PLANIRANI HAOS

Komandantu jedne jedinice Ejubu Goliću iz Glogove, pored više zločina nad Srbima u Srebrenici pripisuje se svirepo ubistvo Krste i Velinke, a Emir Halilović usmrtio Srbina Zeku i njegovu majku

Savjet bezbjednosti UN donio je 6. maja 1993. Rezoluciju 824 kojom je Srebrenica, zajedno sa još nekim područjima, proglašena zaštićenom i demilitarizovanom zonom. Međutim, prema navodima u knjizi Ibrana Mustafića "Planirani haos", takozvana demilitarizacija u Srebrenici nikad nije sprovedena, ali su zato lokalni moćnici u "zaštićenoj zoni" zaveli pravi teror nad stanovništvom i sprovode likvidacije, a prije svega pripadnika srpskog naroda. Mustafić ove događaje ovako opisuje:

- U periodu masovnog nadlijetanja transportnih aviona sa hranom, kad se svaku veče na prostoru Srebrenice odvijala vašarska atmosfera, jedno jutro je ponovo odjeknula užasavajuća vijest. Na lokalitetu iznad Kazana pronađena su dva zaklana tijela bračnog para, Krste i Velinke, koji su u svojoj kući u Srebrenici proveli cijeli period do njihove likvidacije.

Krsto je po nacionalnosti bio Makedonac, nesposoban starac, koji nije nikome ništa skrivio. Da li je kakva istraga rađena, zaista ne znam, ali se poslije izvjesnog vremena ta likvidacija počela pripisivati Ejubu Goliću i još nekim momcima iz Glogove. Istina, Ejub je već imao ubistvo u Srebrenici, ali mu to nije smetalo da bude komandant jedne formacije. Ali, isto tako to ubistvo je uvijek bio razlog da se Ejubu pripisuju i druga nedjela koja će se ubuduće događati. Istina je i to da su se, odmah nakon Krstine i Velinkine likvidacije, u njihovu kuću uselila neka grupa momaka iz Ejubove jedinice.

Lično nisam poznavao ni Krstu ni Velinku ali me ta vijest razočarala jer sam znao da raditi zlo, a očekivati dobre rezultate, nije spojivo.

UBIJEN ZEKO I MAJKA

"Jedne prilike su Krstu doveli meni u kancelariju", pričao mi je Sado, pod optužbom da je jedan od dojavljivača. Kao oficir bezbjednosti obavio sam razgovor sa Krstom, nakon kojeg sam mu rekao da ide svojoj kući i da ga niko ne smije uznemiravati?"

"Sine, ma kakva bolan dojava!", pričao je Krsto Sadi, "ja, bolan, sine, nosim slušni aparat, a kako se zaratilo, meni su oslabile baterije, tako da mi ni slušni aparat ništa ne znači. Pa, ja, bolan, ništa ne čujem!"

Ponovo je jedan dan odjeknula gadna vijest u Srebrenici. Emir Halilović je upao u Zekin stan i ubio njega i njegovu nepokretnu majku. Zeko je bio Srbin koji je poslije ulaska naših snaga u Srebrenicu, ostao u njoj i sa nama preživio sve strahote. Sa svakim je podijelio posljednju cigaru. U Srebrenici sam ga vidao sa Eminom Alićem, koji su bili generacija i jedno vrijeme udarna snaga fudbalskog kluba "Guber". Vjerovatno su nalazili inspiraciju u sportu i lijepim vremenima da bi se razgovorom liječili od pogana vremena.

Koliko mi je bilo teško zbog njihovog ubistva, još mi je bilo teže zbog monstruoznog načina na koji je likvidacija izvedena. Ubio ih je tako što im je kundakom od pištolja izmasakrirao glavu. Da još bude gore, tada su već snage UNPROFOR-a bile apsolutno ovladale Srebrenicom.

ZLOČIN U BOLNICI

Pored toga, neki starac srpske nacionalnosti je zalutao na prostor "Zaštićene i demilitarizovane zone". Uhvaćen je i priveden u Srebrenicu. Završio je u bolnici, da bi poslije toga u bolnicu upao Emir i u po bijela dana ga ubio u bolničkoj postelji. Bilo mi je jasno da je zaista počinilac ovako gnusnih radnji Emir, ali mi je isto tako bilo jasno da je on jedan iz najužeg jezgra izvršilaca prljavih poslova. Emir je bio mlad i neiživljen, bio je jako vezan za svog amidžića Mirzu koji je poginuo na Kušićima, ali je isto tako bio jako povodljiv i rezigniran, tako da nije bio nikakav problem takvu ranjenu dušu navesti na zločin.

Na kraju je faktički postao žrtva samog sebe i onih koji su ga odveli u zločin. Nakon monstruoznih likvidacija, Emir je završio u zatvoru koji je bio pod nadzorom kanadskog bataljona, ali je kasnije helikopterom prebačen u Tuzlanski zatvor. Poslije rata je umro u Sarajevu. Imao je tumor na mozgu. Kako je bio jako mlad, njegova me smrt, ipak, pogodila, jer sam i samog Emira doživljavao kao žrtvu. Zaista, spasiti i sačuvati nekog znači i čuvati ga od zločina, to je najveća pomoć onima do kojih ti je stalo. Iskreno, kad je Emir prebačen u Tuzlu, mnogi pošteni momci su počeli razmišljati da li se zločin isplati? Ovaj rat je pokazao da je zločin unosan posao...

