Religija objedinjuje ideale i interese

Glas Srpske
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Religija objedinjuje ideale i interese

Od Bosne do Kosova - Reislamizacija Balkana (istorijska pozadina) IV dio

Alija Izetbegović napisao je politički proglas koji nije odmah pušten u javnost. Bio je, ipak, umnožen i pristupačan Muslimanima pojedincima koji su ga širili među svojim saveznicima. Služio je kao vodič muslimanskom društvu u smjenjivanju "bezbožnog" komunističkog sistema u BiH. Snagu muslimanskih naroda ne čini nacionalizam, već njihovo istrajavanje u islamu u njegovom univerzalnom obliku

Godine 1970, znatno pre sloma jugoslovenskog društva koje je nametnuo Tito i opšteg izliva nacionalizma koji je podstakao njegovo raspadanje, nepoznati Musliman iz Bosne, Alija Izetbegović (rođen 1925), napisao je politički proglas koji nije odmah pušten u javnost. Bio je, ipak, umnožen i pristupačan Muslimanima pojedincima koji su ga širili među svojim saveznicima, očito da bi služio kao vodič muslimanskom društvu u smenjivanju bezbožnog komunističkog sistema u Bosni.

Ovaj proglas je poznat kao Islamska deklaracija. 1983. nakon Titove smrti, ali dok je komunistička država još uvek bila jedinstvena, održano je suđenje u Sarajevu gde su autor i neki njegovi istomišljenici optuženi za podrivanje ustavnog poretka i delovanje sa stanovišta islamskog fundamentalizma i muslimanskog nacionalizma. Naravno, nakon pada komunističke moći, optuženi su javno rehabilitovani i Deklaracija je tada zvanično objavljena u Sarajevu (1990). Izetbegović je na čelu svoje Stranke Demokratske Akcije (SDA) dobio većinu muslimanskih glasova na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini (novembra 1990), no ovaj proglas je bio povučen i za njega se više nije čulo.

Islam između istoka i zapada

Sudeći po dobrom prijemu njegove sledeće knjige, Islam između istoka i zapada, koja je na engleskom objavljena u SAD (1984), na turskom u Istambulu (1987), i na srpskom u Beogradu (1988), i po razvoju rata u Bosni polovinom 90-ih, preporučujem da to malo bolje pogledamo.

To što deklaracija, uz sve poštovanje, zvuči i izgleda kao neki program i muslimanskih fundamentalista (npr. Hamasa Čartera), dovodi do pretpostavke da će ovaj poziv zainteresovati Muslimane širom sveta, a ne samo najbliže izborne jedinice. Ona optužuje Zapad zbog "želje da muslimanske narode održava slabim i materijalno i politički zavisnim" i poziva potom vernike da odbace inertnost i pasivnost u cilju pokretanja akcije. I kao radikalni Muslimani, poput Sajida Kutba u Egiptu, koji je podstrekivao svoje sledbenike da odbace svet neznanja oko sebe da ga preobraze po uzoru na proroka Islama, i Izetbegovićeva Deklaracija je pozivala milione da se pridruže naporima pojedinih Muslimana koji su se borili protiv Jahiliiia (države neznanja i bezbožja koja prethodi dolasku Proroka), a njen tekst je bio posvećen uspomeni na "našu braću koja su položila svoje živote za Islam", to jest shuhada (mučenicima) svih vremena i mesta koja su pala za Islam.

Ovaj proglas, opet poput drugih muslimanskih radikala, nije ukazivao samo na obnovu Islama u privatnom životu, porodici i društvu, već je i izričito izbegavao lokalni nacionalizam bilo koje vrste umesto kog postavlja ideju svetskog islamskog državnog uređenja (tradicionalna umma), "od Maroka do Indonezije". Autor predočava svom narodu stvarnost u kojoj "nekoliko hiljada pravih islamskih ratnika prisiljava Englesku da se povuče iz Sueckog kanala ranih 50-ih, dok su arapske nacionalističke vojske gubile bitke protiv Izraela", i dok je "Turska, jedna islamska država koja je vladala svetom," nadmećući se sa Evropom, pala na nivo zemlje Trećeg sveta. Drugim rečima, snagu muslimanskih naroda ne čini nacionalizam, već njihovo istrajavanje u Islamu u njegovom univerzalnom obliku.

Umiranje za Alaha

Stoga Muslimanima ne dolikuje da se bore ili da umru za bilo šta drugo osim za Islam, već oni treba ili da umru sa imenom i slavom Alaha u svojim srcima, ili da potpuno napuste bojno polje. Prebačeno na teren Bosne, Muslimani ne bi trebalo da učestvuju ili podržavaju nijednu vladu koja nije islamska niti bilo koju stvar koja nije u vezi sa Islamom. Za Bosance, kojima se Izetbegović obraćao, preostale su jedino dve mogućnosti: ili da pristanu na muslimanski preporod i njegove političke zahteve, ili da budu zaboravljeni i osuđeni.

Proglas zatim ulazi u dugu raspravu objašnjavajući razloge i istoriju "zaostalosti muslimanskih naroda". U suštini, on pobija moderniste koji na pojam islamskog din-a gledaju kao na jedinu religiju u evropskom smislu, i insistira na tome da se ona posmatra i da se po njoj živi kao po sveopštem religijskom, kulturnom i političkom načinu života koji objedinjuje "veru i nauku, etiku i politiku, ideale i interese". U tipično fundamentalističkom stilu napada učvršćeni konzervativni Islam i njegove "hodže i šeike, koji su sami sebe uvrstili u zasebne kaste, prisvojili monopol nad tumačenjem Islama i stavili sebe u položaj posrednika između Kurana i naroda". Isto tako se podsmeva i modernistima zbog nadmetanja sa Zapadom i služenja njegovom materijalnom životu, što na kraju stvara korupciju i dekadenciju umesto duhovnog uzdizanja. U ovom smislu, autor omalovažava ulogu Mustafe Kemala u savremenoj Turskoj zato što je on pogrešno verovao da bi se po nalogu fez-a, vođe, koje su to nosile, takođe promenile.

Iz tog razloga su se po autorovom mišljenju Turska i Japan, koji su krenuli sa iste početne tačke, tokom veka razvijali u potpuno različitim pravcima; Japan, koji je znao kako da uklopi sopstvenu kulturu u modernizam, a da pritom zadrži svoje tradicionalno pismo, postao je velika sila, dok je Turska, koja je ukinula svoje arapsko pismo koje se "uvrštava među najsavremenije i najrasprostranjenije azbuke" da bi uvela latinicu, ostala zemlja Trećeg sveta.

Kuran

Dok su se svi porazi, od Uhuda u Prorokovo vrijeme do Sinajskog rata između Izraela i Egipta, dešavali usljed "apostasije od strane Islama", svaki "uspon islamskih naroda, svaki period dostojanstva, počinjao je potvrdom Kurana".

U stvarnom svijetu Kuran je samo recitovan, umjesto da se praktikuje, džamije su "veličanstvene ali prazne", forma je prevladala suštinu, kao što je Sveta knjiga pretvorena "u puki zvuk bez razumnog smisla i sadržaja". Ovakvu stvarnost je prouzrokovao zapadnjački nadahnut školski sistem u svim muslimanskim zemljama.                                     

                                                             (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.