PLANIRANI HAOS

Tokom rata u BiH Alija Izetbegović na sjednicama SDA često pominjao da Srebrenicu treba mijenjati za Vogošću i predlagao da se dignu ruke od hercegovačkog kamenjara

U to vrijeme u dva-tri navrata je dolijetao helikopter ARBiH na prostor Srebrenice. Dovlačio je neku robu i nešto MTS-a, a sa tim helikopterskim letovima je dolazio i Osman Osmanović, Ekrem i Rijad Salihović. Uglavnom, nakon prvog leta, u Srebrenici su se počele prodavati cigarete.

U jednom od povratnih letova helikoptera iz Srebrenice u pravcu Tuzle krenuo je i Naserov brat Dugi, Semirova supruga i dijete, Semirov brat Admir i Kemo i tako napuštaju prostor Srebrenice. Kemo je produžio za Austriju. U tim momentima, kada oni helikopterom odlaze iz Srebrenice, u srebreničkoj ratnoj bolnici umiru ranjeni borci od prostrelnih rana, a drugi zdravi, ni krivi ni dužni, bivaju prebačeni za Tuzlu.

Baš u to vrijeme u srebreničkoj bolnici od, na prvi pogled, bezazlenih rana, umire Sabahudin Hukić Čudin sa Osmača, dok drugi živi i zdravi lete helikopterom.

Dok god budem živ boriću se za istinu o Srebrenici. Neću reći da je jedino moja istina meritorna, neću je ni smatrati svojom ali ću se truditi da budem krajnje objektivan. Istina o Srebrenici je puno bolnija i teža od Velike Kladuše i Bihaća, ali se cijela politička elita do današnjih dana trudila da Srebrenicu prekrije velom tajne i zaborava. Neće nikada, jer istina o izdaji se može jedno izvjesno vrijeme prigušiti, ali nikada sakriti. Nema te hermetički zatvorene posude iz koje istina o Srebrenici, i mnogim "Srebrenicama" širom BiH i zemaljske kugle, neće iscuriti.

STRATEG TORIČELI

Prije nego što će, neki privilegovani, otići helikopterom, jedan dan sam otišao u Palučak na neki sastanak koji je bio vojnog karaktera. Okupilo se dosta momaka, a glavna tema je bila mobilizacija dodatnog ljudstva. Po sopstvenom nahođenju su angažovali ljude tako da se nije ni znala osnovna evidencija angažovanih. Pokušao sam im objasniti metodologiju i način kako se to radi.

"Uzmite i dajte prijedlog vi, komandiri, komandantu o neophodnim potrebama, a potrebe treba dostaviti Sekretarijatu za narodnu odbranu, koji će izvršiti dodatnu mobilizaciju? Na kraju krajeva, pa zašto smo noćima spasavali kompletnu vojnu dokumentaciju?!", pokušavao sam da im ukažem na pravilan način rada.

Kada dođeš u situaciju da ti počne pametovati Naserov brat Nedžad - Toričeli, koji ne zna ni šta je vojna evidencija, ali je u međuvremenu postao jako dobar "halapljivac", najveći stručnjak za vađenje ulja iz trafoa, i kada te takvi pokušavaju omalovažavati, onda je to zaista dno nad kojim se čovjek mora dobro zamisliti.

Naserov brat Nedžad, kojeg je narod prozvao Toričeli, kad je upisao vodoinstalaterski zanat, bio je omiljena meta za zabavu. Kad on naiđe, samo neko iz naroda poviče "Toričeli!". Toričeli se odmah toliko rasplače i krene, ne obazirući se, da dodatno svojim plačem izaziva toliku buru smijeha. Nekad sam znao momke moliti da to ne čine.

NOVA MOBILIZACIJA

Jedno jutro u kuću mi je došao Azem Salihović Džoni, koji je bio komandir čete u Gornjim Potočarima i rekao mi da se spremim da me mobiliše na Čauš. Pitao sam ga ko ga je poslao, a on mi je odgovorio da ga je poslao Nurzet Salihović Gurbo, Garmiš Hrubeš, komandant bataljona, inače jedini momak iz Gornjih Potočara koji nije završio osnovnu školu i koji nije bio loš momak, ali su mu se roditelji razveli, tako da je više spavao po štalama, nego u rođenoj kući. Uvijek smo gledali kako da mu pomognemo.

