PLANIRANI HAOS

Priču Alije Izetbegovića da mu je američki predsjednik Bil Klinton predlagao da "četnici" uđu u Srebrenicu i pobiju pet hiljada ljudi, kako bi Zapad mogao vojno intervenisati protiv Srba, poslije rata potvrdio i Hakija Meholjić

Humanitarna pomoć je nesmetano pristizala u Srebrenicu, ali, šta vrijedi, opet je bila stalna borba za preživljavanje. Sirotinja na sve strane. Djeca koja su samo zapamtila čokoladu i bombonu, već su je gotovo i zaboravila. Ponekad bi ih na tu milost podsjetio neki od vojnika UNPROFOR-a, ali djeci se osladilo, tako da su na svaki prolazak transportera do iznemoglosti trčala za njim sa povicima "bombon", nadajući se da će se neki od vojnika smilovati.

Većina omladine u Potočarima se nije razdvajala. Konstantno smo se družili, napravili bazen u kojem se znalo okupiti i po dvije stotine kupača. Kako smo bili mamac, na kupanje je sve više počela dolaziti i srebrenička vojna aristokratija, tako da sam jednom pri čišćenju bazena na njegovom dnu našao zlatnu burmu koja je bila teža od bilo kojeg prstena. Stalno sam se pitao sa čijeg li je prsta spala? Uvijek sam se pitao koliko je koštala žita ili soli? Na njegovu žalost, nije mu bila po mjeri.

U Palučku smo napravili košarkaško i odbojkaško igralište, tako da su nam sportske aktivnosti bile glavna razbibriga, a noću su zaživjela sijela koja su bila po dnevnom dogovoru. Pored sporta, kao sporednih aktivnosti, naša glavna zanimacija je, uz politiku, bila kosidba, kopina, branje. Duvan je sve više i više bujao, tako da se definitivno imala čime razbiti briga.

DELEGACIJA ZA SARAJEVO

U tom periodu pročula se vijest da iz Srebrenice treba da u Sarajevo ide delegacija. Najavljeno je zasjedanje Skupštine RBiH i nekog Bošnjačkog sabora. Iako je odlazak delegacije bio samo javna za mafiju, doznao sam neke pojedinosti. Zakazana Republička skupština. Razmišljam, nema šanse da ne odem! Devedeset odsto populacije u srebreničkom getu se zaista obradovalo mom odlasku, jer su smatrali da će se mojim odlaskom u Sarajevo stanje promijeniti.

Međutim, u delegaciji od deset ljudi nije bilo mjesta za jedinog poslanika u srebreničkoj i žepačkoj enklavi na zasjedanje Skupštine RBiH. Na dan odlaska delegacije spremio sam se i kod prijatelja otišao u Srebrenicu. Helikopter je trebao da poleti sa Srebreničkog igrališta, ali ja se nisam uspio helikopteru približiti ni na kilometar.

U delegaciji u Sarajevo nije otišao ni Naser. Bojao se i ostao da čuva svoj prijesto. Od svih članova delegacije, jedino sam vjerovao jednom starom po prezimenu Muhić, koji je u Sarajevo otišao ispred Bratunca. Sa njim sam se veoma često viđao i jako dobro razumijevao. I sam je bio izbezumljen stanjem u Srebrenici, a ni on nije vlastodršce mogao da smisli.

BOŠNjAČKI SABOR

Moj neodlazak, kako meni, teško je pao svim ljudima koji su me okruživali, jer su u podsvijesti znali da će se srebrenička agonija produžiti. Nije mi bilo krivo, niti je za mene postojalo iznenađenje da mi odlazak sprečava srebrenička mafija, ali mi je bilo iznenađenje što iz Sarajeva nije stigao dekret od onih koji su mi trebali direktno uputiti poziv.

Očigledno da razlike između sarajevske i srebreničke mafije nije ni bilo. Oni su isti, samo na različitim nivoima. Poslije toga, bilo mi je jasno da sam osuđenik koji čeka kaznu, ako se sam sa svojim prijateljima i saradnicima ne uspijem odbraniti.

