PLANIRANI HAOS

Poslije pada Kamenice kompletno stanovništvo iz Cerske je krenulo prema Konjević Polju. Kuće u Cerskoj počele da gore i prije ulaska srpske vojske, a glavne palikuće su bili oni koji su došli iz Srebrenice kao navodno "pojačanje"

U samoj Srebrenici i dalje ista slika! Samovolja, iživljavanje, maltretiranja...! Otvoreno se vidi da je "vojna hunta" i vlast i policija i tužitelj i sud i izvršitelj. Pojedina premlaćivanja su stvar individualnog odlučivanja onih koji raspolažu o životu i smrti.

Tako sam načuo da je Zulfo Tursunović premlatio Hasana Bećirovića na polumrtvo ime. Hasan je uvijek nosio naočare sa velikom dioptrijom, tako da je ostao i bez naočara. Nisam mogao da vjerujem u mnoge priče, ali jedne prilike kad sam se zadesio ispred Doma kulture u Srebrenici, naišao je kamion FAP 13, koji se odjednom zaustavio. Iz kamiona je izletio Zulfo Tursunović i dograbio neku ženu koju je munjevito premlatio da nije znala ni gdje se nalazi. Ostao sam zaprepašćen! Počeo sam da vjerujem mnogim pričama koje sam do tada čuo. Pitao sam neke za povod premlaćivanja. Rekli su mi da je navodno žena iz Sućeske i da joj je poginuo čovjek, a da ona ostavi djecu i siđe u Srebrenicu, pa je nema po dva-tri dana. Vjerovatno se dala "u promet". Nisam provjeravao da li je to istina, ali, ako je zaista tako, počeo sam Zulfu i da pravdam.

Povremeno sam odlazio u Srebrenicu samo da bih se mogao vidjeti sa drugim ljudima. U jednom povratku iz Srebrenice, naišao sam u Potočarima pored jedne dežurane sa Sadom po kojoj su se muvali tipovi sa kojim se bilo najbolje nikad u životu ni sresti. Ispred dežurane je gluvario Čade koji je naglas pričao, kao za sebe, sa željom da njegove riječi čujemo ja i Sado:

"Počistili smo što je trebalo, još samo treba počistiti nekoliko naših tipova i da završimo posao!"

DAVNO OTPISANI

Nisam puno pažnje pridavao takvim osobama, ali je očigledno da su se te riječi odnosile na mene i na Sadu, mada sam uvjerenja da to nisu bile Čadetove riječi. To je bio stav srebreničke zločinačke grupe. Istina, Čade je samo jedan od primjera koji su bili slučajevi za patologiju.

Kako se situacija usložnjavala, očekujući četničku kontraofanzivu, pri jednom susretu sa Sadom, poslije njegovog povratka iz Srebrenice, reče mi:

"Danas sam pričao sa Alijom! Bio je i Naser sa mnom. Rekao sam mu ako ne uslijedi neka konkretna pomoć, neka na nas ne računaju, niti ćemo mi računati na njih!? Ko ih j..., formiraćemo mi ovdje našu državu!"

Od Alije ništa dobro nisam očekivao, ali me pomalo zabrinuo Sadin komentar, s obzirom na to da se situacija sa Abdićevcima sve više usložnjavala. Zaista me počeo da hvata strah da i nama ne prijeti neko proglašenje autonomije s obzirom na to da je već formirana neka "Subregija". O Aliji sam imao svoj stav, bio je očajan, ali me sve više počeo da zbunjuje odnos prema instituciji predsjednika predsjedništva Republike BiH. Mi smo već u glavama mnogih davno otpisani, ali ako im za to damo direktan povod, jedva će dočekati takvu priliku.

Pojedinci su u Srebrenici znali neku budalu obući, staviti mu kravatu i vodati ga po Srebrenici i predstavljati kao Aliju Izetbegovića. Bojao sam se da nam se sve ovo ne obije o glavu.

VAZDUŠNI KORIDOR

Slušajući informativne emisije, sve je bilo izvjesnije da će se sa Srebrenicom uspostaviti "vazdušni koridor", tako da će avioni NATO-a početi isporučivati hranu vazdušnim putem. Glad je bila toliko uzela maha da je narod sve više hvatala bezvoljnost, pa je jenjavao i borbeni duh. Prve isporuke iz aviona su bile na prostoru Cerske, a nakon željnog iščekivanja uslijedili su prvi padobrani sa hranom i iznad Srebrenice. Kada je uslijedila prva isporuka, bilo je slučajeva da su naši borci napuštali linije i išli u potragu za paketima. Srećni civili su dolazili do plijena, ali se umiješala Vojna policija koja je otimala od naroda, ili se ljudima davalo na znanje da se paketi moraju predavati u Štab.