Na početku rata sam odmah bio pripadnik ARBiH. U Srebrenicu sam došao po rješenju komande Prvog korpusa. Odmah potom krenuo sam samoinicijativno u akcije. U okviru svojih mogućnosti pomogao sam, nosio ranjenike i mrtve, nosao municiju, ali nije vrijedjelo. Sada me mobiliše Azem Džoni i Hrubeš. Pitao sam Džonija ko je to naredio Hrubešu, na šta mi je odgovorio da je Hrubešu naredio Naser da me angažuju na položaje. Iako sam bio zvanično poslanik Skupštine RBiH i smijenjeni predsjednik Izvršnog odbora SO Srebrenica i čovjek koji nije godinu dana prije rata mirno prespavao da bismo uradili što možemo na pripremi otpora, nikada nisam ni sumnjao da, kao i običan borac, treba da dam sve od sebe, ali ipak moram da kažem da mi je ovo nekako bilo dno da kao običan stražar i "linijaš" idem na Čauš, jer sam znao da je sve to samo produkt tendencije i izliva nadmoći.

POLOŽAJ NA ČAUŠU

Iz principijelnih razloga sam rekao da ću razmisliti i donijeti odluku, ali im je to i te kako zasmetalo. Hoće da pocrkaju zbog moje samovolje. Došao je poslije kod mene i Zekir - Zenga, komandir voda, tako da sam se sa njim dogovorio da sutradan ustanem u četiri sata i da krenemo na Čauš.

Namjerno sam se dogovorio sa Zengom, komandirom najniže formacije, da idem na Čauš, jer sam svima htio staviti do znanja da je Zenga za mene veći autoritet od Džonija, Hrubeša, Mrkog-Mandže i Nasera. Sa mnom je ustao i brat. Ja sam zadužio neku "papovku", a brat je dobio puškomitraljez, tako da smo ranom zorom, sa po komadom kukuruze, krenuli na Čauš.

Čauš je zaista bio najdominantnija kota iznad Potočara i Bratunca, nadmorske visine oko 900 m. Kada sam došao na Čauš, već smo zatekli neke momke na položaju. Komandir straže je bio jedan momak po imenu Redžo, rodom iz Ljeskovika. Zaista se momak trudio da odradimo svoj posao kako treba. Došli smo do jednog rova koji je bio vrlo plitak, s obzirom na to da je vrh Čauša bio stjenovit, tako da su jedva tri čovjeka mogla stati u njega. Preko brisanog prostora, na razdaljini od dvjestotinjak metara, je bila neka devastirana štala, improvizovano pokrivena. Komandir za tu zonu odgovornosti je bio Mevćo sa Likari, koji je zaista bio, ne znam sam, da li hrabriji ili uljudniji.

KORISNO ISKUSTVO

Kada su krenula masovna granatiranja sakrili smo se u improvizovanu štalu, tako da smo se samo hvatali za glavu i čekali kada će granata eksplodirati. Na svaki zvuk tupog "tak", koji je dopirao sa Zvijezde koja je bila preko 500 m nadmorske visine ispod Čauša, stegli smo se i očekivali prasak. Ono što je bilo posebno žalosno je to što se sa Čauša Bratunac doslovno mogao "razvaljivati" granatama, ali mi smo samo tu mogućnost doživljavali sa čežnjom u sebi i pogledom na Bratunac.

Cijeli smo dan tako izdržali ali nisam se mogao načuditi da na tako važnoj koti treba ljude dotjerati i bukvalno ostaviti kao na livadi. Taj dan mi je dobro došao kao dodatno iskustvo da sagledam kompletnu organizaciju i da se uvjerim u klasičnu improvizaciju. Znao sam da je bilo slučajeva kada se razrađuje akcija u štabu, da upadnu neki i pocijepaju karte, sa riječima "šta to pametujete", a na pitanje istih "pa, kako to oni misle", uslijedio bi odgovor "u vrstu, i dimi kako smo i naučili?"

Nije ni čudo što je Srebrenica do tih dana trpila takve gubitke, jer sam to već vidio na Čaušu ali je isto tako bilo evidentno da ni na Čaušu, ni Buljimu, ni na Biljegu, Poljaku i drugim najisturenijim položajima nije bilo paradera sa maskirnim uniformama. Oni su bili najveći heroji oko opštine, robne kuće, štaba, zatvora, noćnih terevenki, ili, eventualno, nekih magacina koji su njima bili dostupni.