Poslije posjete Sarajevu, srebrenička delegacija se kompletna vratila u Srebrenicu. Putem sredstava informisanja sam saznao da više nisam Musliman i da sam postao Bošnjak (Bošnjački sabor održan 23. septembra 1993. godine u Sarajevu na kojem je donijeta odluka o preimenovanju muslimanske u bošnjačku naciju, pr. r.). Sve druge pojedinosti o njihovoj posjeti za običan svijet su ostala tabu tema do nestanka Srebrenice. Koliko su držali do naroda, najbolji je primjer što se nisu udostojili da bilo šta narodu kažu, jer bi narod bar znao na čemu je, ali oni nisu bili dio naroda. U stvari, narod je za njih bio stoka koja se ne jede, ali kojoj se krv pije.

HAKIJA MEHOLjIĆ

Nakon nestanka Srebrenice, Hakija Meholjić je počeo da priča kako je od strane Izetbegovića Srebrenica nuđena u zamjenu za Vogošću. Počele su i poslijeratne priče da je Izetbegović rekao da mu je Klinton nudio da četnici uđu u Srebrenicu, pobiju pet hiljada ljudi, a da bi poslije toga Zapad intervenisao.

Bolje je saznati ikad nego nikad, ali je krajnje prljavo poslije rata pričati o namjerama vrha u Sarajevu, a narodu poslije povratka u Srebrenicu ništa ne reći. Da nisam za ove informacije saznao iz povjerljivih izvora, ostao bih u dilemi šta je istina, s obzirom na to da sam iz dosadašnjeg iskustva znao da je Hakija čovjek koji je vičan u konstrukciji neistina, a i moral je od njega prilično daleko.

Kako sam već pojasnio pojedinosti mog slučajnog susreta na "Lovcu" sa Hakijom i njegova dva kompanjona, u mojoj potrazi sa Asimom Redžićem Redžom, pred samu agresiju na BiH, a koji je za cilj imao organizaciju odbrane, u Srebrenici su se već pojavile priče plasirane iz Hakijinog tabora kako sam došao na "Lovac" da nudim Hakiji puške na prodaju po cijeni od 1.600 DM.

Znao sam da je Hakija osvetnik i da je, prije svega, zbog našeg političkog sukoba sa njegovim bratom Malikom, spreman na mnoge podlosti ali kad sam saznao za ovu informaciju, vidio sam da je čovjek pun mržnje i da je spreman na sve. U momentu kad nisam znao ni gdje mi je glava, konstruisati priču o navodnoj ponudi prodaje pušaka Hakiji Meholjiću je tolika podlost ravna ubistvu.

POTOČARSKA TROJKA

U najtežim situacijama, za mnoge časne ljude u Srebrenici, tražila se "dlaka u jajetu". Prije svega, da sam zaista i radio na švercu naoružanja, Hakiji to ne bih ponudio kad bi mi pare trebale za lijek. Čovjeku koji je nosao peticiju o smjeni Hameda Salihovića Sade sa mjesta načelnika CJB i na njegovo mjesto dovođenje Save Aleksića, čovjeku koji je pokušavao opstruisati svaki naš rad, na kraju aktivnom dugogodišnjem policajcu iz komunističkog režima, nuditi na prodaju puške, mogao bi samo čovjek koji je debelo grešan.

Kad sam nakon izvjesnog vremena, od meni bliskih ljudi, čuo da je Hakija na jednom užem skupu rekao, da "ako niko ne likvidira 'Potočarsku trojku' (Ibrana i dva Hameda), da će to on uraditi!".

Sve mi je bilo jasno. Ipak i pored takvih priča, Hakiju nisam ni uzimao za ozbiljno, jer sam znao da za velike poteze nema hrabrosti i da mu je glavni prioritet da sačuva svoju glavu...

PROVOKACIJE IZ "ZAŠTIĆENE ZONE"

Kako je jesen odmicala, već je prošlo dosta vremena od gašenja vojske, tako da su pojedine "legende" svakog dana sve više kopnili i postajali obični kriminalci i trgovci ljudskom mukom. Jedina šansa za njihov dalji opstanak je bio strah.

Nakon što su živjeli dosta lagodnim životom i nakupili se deviza, počeli su ponovo raditi na organizaciji vojske. Da još bude gore, vojska je bila na dobrovoljnoj osnovi, tako da su pronašli alibi da vojnici ne mogu ni biti oni koji su za njih bili nepodobni. Počelo se pričati o formiranju Operativne grupe za Srebrenicu koju su nazvali VIII OG. U početku je prijava u vojsku bila jako loša, ali, kako je zavladala neimaština, u vojsku su se počeli masovno prijavljivati mnogi.