Naši borci su poslije niza kontranapada od strane četnika i većeg broja žrtava, već davnih dana napustili prostor Voljavic i Zalužja. Nakon akcije na prostor Skelana, poslije nekoliko dana uslijedila je kontraofanziva iz Srbije, tako da je Ahmina jedinica, bez bilo kakve adekvatne pomoći, došla u poziciju da se mora povući prema Biljegu. Skelanski prostor do Jezera su ponovo zauzeli četnici, a Ahmo se ponovo našao pred salvom optužbi. Bilo je značajnije od strane "naserovaca" voditi kampanju protiv Ahme, nego držati prostor Skelanskog područja. (Autor knjige "Planirani haos", tvrdi da je do aprila 1993. godine u Srebrenici bilo 1.800 žrtava, što baca potpuno novu svjetlost na "Srebrenički slučaj", pr. r.) .

KONAČAN PAD CERSKE

Kako su isporuke hrane avionskim putem postale sve češće, tako je sve više i više kretala četnička ofanziva. Nakon pada Skelanskog područja, prva na popisu se našla zvornička Kamenica, a nakon toga je na red došla i Cerska. Narod Cerske je odolijevao koliko je mogao, ali napadi su bili sve žešći.

Uvidjevši da se Cerskoj bliži kraj, oni mudriji su nastojali da se probiju do Tuzle, a neki su ostali da i dalje trpe. Uglavnom, oni koji su poslušali Ferida Hodžića, uspjeli su da se dokopaju Tuzle, a oni oko Šemse su uglavnom bili usmjereni ka Srebrenici. Nekolicina ljudi se i sa prostora Srebrenice probilo do Konjević Polja, a odatle dalje preko Snagova do Tuzle. Tada sam ponovo stekao utisak da bi četnici bili u stanju malo i zažmiriti i puštati da narod polako "curi" iz Srebrenice, ali dojučerašnji heroji i bukadžije su znali da bi to bio njihov poraz, tako da je u tom momentu narod najbolje bilo držati kao taoce. Nakon pada Kamenice, jedna osrednja ekipa iz Srebrenice se uputila na ispomoć Cerskoj, ali spasa nije bilo.

Kompletna Cerska je krenula prema Konjević Polju. Od neposrednih svjedoka događaja oko Cerske sam čuo da su neke kuće u Cerskoj počele da gore i prije prodora četnika do tih sela, a kao potencijalni palioci su se spominjali upravo oni koji, su iz Srebrenice došli kao "pojačanje". Narod je kupio iz svojih kuća što je mogao sa sobom ponijeti, tako da je u Konjević Polju nastala opšta pometnja.

GENERAL MORION

Dok se sve ovo događalo, jedan dan sam sa Sadom otišao prema Buljimu da sa te strane obiđemo naše položaje, koji su imali ključnu ulogu za odbranu Potočara. Kada smo došli na Šušnjare, malo smo odmorili i krenuli dalje. Pošto smo bili blizu prilaza Buljimu, na putu koji je išao za Slatinu, Sado je zastao i izvadio duvankesu. Nisam smio da ga pitam da zapalimo, iako sam znao da još ima duvana. Čekao sam da odluku donese sam. Zapalili smo po jednu i nakon duže diskusije Sado me upita:

"Raduješ li se svemu ovom?"

Nisam znao šta da kažem, jer sam uistinu u sebi crkavao zbog ljudske patnje, ali što se tiče srebreničke bande, nisu ništa bolje ni zaslužili, jer su doslovno postali nesnošljivi.

"Niti se radujem, niti likujem, ali sam svakako Srebrenicu davno počeo žaliti, jer sam znao za ovakav naš kraj", rekao sam Sadi, ali ni on nije bez razloga postavio meni takvo pitanje.

