PLANIRANI HAOS

Nakon što su spalili i opljačkali selo Kravice, porušili Sandiće, uništili Loliće i druga sela oko Srebrenice, Naserovi borci i komandanti otpočeli su međusobne obračune i likvidacije

I pored toga što sam bio zapostavljen i suvišan za sve, u svakom momentu sam nastojao svoj vojni doprinos dati da bi mi savjest bila čista i da nemam dug prema domovini. Jedno veče krenuo sam u Kajiće sa grupom preko Derviševca i Ježestice da sačekamo neke momke iz Konjević Polja koji su trebali da dopreme municiju, a da mi od njih to preuzmemo i nastavimo za Srebrenicu. Kada smo stigli do Kajića, nigdje žive duše! Položaji uzetih teritorija se nisu ni držali, samo neka najznačajnija mjesta. Sa grupom sam krenuo, a da nijedan nije imao ni pištolj. Svakog momenta je mogla grupa biti likvidirana ili živa pohvatana, a da nismo s čim imali pružiti otpor.

Nakon dužeg čekanja, koje je već počelo da izaziva nervozu, ubijedio sam ih da se pod hitno vratimo, što su i prihvatili. Kada smo izašli na Derviševac, kao da je jaram spao oko vrata. Očigledno da je i ovaj moj odlazak u Kajiće dokaz organizacije koja je vladala. Politika je najlakši posao za idiote, a najteži posao za savjesne ljude koji imaju viziju da grade i stvaraju nove vrijednosti. Kako je rat nastavak politike drugim sredstvima, ili, bolje rečeno, kruna politike, pred najavu rata ljudi od vizije treba da prave internate da se idioti izoluju i drže pod kontrolom, a ne da se bave ratom, kao najozbiljnijom pojavom koju jedna generacija može dočekati. U BiH je upravo bilo obrnuto. Idioti su postajali "alfa i omega", a krajnji rezultat je idiotsko stanje u kojem se sada nalazimo.

NASTAVAK PLjAČKE

U kući je preostalo nešto žita, ali je definitivno duvan bio misaona imenica, tako da smo se ja, Same i Sapko dogovorili da jedan dan krenemo prema Konjević Polju. Krenuli smo prije podne i preko Derviševca nastavili prema Ježestici. Na putu iza Ježestice sretoh jednog momka iz Šušnjara sa volovskom zapregom. Kola su bila puna, iako je od pada Kravice prošlo blizu dvije nedjelje. Puna kola dasaka od razvaljene kace i još nekih potrepština. Očigledno, prošao je talas onih koji su trčali u Kravicu za koru hljeba ali se još po Kravici motaju oni koji hoće u ratu da se kuće. Ne mogu da shvatim da je nekom na pamet pala i kaca?!

Na putu prema Kajićima sreo sam Šaćira iz Broševića i sa njim se lijepo pozdravio. Iznad puta je ležao jedan momak koji mu je bio brat. Šaćira sam prvi put vidio otkako se zaratilo ali mi je on bio vrlo interesantna osoba. Prije nekoliko godina krenuo je sa vojničkog odsustva kući i svratio u kafanu "Sevdalinka" u centru Potočara. Jedan od "inventara" te kafane je bio Dževad sa Pala, Kemin brat. Bio je veliki kavgadžija i siledžija, tako da je svako nastojao sa njim biti u dobrim odnosima, da se ne bi konfrontirao i došao u poziciju da bude pretučen. Zaista je bio sposoban, ali je tu svoju sposobnost obilato koristio.

OBRAČUN U KAFANI

Kada je Šaćir, kojem je Dževad pomalo bio i uzor, ušao u kafanu, ne znam kako i zašto, ali ono što znam Dževad je Šaćira ošamario. Šaćir je otišao kući u vojnoj uniformi, koja je bila iz centra Potočara udaljena četiri kilometra, uzeo sa čiviluka očevu lovačku pušku, vratio se nazad i ušao u kafanu. I pored pređenih osam kilometara nije se predomislio. Pucao je u Dževada, koji se teško ranjen dovukao do kuhinje ali ga je Šaćir dokusurio. Šaćir je uhapšen i odveden. Kako je bio vojnik, sudio mu je vojni sud. Ne znam koliko je dobio, ali znam da je izdržavanje kazne nastavio u Foči. Kada je u Foči puklo, Šaćir se uspio dokopati automatske puške i stići do svojih Broševića. U ratu je regularno učestvovao kao borac. Čim sam Šaćira prepoznao, pozdravio sam ga:

"Šta ima Šaćire? Kako si? Imaš li kakvih problema?", nastavih sa pitanjima.