Istina, za mnoge je bio i ostao jedini motiv kako lakše doći do kojeg litra zejtina, brašna, šećera, malo soli, obuće...

Što je najinteresantnije, u demilitarizovanoj zoni postali su najuzorniji i najprimjereniji vojnici oni koji nisu vidjeli rat dok se stvarno ratovalo. Povremeno su znale uslijediti sitne četničke provokacije, ali kako je mafija znala da strah od četnika potiskuje glad, znali su i namjerno izazvati incident na liniji razdvajanja, da bi došlo do pucnjave. Narod bi odmah uhvatila panika, tako da bi mafija bila jedno izvjesno vrijeme bezbrižna.

Svakog puta kad bi Naser i njegova najuža ekipa otišla u pravcu linija, nakon njihovih provokacija i pucnjave po četničkim položajima, uslijedila bi četnička paljba, koja se u mnogim slučajevima kobno završavala.

"LEGENDE" O NASERU

Tako je znalo doći do insceniranja teške situacije, da se jedne prilike počelo iseljavati kompletno naselje u Slapovićima, jer je usljed pucnjave, navodno, prijetio napad na naselje. Takve situacije je koristila mafija da se ponovo eksponiraju "kao spasioci".

Kako su sa raznih ratišta u BiH dolazile pozitivne vijesti o uspjesima Armije, a mi kapitulirali, Srebrenička hunta na čelu sa Naserom je bila sve nervoznija. Od "legendi" sve su više postajali obični lešinari, tako da im je takva situacija i tretman teško padao.

Nije više bilo mjesta ni na radio-stanicama "o podvizima" za koje je bila blaga varijanta i najžešći sadržaji srpskih "epskih pesama". Baš u periodu kada je Srebrenica faktički postala jedan geto u kojem vlada neka vrsta primirja, u cijeloj BiH se vodi žestoki rat. Što je najgore, u ratnim izvještajima se najmanje spominju borbe sa srpskim okupatorom, ali izvještaji svakog dana postaju bogatiji o borbama sa HVO.

Posebna priča postaje Cazinska krajina i borbe između "abdićevaca" i Petog korpusa ARBiH. Pored toga što su mnoga nova dešavanja postala krajnje sumnjiva, u pojedinim momentima sam osjećao stid zbog jedne definitivno srebreničke pasivnosti. Mi smo se nakon aprila 1993. godine doslovno našli u situaciji nijemih posmatrača. Kako je Srebrenica postala "zaštićena i demilitarizovana" zona, a mnogim, više zbog sebe, treba vojska, sve više sam mislio da vojska treba tamo gdje se ratuje i da najaktivniji vojni dio treba izlaziti iz Srebrenice i stavljati se pod komandu Drugog korpusa.

NOVA VOJNA FORMACIJA

Nakon što je, po nezvaničnim informacijama, formirana VII OG, nastao je i novi ustroj vojnih formacija, tako da su ugašeni bataljoni, osim jednog samostalnog brdskog bataljona koji je izričito okupljao Glogovce i čiji je komandant bio Ejub Golić.

Sve druge su formacije bile nivoa brigada, tako da je nova Operativna grupa činila pet brigada i jedan samostalni brdski bataljon. Znam da je, pored Nasera, kao komandanta VIII OG, načelnik štaba bio Ramiz Bećirović, a članovi su, koliko se sjećam, bili, Nijaz Mašić, Mustafa Salihović, Nedžad Bektić, Ibrahim Smajić, Šemso Salihović i još neki, a komandanti brigada su bili Zulfo Tursunović u Sućeskoj i ujedno Naserov zamjenik, Ibrahim Mandžić u Potočarima.

Komandant brigade, koja je uglavnom okupljala ljude koji su gravitirali Konjević Polju, je bio Vejz Šabić, komandant Osačke brigade Ibro Dudić, a komandant brigade koja je okupljala prostor oko Skenderovića je bio Huso Salihović. Na "Lovcu", restoranu koji je dominirao iznad Srebrenice, je bio uspostavljen paket-uređaj preko kojeg se ostvarivala komunikacija sa Drugim korpusom i Generalštabom. Paket-uređaj je bio pod direktnom Naserovom kontrolom, tako da nijedan koji je radio na uređajima nije smio ni oka otvoriti bez njegovog znanja.

 (Kraj)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.