PLANIRANI HAOS

Prema autoru, napad na Kravicu, 7. januara 1993. godine, bio je "opravdan sa vojničkog i humanitarnog aspekta", jer je u to vrijeme muslimansko stanovništvo gladovalo u Srebrenici. Poslije gnusnog zločina, progona i pljačke srpskih imanja, selo je potpuno spaljeno

Opisujući teško stanje u Srebrenici u kojoj su carovali kriminal, nemoral i neimaština, Ibran Mustafić se posebno osvrnuo na uspostavljanje prijekog vojnog suda u ovom, tada već, potpuno etnički očišćenom gradu. Jednostavno, po njemu, u Srebrenici je bila zavedena diktatura od strane "vojne hunte".

- Kako je vrijeme prolazilo, uviđao sam da sam nepotreban i suvišan, iako sam zaista imao samo jedan motiv - da pomognem. Kad sam jednom ulazio u zgradu opštine, pred vratima je pisalo "Prijeki vojni sud". Nisu pisala imena "sudija", ali sam znao za dvojicu; jedan je bio Zulfo Tursunović, a drugi Rešid Efendić Mujo. Čim sam vidio "naziv institucije", pogotovo ono "prijeki", obuzeo me neki strah. Ta me "institucija", iz davnih vremena vraća u vrijeme "kadija te tuži, kadija ti sudi", ali kad sam saznao za imena sudija - naježio sam se. Pored toga što je Naserov zamjenik, komandant Sućešćana, Zulfo je još i "sudija prijekog suda". Zulfo je sedamdeset i neke godine prošlog vijeka, kada je Titin režim bio čvršći od stijene, u Kojinoj kafani u Srebrenici nožem počinio dvostruko ubistvo. Bio je nepravosnažno osuđen na smrt, a kazna mu je zamijenjena za 20 godina robije, od kojih je odležao 14. U Fočanskom zatvoru je upoznao i Aliju Izetbegovića.

VRIJEME SMRTI

Kako sam u nečemu morao naći utjehu, otišao sam jedan dan u biblioteku u Srebrenicu i pokušao naći nešto za dušu. Donio sam nekoliko knjiga Ive Andrića i Dobrice Ćosića. Njihova djela su mi tada bila neophodna, jer sam najviše mogao naučiti iz djela dokazanih bh. i muslimanskih neprijatelja.

Čitao sam "Vrijeme smrti", ali moj najveći problem je što je dan prolazio dok udariš dlan o dlan, a noći bez svjetla su bile duge kao godine. Najgore mi je bilo kada se udubim u knjigu i kada pokušam da čitam noću stojeći iznad fitilja potopljenog u malo nafte.

Tako jednu veče dok pokušavam još koju stranicu otkinuti, čujem škripu ispod kuće. Bio je veliki mraz, tako da je škripa nastajala od hoda po prtini. Izašao sam na prozor i vidio kolonu koja se kretala ispod moje kuće u pravcu Milačevića.

Nisam znao ni ko su ni gdje će ali je bilo očigledno da se radi o vojsci. Bio je 6. januar 1993. godine, Badnje veče, uoči pravoslavnog Božića. Kako bi prošla jedna kolona, poslije izvjesnog vremena bi nailazila druga. Nisam imao pojma šta se dešava, tako da me je pomalo ta činjenica i zatekla.

BRAŠNO RATNI PLIJEN

Kada sam ujutro ustao, saznao sam da je ranom zorom krenula akcija na Kravicu. Nije mi bilo krivo što nisam saznao ništa od mojih neprijatelja ali mi je bilo krivo što nisam ništa saznao od mojih prijatelja. Kada sam ustao, bio sam jako nestrpljiv i nastojao sam svim silama da krenem preko brda prema Kravici. Došao je kod mene rođak Kemo i sa njim sam krenuo prema Jaglićima. Nastojao sam da dođem što prije, tako da smo, uz moje požurivanje, prijepodne stigli na Jagliće.

