PLjAČKE I UBISTVA U SREBRENICI

Poslije napada na Ježesticu, Kemo iz Pala donio u torbi odsječenu glavu u Srebrenicu, a pričalo se da je umiješan i u likvidaciju Bate iz Srebrenice i njegove majke, koji su zaklani u kući

- Izbjeglica je bilo sa svih strana. Sve što je moglo pristići iz Glogove i Podčauša, bilo je ovdje. Poslije masovnih likvidacija u Glogovoj i Bratuncu, sve što je moglo stići došlo je. Nisu sa sobom imali ništa, pa je glavni problem bio kako ih sve prehraniti. Kod nas su došli rođaci Ćatići iz Dugog Polja ali su poslije mjesec našli smještaj, jer nije bilo teoretske šanse da borave kod svojih kuća, iako smo taj prostor mi kontrolisali. Znaš da je Mefail (Gaibijin brat) bio ranjen, ali je, hvala Bogu, sada dobro, iako je pored njega na kauču poginulo dvoje, jedno sa lijeve, a drugo sa desne strane. Kako je cijela Johovača bila puna stoke, počelo se meso masovno klati i dijeliti.

Ja sam u početku odbijao da uzimam ali kada sam vidio da uzimaju svi, onda sam i ja počeo. Okretali su se mnogi ražnjevi. Vjeruj mi, pored onih obroka nekoliko puta mesa i nekoliko zalogaja sa ražnja, u našu kuću nije ušlo zrno tuđe hrane. Rekao sam sebi da u našu kuću neće ući ništa. Kada je nastala pljačka, neki nisu gledali šta je, samo da se uzme. Vjeruj da je cijela Begova Njiva bila prekrivena tepisima koji su se sušili poslije pranja. I terasa Naserove kuće je bila sva zastrta tek opranim tepisima. Sve je to dovezeno iz Srebrenice. Neki su odmah gledali na pljačku.

Nije mi krivo za one koji su ostali bez ičega ali ne mogu da shvatim one koji nisu iz svoje kuće mrdnuli. U prvim danima, kada se ovladalo teritorijom, neki su upali u Fabriku akumulatora i masovno nosili portable od kompjutera, misleći da su televizori. Adem Habibov je odmah uzurpirao teretnog "mercedesa" od Zadruge, a njegov brat Amir "mercedesa" od Cinkare. Odmah se gledalo gdje treba šta ukrasti. Adem se odmah bacio na izvlačenje nafte iz terminala "Transporta" i "Ekspresa". Ne znam da li je Naser u to upleten ali je, izgleda, opljačkan i sef u kojem je bilo zlato i srebro u  "11. martu".

Sada su na redu trafoi. Samo čovjek da stane sa strane i da posmatra. Uslijedile su akcije prema Ježestici, iz pravca Blječeve je izvršen napad prema Zagonima, tako da je Blječeva malo prodisala. Ginemo i mi kao snoplje, ali ginu i oni.

NASEROVI HOHŠTAPLERI

Paljani su dobri borci i što je za njih specifično, niko nije glavni. Dovoljno je samo reći Paljani. Ni oko bilo koga se ne vrti sve ali su ih samo one najveće hulje odmah napustile i odjezdili u grad sa Naserom. Na organizaciji je dosta uradio Senad Golub ali je poginuo. Da ti pravo kažem, nisu ga mogli smisliti. Važio je kao čovjek Ibrahima Goluba i Nurifa Rizvanovića. Da bi Naser mogao iskontrolisati Paljane, prvo je za komandanta na Pale poslao Mirzu, a nakon toga Smaju Mandžu. Opasan je bio borac i Šemsin sin iz Lokve ali je poginuo u Srebrenici na kamionu kod autobuske stanice.

Došlo je do pucnjave, a kao jedan od njegovih ubica spominje se Kemo sa Pala. Kemo ti je čitava budala ali veoma kvaran i opasan. Podmukao kao i uvijek i stalno je uz Nasera. Sve prljave poslove odrađuje za njega. Naser je oko sebe okupio većinu hohštaplera koji su najveći strah i trepet za muslimane.

Nakon napada na Ježesticu, Kemo je u torbi donio odsječenu glavu i plašio narod po Srebrenici. Čak je plašio i bolničko osoblje. Ne znam tačno ali se priča da je umiješan i u likvidaciju Bate iz Srebrenice i njegove majke. Cviljeli su, kažu, kao guje. Izgleda da su poklani, a Bato je ostao u Srebrenici poslije četničkog napuštanja. Ovdje je pravi haos i ne zna se ni ko pije, ni ko plaća ali je to izgleda nekom i u interesu da je takvo stanje.

