić, najbolji trubač toga vremena. Njegova slava je sve do Niša dopirala. Kod njega se na saborima na red čekalo, a s jeseni prema njegovom rasporedu svadbe su zakazivane. Njegovo sviranje prerastalo je uvek u događaje. O njemu se u Dragačevu sa poštovanjem stalno pričalo. Svi veći sabori su počinjali kada se oglasi truba Dojčila Đukića, a završavali kad on prestane da svira.

 
U to vreme Gučanima nisu svirali samo trubači: Cigani su imali svoja dva orkestra, jedan gudački, a drugi mešoviti. A od 1932. godine Sportsko društvo "Dragačevo" u svojoj muzičkoj sekciji imalo je tamburaški i džez orkestar, pod nazivom "Džez bend Ameriken".

Šta se sviralo

Na svim slavljima i svetkovinama, kao i na saborima, svirala su se, uglavnom, kola. Igrali su ih svi: i stari i mladi. Dobar igrač se veoma cenio. Kolovođa nije mogao biti makar ko. Veština je biti i dobar kec. Kada se nađu dobar kolovođa i kec, nema nogu koje ne bi zaigrale. Mladići i devojke, nošeni zvucima trube, dugo su, u zanosu, zaplitali i rasplitali nogama kao da su okrilatili. Ko ne može izdržati, neka se u kolo ne hvata. Puče bruka.

 U to vreme igrala su se kola: "trojanac", "čarlama", "suljavac", "levakinja", "kukunjež", "zavrzlama", "devojačko", "momačko", "moravac", južičko", "čačak", "u šest koraka", "u šesnaest koraka", "staro arapsko", "rabadžijsko", "kopačko", "tobdžijsko", "konjičko", "kaplarsko", "oficirsko", "treskavac", "jeličko", "retko kaonsko", "sitno", "zvonce", "kačerac", "žikino", "kriva kruška", a i druga, manje poznata. Nikada se nije sviralo samo jedno kolo, već čitav splet. Počinjalo se laganim kolom, nastavljalo bržim i žešćim, a smirivalo usporenijim. Na prigodnim zabavama i skupovima svirana su i druga vrsta kola. Vlastima: "Kraljevo kolo", "Kolo Kraljice Natalije", "Kolo Kraljice Drage". Trgovcima: "trgovačko". Zanatlijama: "zanatlijsko". Radnicima: "radničko". Radikalima: "radikalsko", Demokratama: "demokratsko". Učiteljima: "učiteljsko".

Susreti na Svetog Panteliju

I danas stariji Gučani rado pričaju o zabavama, svadbama i saborima na kojima su svirali dragačevski trubači. Najviše pričaju o saboru u Donjoj kravarici na Sv. Panteliju. Bio je to najveći i najlepši sabor u našem kraju. Na njega je dolazio silan svet iz okolnih varoši: Čačka, Požege, Arilja, Ivanjice i Guče. Ravnim poljem u isto vreme vilo se i po šest, sedam i osam kola. U svakom kolu posebna trubačka družina.

(Dijelovi iz knjige "Trubačka budilica od Guče do večnosti")

(Nastaviće se) 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.