Otišli smo do isturenog komandnog mjesta ali nismo našli nikoga. Kada sam pogledao prema Kravici, talas dima se kretao prema Bratuncu. Čuli su se zvukovi helikoptera ali nisam primijetio da su djelovali. Bilo mi je krivo što nisam prije znao za akciju, jer sam bio spreman da noću krenem sa svima, s obzirom na to da sam smatrao da je akcija na Kravicu apsolutno opravdana sa vojničkog aspekta, ali i sa humanitarnog, jer je dosta stanovništva skapavalo od gladi.

Kada smo ja i Kemo stigli na Jagliće, u Kravicu se već ušlo. Sa Jaglića sam jurnuo prema Kravici iz koje je narod kuljao kao da se vraćao sa vašara. Niko nije išao prazan, kolona od nekoliko kilometara je iza sebe vukla šta je stigla. Uglavnom, najveći srećnici su bili oni koji su doprli do bijelog brašna, pšenice i soli.

OPŠTA PLjAČKA

Ostalo je u Srebrenici predstavljalo luksuz. Kada sam došao iznad Ježestice, nisam znao koji je moj smisao nastaviti dalje prema Kravici, ako je sve već bilo gotovo, jer bilo šta da donesem iz Kravice nije me interesovalo, s obzirom na to da smo se brat i ja zakleli da ćemo izdržati, a da ništa ne uđe u našu kuću od vlaškog prihoda. Radovao sam se narodu koji je vukljao hranu iza sebe, jer znam šta je glad. Kako je padao snijeg, a noću su bili jaki mrazovi, glavno prevozno sredstvo mnogih su bili kapci od šporeta na drva - "smederevaca". Na njima je svako sposoban mogao povući koliko je na kapak moglo stati. Kada sam vidio da jedan čovjek iz Kravice uzbrdo po snijegu vozi bicikl pored sebe, odlučio sam da se vraćam.

Prvog dana ulaska u Kravicu, ko nije htio nije ni mogao ponijeti hrane. Mogu da zamislim da je neko ponio deterdženta, rakiju, pa i suđa, ako nije imao, ali mi ni do danas nije jasno da 7. januara neko iz Kravice, po dubokom snijegu, pored sebe vozi bicikl. Kada sam se vratio na Jagliće, počele su da padaju granate ali su srećom prebacivale. Uplašio sam se za brata koji je sa Sapkom išao iza mene prema Jaglićima. Ipak, sve je dobro prošlo. Po informacijama koje sam mogao dobiti znao sam da se u Kravicu ušlo poslije tri-četiri sata borbi i da na našoj strani ima dosta poginulih i ranjenih. Otišao sam do jedne kuće na Jaglićima u kojoj je bila smještena pokretna bolnica. (Područje Kravice, koje sačinjava više srpskih sela i manjih naselja, napale su jedinice Nasera Orića na Božić, 7. januara 1993. i ubili 49 lica srpske nacionalnosti, cijeli kraj opljačkan i spaljen, pr. r.)

NEJASNA SITUACIJA

Kada sam ušao u prostoriju, ječalo je nekoliko ranjenika. U najtežem stanju je bio Haris Ćelo iz Kazana. Bila mu je uključena infuzija. Kada je infuzija istekla, zovnuo sam Kemu i rekao da moramo nositi Harisa. Pitao sam bolničko osoblje kad je Haris donesen, a oni su mi odgovorili da je već tu nekoliko sati.

Izašao sam vani i našao dvojicu momaka da ja i Kemo sa njima uprtimo nosila i da Harisa nosimo što prije za Srebrenicu. Nećkali su se tako da sam morao podviknuti. Ni tada mi stvari nisu bile jasne. Vidio sam da je ovdje samo u stvari stihija koja srlja kako se kome nakrivi. Čovjek iz Kravice vozi bicikl 7. januara, a ranjen borac leži nekoliko sati. Niti ko na njega gleda, niti je on nečiji problem.

Naravno, bez ikakve organizacije ljudima je najpreče da stignu do hrane, jer znaju, ako ne ulete prvi i ako budu čekali nečiju pomoć, da će crknuti od gladi. Isto tako bi me čudilo da je nestalo ljudske duše i da neko može na ranjenog borca gledati tako ravnodušno.