NISKE STRASTI

Koliko je nekima zločin postao navika, nisu odolijevali ni da pred međunarodnom zajednicom zadovolje svoje najniže strasti. Sjećam se riječi Fahre Alića Fakija, čestite i poštene duše:

"Moj Ibrane, kad je došlo do napada iz pravca Oparaca i Ratkovića na prostore Brezovica i drugih naših sela, i kada smo uzvratili, rasplamsala se borba. Nakon završetka borbe, zarobili smo jednog učitelja koji je bio iz okoline Tegara. Nakon svega, mi smo ga morali sprovesti do Srebrenice, kako bi ga smjestili u zatvor. Valjalo je nama tada ispod Pribičevca sprovesti zarobljenika do Srebrenice, stavljajući glavu u krajnju neizvjesnost, jer su zasjede bile realnost koja nas je čekala u putu.

Nakon što smo učitelja uredno predali Vojnoj policiji, i kad je sproveden u zatvor, saznao sam da su ga tu ubili. Bilo mi je došlo da puknem. Nakon svega, kad sam se sa bandom sreo u Srebrenici, nisam mogao da trpim, te im odbrusih: "Pa, stanite, majku vam?! Mi se borimo, branimo, zarobimo, dovedemo do zatvora, da bi vi ubili! Pa, je li vi to mislite da mi ne znamo ubijati?! Je li mi trebamo ginuti, nakon toga žrtvovati sebe, da bi vama dovodili?!'"

Isti takav slučaj se ponovio sa tri zarobljenika koje su Skenderovićani, žrtvujući svoj život, uredno sproveli do Srebrenice. Zaista, nigdje nije bilo takvih običnih boraca kao u Srebrenici. Većina je bila spremna položiti život svakog momenta za spas domovine i svog naroda. Očigledno da je njihovu časnu borbu neko trebao kompromitovati.

BLISKI SARADNIK

Poslije niza oružanih provokacija na početku i neposredno poslije demilitarizacije, bezbjednosno stanje se normalizovalo, tako da je ljeto 1993. godine izgledalo kao da je zavladao mir. Logor, ili, bolje rečeno, zatvor koji se zvao "Zaštićena i demilitarizovana zona Srebrenica" je počeo da se utapa n letargičan san, a bijeda i neimaština je bila pravilo življenja. U tom periodu sam gotovo svakodnevno imao goste u kući. Ljudi su masovno dolazili kod mene, jer su željeli razgovarati. Uglavnom, teme su uvijek bile identične - šta će biti dalje? Među najčešćim gostima je bio Jakub Sulejmanović iz Sjedaća. Bili smo prvi pravi prijatelji. Jakub je i odležao nekoliko godina robije u komunističkom sistemu, tako da je uvijek bio jedan od naših najbližih saradnika. Uvijek je sa sobom nosio neki notes u kojem je vodio svoju evidenciju. Uglavnom, nikad nije mirovao na jednom mjestu, tako da je bio čest gost i u Žepi. Nikad ga nismo ni zaobišli, tako da je uvijek bio i na svakom našem zvaničnom sastanku. Znao je puno, ali je i pisao puno. Srebrenicu je uspio preživjeti, ali nije uspio preživjeti Tuzlu. Jednom sam ga usput posjetio, a on mi se obradovao. Nakon izvjesnog vremena iznenadila me vijest o njegovoj smrti. U Tuzli ga je na trotoaru udarilo auto. Nakon njegove (krajnje sumnjive) smrti, kćerka mu je sve što je od dokumentacije imao, predala Adibu Đoziću, samo ne znam gdje je ta dokumentacija završila.

OZNA SVE DOZNA

Kako je "OZNA morala sve da dozna", moja kuća je u svakom momentu bila pokrivena izvidnicom. Nasuprot moje kuće, bila je kuća Tahira Hafizovića, čiji je prozor bio okrenut prema mome ulazu. Po cijeli dan je neko od djece morao da sjedi pored prozora i da posmatra ko će tog dana biti moj gost. Bilo mi je žao i djece. Znam da je u pitanju bila nagrada u vidu koje kile soli ili šećera ali je to tako bilo bijedno i ogavno, da sam se počeo stidjeti tuđe malodušnosti i jeftine prodaje.

Jednom smo dogovorili sastanak ispred moje kuće, uglavnom prijatelja, članova Izvršnog i Glavnog odbora stranke, pojedinih odbornika i nekih uglednih komandanata, komandira i boraca. Normalno, teme su uvijek bile iste, ali je uvijek i pitanje bilo isto - kako dalje? Taj sastanak nikad neću zaboraviti iz drugih razloga. Kako se okupilo oko četrdeset ljudi, nisam ništa u kući imao dovoljno da bi ih počastio. Jedino je njih nekoliko popilo dva litra rakije, a svi drugi su sastanak završili gladni i žedni. I danas se stidim tog momenta svoje bijede ali me još više proganja savjest što se nisam više potrudio. Nadam se da su tada shvatili stanje u kojem sam se nalazio. Kako je bilo sumnjivo kad mi u kuću dođe samo jedan čovjek, mogu zamisliti kako je dočekana vijest da mi je pred kućom bilo četrdeset ljudi. Da smo pričali o sjetvi, u Srebrenici je već sigurno bila vijest o pripremi udara.

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.