LETAK U RUCI

Odradio sam sa bratom i Čauš, te im stavio do znanja da sam otišao samo da im dokažem da sam u mogućnosti otići bilo gdje a i da nisam dio ovakve vojske i da mogu samoinicijativno ići bilo gdje ali samo po naredbi sopstvene savjesti. Ipak, taj dan Čauš mi je bio, doslovno, zabava. Sa ekipom, među kojom je Sevdi, i rat mora da bude zabava. Poslije pada Kravice, prostor Konjević Polja, Cerske i drugih dijelova slobodne teritorije nadlijetali su četnički avioni i bacali letke. Iako nikada nisam letke držao u ruci, pokušaću se sjetiti njihovog sadržaja:

"Vi ste izdati od svojih! Ovo nije vaša planirana teritorija! Na ovim prostorima nemate šta tražiti! Imate rok tri dana da prođete do slobodnih teritorija bez bilo kakvih problema! Nakon tog roka gledajte kuda ćete!?"

U tom periodu je sa prostora Konjević Polja i Cerske, u pravcu Tuzle, otišla koja hiljada ljudi. Dosta je ljudi krenulo i iz Potočara, uglavnom izbjeglica, koje su se žive i zdrave javile iz Tuzle.

Nakon što je napustio Goražde, Hadžo Efendić, pored toga što je postao potpredsjednik Vlade RBiH, još pred rat je imenovan za direktora centrale SDA. Po funkciji kao direktor, bio je automatski i član Predsjedništva stranke.

TRGOVANjE ŽIVOTIMA

Nakon mnogo godina, na jednom našem dužem susretu, Hadžo mi priča:

"Alija je nekoliko puta i sam prisustvovao sjednicama Predsjedništva stranke i svaki put spominjao Srebrenicu, govoreći da je treba pustiti kraju, da nam ne treba i da je treba mijenjati za Vogošću, jer, kako reče, tako bi se i Sarajevo malo rasteretilo i faktički deblokiralo. Pored toga, ako bi se spomenula Hercegovina, njegov komentar je uglavnom bio da mi trebamo dići ruke od Hercegovine i taj dio teritorije prepustimo. Kako je znao reći, "šta će nam taj, dolje, kamenjar!"

Očigledno, ti leci koje su bacali Srbi, nisu bili samo plod njihove mašte. Oni su bili samo realizacija tajnih planova o podjeli BiH, ali za svaku konačnu podjelu, ili preciznije rečeno, nestanak BiH, morao se na svakom pedlju BiH dogoditi planirani haos.

Nakon svega, samo mentalnom slijepcu može biti nejasna uloga Alije Izetbegovića, čovjeka koji je "doveden" da završi posao sa BiH i ostane zabilježen kao njen posljednji predsjednik, koji se od predsjednika pretvorio u običnog "trgovca bošnjačkim glavama i donatora bh. rude".

Njegova misija će ostati zabilježena zlatnim slovima u srpskoj istoriji, jer istorija je dosta "slijepa" i u čitavoj lepezi ljudi koji su radili na dugoročnom procesu ona najviše pamti posljednje, one koji završavaju projekat. Garašanin  je prvi tvorac projekta, a nakon više od dvjesta godina, Milošević je predzadnji, dok je Izetbegović najautentičniji završni izvođač ovih radova.

PORAZ NA SKELANIMA

Rat, kao vješto planirani haos, dodatno su mu poslužili da cijelim svijetom "prosi" na patnji državotvornog bošnjačkog naroda, kojeg treba svesti na neku vjersku grupu, a svom "princu, princezama i njegovim ženskim i muškim snahama" konačno u vene ubrizgati "plavu krv".

Alija Izetbegović, kao najveći grobar u istoriji bošnjačkog naroda i njegove domovine, ujedno se pretvorio u najvećeg izdajničkog "Al Kaponea" čiji "lik i djelo", nakon što se upokojio, sija najsjajnijim sjajem. Opstanak bošnjačkog naroda je jedino moguć ako njegov sjaj pretvori u "tamu". Njegova se vatra mora ugasiti, jer ljudi prije oslijepe od velikog sjaja, nego od realne tame.

Nakon nekoliko sedmica od akcije na Kravicu, uslijedila je akcija na kompletan prostor Skelana, najpogubnija i najpromašenija akcija koja će biti i posljednji naš napad.

Iako smo zarobili dosta MTS-a, haubicu, minobacače, i još štošta, akcija na Skelanima je ostala početak našeg kraja. Mujo, Deba, Adem, Hitko, Rešo, Keko, Beća, Almaz, Mirza, Nurica, Mijač, Almaz... Katastrofa! O ranjenim je suvišno i govoriti.

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.