"Za sada nemam, Ibrane, nikakvih problema. Ti znaš da ja nikog ne diram ali na sebe ne dam po cijenu bilo čega", odgovori Šaćir.

"Čuvaj se Šaćire, budi oprezan, vidiš da se ovdje ne zna ništa i da čovjek može sve očekivati?!", završih razgovor sa Šaćirom, i nastavismo dalje.

Pri samom izlasku na glavni put u Kajićima, ispred jedne kuće, opazih Salku od Kule. Još je nešta preturao oko jedne kuće, misleći da će pronaći neki plijen. Vidim da je za neke pljačka postala hobi koji se već mogao svrstati u porok...

SASTANAK U ŠKOLI

Produžih dalje prema centru Kajića. Jedan iznad puta, a drugi ispod ležala su već prilično raspadnuta dva tijela srpskih boraca. Nisu bila ni ukopana. Obojica su bila u vojnoj zimskoj SMB uniformi druge kategorije. Jedino što me interesovalo da li su bili lokalci ili su iz Srbije ali je do takve identifikacije bilo nemoguće doći. Nastavismo dalje, Kravica djelimično izgorjela i devastirana, Sandići porušeni, Lolići devastirani, Pervani izgranatirani, Hrnčići, u malo boljem stanju.

U međuvremenu nas stiže i ekipa, sa Sadom na čelu, koja je krenula u Konjević Polje. Sa njima produžismo u zgradu osnovne škole u kojoj su trebali održati sastanak.

Predsjednik i predstavnici "Subregije" sa Ratnim predsjedništvom Konjević Polja. Zadržah se malo i pred školom sretoh Hasana Mustafića, komandira Ratne stanice u Sućeskoj na početku rata. Pozdravismo se i malo popričasmo. Konačno se i on negdje skrasio. Očigledno, potrebniji Konjević Polju nego Srebrenici, ali neka je živa glava na ramenu. Kako nisam na tom sastanku imao šta tražiti, Džemo Bećirović iz Konjević Polja i Sado krenuše na sastanak u salu, a ja, Same i Sapko produžismo dalje, tražeći konak. Na sebi smo nosili po ruksak sa nekoliko kutija praška za pranje veša i još nekih artikala za koje smo smatrali da ih možemo zamijeniti za duvan. Ipak, ma kakvi bili, jedino se u takvim prilikama čovjek može odazvati starim prijateljima i poznanicima, pogotovo ako nas mnoge stvari spajaju. Ipak sam smatrao da gospodin ostaje gospodin, tako da sam krenuo prema kući u kojoj je stanovao Mirsad Kavazbašić, u izbjeglištvu tristotinjak metara od svoje kuće.

"NARODNA VLAST"

Kada smo došli pred kuću, Mirsad izađe, tako da smo se srdačno pozdravili i ušli u kuću. Pričali smo o svemu ali najviše o nedaćama koje je preživio zajedno sa Nurifom Rizvanovićem. Mirso mi je pričao da je nekako uspio preživjeti i da se mjesec dana zamotavao u prijesne kože. Ne znam da li mi je njegova priča bila žalosnija ili smješnija, s obzirom na to da je Mirso uvijek bio pun duha, pa se znao nasmijati i svojoj muci. I on je smatrao da ga je Naser ostavio u životu ali je nastojao da o tome što manje diskutuje. Bio je šećeraš, tako da nije imao neophodnog insulina. Zabavio se čovjek sam o sebi ali je, srećom, sa sobom imao i suprugu, sestru i sestrića, tako da su mu oni bili neka sigurnost. Poslije ugodno provedenog noćnog sijela, na vrata se pomoli jedan momak. Nisam ga do tada znao, ali mi ga Mirso ironično predstavi:

"Ibrane, ovo je naša nova narodna vlast! On ti je novi predsjednik Ratnog predsjedništva Konjević Polja. Sada je on strah i trepet ali se narodna vlast mora poštovati."

Novi predsjednik je izgledao kao jedna dobronamjerna naivčina, tako da ne zna čovjek da li mu Mirsine riječi imponuju ili ga vrijeđaju. Nakon malo razgovora i sa novom "narodnom vlasti" odosmo na spavanje. Uglavnom smo bili siti.