Sado je sve više i više došao na udar od strane Nasera i njegovog najužeg okruženja, tako da je već bio pred smjenom. Možda je već bio i smijenjen ali je ćutio, jer je već tog momenta poslove oficira bezbjednosti počeo da obavlja Nedžad Bektić. Očigledno da je u njemu proradio inat, tako da se počeo naslađivati i kolektivnom propašću. Vjerovatno je, pored svega, vidio da je iskorišten, potrošen i djelimično namagarčen. Poslije naše kratke pauze nastavili smo dalje. Na položaju u Potoku, na putu za Slatinu, zatekli smo Hameda i Esnafa sa Šušnjara. Poslije kratkog razgovora o stanju, nastavili smo uz kosu dalje dok se nismo popeli na Buljim. Na Buljimu smo obišli položaje koji su konačno bili solidno utvrđeni, ali, za divno čudo, sa četničke strane nije bilo nikakve vatre.

DJECA NA "PRVOJ LINIJI"

Neposredno poslije toga Sado je i zvanično smijenjen, iako nikad nije rekao da je smijenjen, nego je govorio da je napustio. Almo je smijenjen, tako da je došlo vrijeme nekih novih povjerljivijih momaka. U Srebrenici je nastao opšti haos.

Srebrenica puna ljudi, a granate tuku sa svih strana. Nakon svega u Srebrenicu ulazi general Morion, a ljudi svojim tijelima blokiraju njegov odlazak. I Fatimu Husejnović su aktivirali, tako da je ona postala predvodnik pionira koje je izvodila na ulicu. Tako naše nezajažljive komandante i heroje na kraju moraju da brane tijela iznemogle djece. Usred zime Srebrenica je izgledala kao jedan otvoreni logor sa vatrama vani. Morion je morao da odluči da ostaje sa narodom Srebrenice. Dok se narod smrzava na goloj ravni, Naserovi poslušnici u uzurpiranim stanovima borave kao "najnovija srebrenička aristokratija".

Nakon svega počela je da pristiže i humanitarna pomoć. Puni kamion dolazili su u jednom pravcu, a u suprotnom pravcu su izvlačili narod. Četnici su stali na zacrtane položaje, ali su sa distance nastavili konstantna granatiranja. Nastala je opšta najezda kako doprijeti do kamiona. Hunta je odlučila da izlaze samo žene i djeca, a da sposobni ne mogu. Ipak, da bi se poslala i žena i djeca, najsigurniji način je bilo platiti. Naravno, zna se kome, s obzirom na to da je na prilaz kamionima "hunta" napravila pravu cenzuru. Ko je bio uporan da se domogne kamiona, znao je primiti i batine, a navodno je jednu ženu Zulfo bacio sa kamiona, tako da je žena umrla.

DOLAZAK "UNPROFORA"

Definitivno, Srebrenica je kapitulirala, ali ne i srebrenička banda. Srećnici su odlazili, a oni koji su svoju patnju morali da produže, čekali si ili smrt ili neku drugu priliku. Morion je koliko-toliko stabilizovao stanje. Srebrenica je dolaskom svakog konvoja rasterećivana, jer je dosta ljudi bilo pod vedrim nebom. Iako hrana stiže, i dalje se skapava od gladi, tako da su noćna iščekivanja aviona i njihovih padobranskih teteta, glavna nada. I sam sam u nekoliko navrata pokušao noćnim lutanjem da doprem do lanč-paketa ali nije išlo. Zaista, za to nisam bio ni talentovan, ali nisam se ni smio posebno izlagati riziku, jer je tada noć bila dobra prilika za eliminaciju pojedinaca. U potrazi za lanč paketima je stradalo dosta ljudi, ima i dokazanih djela, ali to nije bilo nikome ni bitno. Jedan Srebreničanin manje, jedan problem manje.

Nakon izvjesnog vremena, u Srebrenicu je ušao UNPROFOR-ov bataljon Kanađana. Preko sredstava informisanja saznajemo da je donesena i Rezolucija za Srebrenicu koja se proglašava "Zaštićenom zonom", ali saznajemo da su u Sarajevu na aerodromu Sefer Halilović i Ratko Mladić potpisali Sporazum o demilitarizaciji. Kad sam čuo za taj Sporazum, koji je za nas značio dugoročno smrtnu presudu, nisam mogao da vjerujem. Sefer me nije ni zanimao, ali nisam mogao da vjerujem da je u Srebrenici "hunta" prihvatila takav sporazum. Poslije ulaska Kanađana, počinje proces demilitarizacije, koji je išao etapno; prvo gradsko područje, pa se koncentrično proširivao krug dok se nije izašlo na granice koje su predstavljale "Zaštićenu i demilitarizovanu zonu".

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.