CARSKI DOČEK

Iako se do Srebrenice ne mogu ranjenici prebaciti, jer nema goriva, Naserov mlin na naftu, koji je dovukao iz Čumavića, melje brašno po cijelu noć. Dok sirotinja ratuje, drugi paradiraju i bogate se. Ja sam sa nekolicinom naših momaka išao jednom u Konjević Polje.

Dočekali su nas ljudi kao careve. Lijepo smo se obukli, svi u maskirne uniforme, a jedva smo ih iskupili. Trebalo je u Konjević Polju ostaviti utisak da smo mi vojska i veličati Nasera, ali, objektivno da ti kažem, što se tiče njihove tadašnje organizacije, oni su za nas bili država. Iskupljaju hranu, lijekove, sve funkcioniše.

Oni nisu znali šta je prodaja pšenice, brašna i drugih potrepština, dok mi nismo na njih proširili uticaj. Na Buljimu je naša propusna rampa, tako da nije bilo moguće otići do Konjević Polja bez njihova znanja. Sidik sa Šušnjara kontroliše "jack point" na Buljimu. Ako bi se neko zaletio, ne bi bilo nikakvo iznenađenje da naleti na mine. Pod krajnje sumnjivim okolnostima je poginulo nekoliko ljudi. Alija iz Broševića, Fehimov brat, je poginuo naletjevši na mine, ali se, izgleda, radi o namještaljki. Dakle, sve je ovdje sumnjivo. Ovaj ti je vrh doslovno klasična banda.

SMAJO MINOBACAČLIJA

Po povratku iz Konjević Polja, svratio sam do kuće. Morao sam se tu sa Naserom porvati ali je bio iznenađen kada sam ga oborio. Navalio da se porvemo, i Bog. Morali smo odmah produžiti dalje jer su Osmačani prokukali na Brežance da ih ovi granatiraju iz pravca Brežani.

Osmačani ne smiju sami ni da mrdnu, tako da ni Brežani nisu mogli proći bez Potočaraca. Naser mi reče da ćemo se ponovo porvati u Jadru, i produžili smo. Kada smo stigli u Jadar, podsjetio sam ga da nisam zaboravio ali je očigledno eskivirao. Produžili smo prema Brežanima. Uslijedio je napad. Pri napadu na Brežane imali smo i minobacač. Prije nego što smo krenuli u pješadijski napad, trebala je obaviti minobacačku priprema. Minobacačlija je bio Smajo Mandža. Kada je počeo šarati, vjeruj da sam se ja uvukao u žile jedne bukve samo da sačuvam glavu. Sreća, pa niko ne pogibe. Možeš zamisliti, Smajo ispali granatu a onda gledaju gdje je eksplodirala, pa na osnovu toga okreću cijev da vide gdje će sljedeća. Smajo na minobacaču kojeg ne zna podesiti, a Hazim iz Voljavice, oficir artiljerac, kojem se ne dozvoljava da priđe minobacaču. Oni sve mogu i oni bi vozili i avion. Naser rat smatra kao igrariju u kojoj se predstavlja kao Rambo, a drugima glave odlijeću. Tako je bilo i u drugom napadu na Zalazje.

NAPAD NA ZALAZJE

Mi uhvatili Zalazje u obruč prečnika dvjestotinjak metara, a Naser po Zalazju puca kao Rambo iz PAM-a, tako da je veća sreća preživjeti Naserov PAM, nego četničku paljbu. Kada sam kod Zalazja, zaista je Zalazje bilo neophodno napasti, jer su nas sa tih pozicija stalno granatirali. Dva su napada izvršena na Zalazje. Zalazje nam je "pojelo" dosta momaka. Poslije drugog napada, kada je i uzeto Zalazje, poginuo je i Hića, Feho, Nedžad Ćatić... Ja mislim da je Zalazje odnijelo preko pedeset momaka. Interesantno, dok se lije krv na sve strane, nisam se nikada iz akcije vratio, a da već nije procurila vijest da je "Naser ostao u okruženju". Baš poslije jednog napada na Zalazje, vraćao sam se krvav i znojav.

Naišao sam na Nasera i ekipu koja je već sjedila za ispečenim ražnjem. Zvali su doduše i mene ali sam ih zaobišao. Ja se tek iz borbe vraćam, a oni ispekli. Pa, kada onda zaklali?! Kada sam krenuo prema kući, vijest je već bila da je Naser ostao u okruženju. Neke su žene izašle ispred mene da pitaju, očigledno one koje su prije nego će akcija krenuti znale da će "Naser ostati u okruženju". Cinično sam im odgovorio da je ostao u okruženju pečenih ražnjeva i da mu fali samo koja žena. On je tako razvio propagandu da je imao samo svoje podanike koji nisu trebali ni ratovati, samo muslimane plašiti i o njemu stvarati legende.