I kod Mirsada je bilo sličnih specijaliteta kao i kod nas. Ujutro nam pojasniše kuda bi nam bilo najbolje da krenemo u "robnu razmjenu"...

KEMO UBIO ŠAĆIRA

Nakon nekoliko dana od odlaska na prostor Konjević Polja, stigao sam u Srebrenicu. Sreo sam se sa prijateljima. Poslije uspješnog sijela i korisnog razgovora o mnogim temama koje nas slamaju, ostao sam na konaku. Nakon prespavane noći u gradu, tumarajući umoran sa Donjih Potočara prema kući u Gornjim Potočarima, susreo sam Kemu sa Pala (Kemal Mehmedović, zamjenik Nasera Orića, pr. r.) koji je brzo išao i preko prsa nosio puškomitraljez M70. Nikada ga nisam volio sresti, jer sam od njega uvijek mogao svašta očekivati, samo ništa pametno. Kemo se samo u prolazu sa mnom pozdravio, što je više podsjećalo na neko neidentifikovano mrmljanje.

Put je bio zameten u snijeg i samo je jedna stazica bila prohodna. Poslušao sam nerado dobronamjernog i iskusnog Sadika, pa sam se sa njim vratio kući. Usput Sadik nastavi:

"Ćuti, mogao sam poginuti, ni kriv ni dužan! Ispod Derviševca sreo sam Kemu koji je samo nešto zvjerlao i okretao se, ponašajući se krajnje čudno. Pozdravih se i upitah ga kud je navalio, a on mi reče da treba na jedan vojni zadatak u Cersku. Kada sam došao do pod Broševiće imao sam šta i vidjeti. Pred mojim očima je Dilaver, Šaćirov brat ubio Semira. Kemo i Semir su naišli kroz Broševiće i Kemo je na cjepalu, dok je sjekao drva, vidio Šaćira. Odmah je otvorio vatru i Šaćir je ostao na licu mjesta mrtav. Kemo je odmah produžio putem prema Derviševcu, a Semir je sjeo na panj pored puta. Kada je Dilaver vidio da je Šaćir mrtav, zgrabio je pištolj i potrčao prema Semiru. Semir se pravdao da on nije ništa kriv, a Dilaver je zgrabio za vrh Semirove puške, oteo mu je i sa nekoliko hitaca izrešetao Semira. Bio je tu i Fehim iz Broševića ali je Fehim iste sekunde pojurio niz stranu.

Dilaver je pucao i za Fehimom ali ga nije pogodio.

Sa Sadikom sam došao do kuće, a Sadik je produžio u Srebrenicu, da, ako uspije, kupi namirnice. Nakon izvjesnog vremena, pomolio se "tamić" na kojem je bio Naser sa mitraljezom 84-om, Smajo Mandža sa ručnim bacačem, neki Ćelo iz Voljavice, i ne znam koji još od Naserove vrste. Od moje kuće "tamić" nije mogao dalje, jer je snijeg pa su se uputili pješke.

Krajem dana smo saznali da je Naser sa svojom ekipom uhapsio Dilavera i Gumića, te da su odvedeni u Srebrenicu u policiju. Poslije nekoliko dana, Gumić je pušten, a Dilaver je ubijen u policiji.

EJUB OKRVAVIO RUKE

Nekako u tom periodu, u Srebrenici je, nakon jedne pijanke i sijela, Ejub Golić, komandant bataljona Glogova, počinio faktički dvostruko ubistvo. Jednog od prisutnih na terevenki je ubio, drugi je skočio kroz prozor i nakon toga izdahnuo. Kao i većina drugih komandanata, Ejub je imao samo nekoliko razreda osnovne škole. U suštini, on nije bio ni loš čovjek ali je kao i drug, bio jako povodljiv, a, kao i većini Glogovaca, rakija mu nije bila strana, dok je u pijanom stanju bio spreman na sve. Kako je sam i Nurif Rizvanović bio porijeklom iz Glogove, nakon njegove likvidacije, za komandanta je postavljen Ejub. Naravno, nakon ovog Ejubovog zločina, nikakav proces nije ni vođen, a Ejub je i dalje ostao na čelu bataljona. Ovo navodim samo kao jedan primjer. Jedna uža grupa komandanata, koja je bila bliska Naseru, doslovno je mogla da radi sve. Pa, oni su vlast, oni imaju pravo i da ubijaju. Najveća sankcija je bila "ukor" od goreg nego što su oni.

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.