Nedžadu je geler od granate poderao mišić na nozi do kosti. Donesen je u bolnicu. Nosila su bila puna krvi. Umro je samo zato što je iskrvario. Hića je imao prostrelnu ranu sa strane na stomaku. Imao je unutrašnje krvarenje. Da je samo otvoren, preživio bi. Bio sam tužan kada sam došao kući. Dobio sam poruku da trebam ići u bolnicu. Odmah sam se vratio u bolnicu i sa Hićom proveo cijelu noć. Samo je srknuo nekoliko kašika supe i pred svitanje izdahnuo. Na mom krilu. Cijelu sam noć kod njega presjedio pričajući. Ibro, šta sam sve sa Hićom tu veče ispričao, to je strahota. Bože, šta smo sve pričali?!

MORE "SIROTANOVIĆA"

Hića jeste bio amidžić Bajramovaca ali je bio drugačiji. Kao da im nije bio rod", govorio mi je Same.

"Same, o čemu ste pričali?", znatiželjno sam ga zapitkivao.

Same odmah kao iz topa:

"A, ne ne, to nikada niko neće saznati. Šta smo sve ja i Hića pričali, to će sa mnom u crnu zemlju. On je otišao, a priča će sa mnom."

Nisam više pokušavao bilo šta saznati u vezi sa njihovim razgovorom koji je očito bio samo njihova stvar. Hića je zaista bio pravi drug. Poslije završene rudarske tehničke škole, otišao je iz Potočara i zaposlio se u rudniku u Brezi. Fizički je otišao u Brezu ali duhom je cijelo vrijeme bio u Potočarima i svaku priliku koristio da bi došao. Tako je bilo i pred rat. Došao u Potočare za Bajram i - ostao. Bio je oženjen i imao kćerkicu. Stalno je u ratu o njoj pričao i nagovještavao da je neće nikada više vidjeti. Osjećao je smrt. Supruga mu je bila unuka Alije Sirotanovića. I Hićina kćerka je, iako po prezimenu Salihović, ostala Sirotanović. Bez oca je svako "Sirotanović". Sada Srebrenica u cijeloj BiH ima najviše "Sirotanovića", a kako vrijeme odmiče, sve nas je više "Sirotanovića". "Sirotanovići", bijedići, prosjakovići na jednoj strani, sve brojniji i brojniji, i bogatunovići na drugoj strani. Boreći se za domovinu, izgubili smo sve i dobili skorojevićku "elitu".

SUKOB I PREPIRKE

Iako je bila totalna nestašica, Same (brat Ibrana Mustafića, pr. r.) je još nešto imao duvana. Trebalo je štedjeti i imati samo kada prigusti, ali, kako je razgovor odmicao, nije se ni štedjelo. Razgovor nije mogao bez rakije i cigarete, tako da smo često prekidali da bismo smotali po jednu.

Same je nastavio:

"Kada su odlučili da jednu ekipu pošalju u Tuzlu, jer im je, navodno, trebalo naoružanja, došli su kod mene i uzeli mi pušku, tako da sam ostao razoružan. Nakon toga uslijedila je neka akcija na Tablju. Nije se znalo kojim povodom ni zbog čega. Vodio nas je Nurzet. Ja sam iz principijelnih razloga krenuo u akciju. Bez puške, goloruk. Samo mi je bio cilj da im dokažem da nisam kukavica i da mogu u akciju i bez puške. Ušli smo preko Obadi duboko u teritoriju, a da niko nije znao kuda idemo. Kada smo se našli u okruženju vidio sam da je jedini cilj akcije da izginemo. Rekao sam ljudima šta je na snazi i da nam je sada glavni zadatak da se izvučemo. Na vrijeme smo se počeli izvlačiti, a da smo napadnuti, niko žive glave ne bi izvukao. Poslije toga sam im rekao da sam dokazao da u akciju mogu i bez puške i da oni nastave. Objektivno, neka su me razoružali, možda mi je i bolje. Ja sam svoj dug dao, a sa njima dalje nisam ni trebao. Mi nismo isti i ja svakako njima i ne pripadam. Ti znaš da sam ja, pored svih, bio jako blizak sa Senadom Peletom.

Odmah na početku, iako je i Pele bio specijalac saveznog MUP-a i Naserov dajidžić, došo je do njihovog sukoba i prepirki. Pele je dobro vidio situaciju, pokupio se i otišao. Zvao je i mene ali ja nisam htio ni da čujem. Ne bih to, Ibro, uradio ni zbog tebe. Ne bih mogao dozvoliti da me mnoge hulje zovu pobjeguljom, jer sam znao da bi jedva dočekali, s obzirom na kampanju koja se protiv tebe vodi. Ali, kada sve vidim, ipak bi možda bilo bolje da se nisi ni vraćao. Kada smo u Potočarima čuli da je u Konjević Polje stigao Nurif Rizvanović i da je sa sobom doveo oko 450 ljudi pod punom ratnom spremom, zavladalo je opšte slavlje.

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.