Ono što me posebno čudilo je to šta u stvari u Srebrenici predstavlja Ratno predsjedništvo ili Izvršni odbor opštine, ako nije u stanju ni nosila obezbijediti?

Njihov jedini zadatak je izgleda bio da se sa svojim uzurpiranim funkcijama samozadovoljavaju i da u narodu šire sadizam i strah.

SOLIDAN POSAO

Nastojao sam da i ja krenem u Srebrenicu, da bih otišao do doktora Nedreta Mujkanovića, koji je u ljeto došao u Srebrenicu, predstavljajući se kao hirurg, iako je navodno pred rat tek bio krenuo na specijalizaciju. Ostali momci su me ubjeđivali da ne trebam ići jer će oni odraditi taj posao. Kako sam saznao, Nedret je tek sutradan došao u bolnicu, da bi pogledao Harisa, ali je, nažalost, Haris toga jutra umro. Bilo mi je veoma žao, jer me čitavo vrijeme grizla savjest što nisam otišao u Srebrenicu. Imao sam utisak da bih nešto više uradio. Spomenuh doktora Nedreta, koji je uradio solidan posao za koji objektivno nije bio ni stručan, niti je imao adekvatne uslove. Nedretov boravak u Srebrenici bio je veoma zagonetan, jer, imam utisak, da je došao više po nekom drugom zadatku, nego kao doktor ali to on najbolje zna. Znam samo da je svoj boravak u Srebrenici od desetak mjeseci, poslije rata dobro naplatio, kako profesionalno, tako i politički i materijalno.

Otišao sam jedan dan u bolnicu, u kojoj je bilo svega nekoliko doktora, sa dr Avdom Hasanovićem na čelu. Prilikom ulaska u bolnicu, zapahnuo me je strahovit smrad truleži, jer je srebrenička bolnica bila više mrtvačnica, nego bolnica. Svaki naš borac ili civil trebao je Boga moliti, ako treba biti ranjen, da to bude tako da što prije umre, jer svako teže ranjavanje, koje nije izazivalo trenutnu smrt, je bilo umiranje u mukama.

KONVOJ SA HRANOM

U Srebrenici je više umrlo boraca od obične prostrelne rane koja je mogla biti u normalnim uslovima sanirana za nekoliko dana, nego što su neke opštine dale boraca. Srebrenica je paradigma bosanskog stradanja, gdje je roditelj ranjenog borca morao da se digne i da posljednju marku ili kesu duhana, da bi sinu obezbijedio injekciju penicilina. Gangrena je harala srebreničkom bolnicom. Srebrenička bolnica je jedina ustanova koja je doživjela prizore iz partizanskih filmova da se ljudima amputiraju noge testerom.

Jedan od osnovnih hirurških rekvizita u bolnici je bio bonsek i amputacija bez anestezije. Svjesni smo da se u Srebrenicu nije mogao poslati top, nismo ga ni trebali ali da se u Srebrenicu nije mogao poslati jedan vrstan hirurg, jedini je odgovor da srebrenički čovjek i borac nije nikog ni interesovao.

Nakon pada Kravice, konvoji sa hranom natovarenom na sebe ili na kapku od šporeta "smederevca" su ispod moje kuće, prema Srebrenici, defilovali neprestano tri-četiri dana. Narod je malo progledao na oči, jer se prilično snabdio hranom za nekoliko dana, pa i više. Poslije Kravice, našao sam se uveče sa Sadom i Ibetom. Pričali smo o njihovim doživljajima. Hvalili su se da su među prvim ušli u Kravicu.

IZNENADNI NAPAD

"Kad smo stigli do centra Kravice i kada smo upali u prodavnicu, odmah smo sebi otvorili po pivo", Ibe nam je pričom izazivao pljuvačku na usta.

Odmah sam sebi obezbijedio i nešto bijelog brašna, a kad smo ušli u jednu kuću, na stolu me je čekala svježa hrana", nastavio je Ibe.

Sado je do početka akcije bio na isturenom komandnom mjestu ali kada se već ulazilo prema Kravici, napustio je i krenuo na borbene linije.

"Smajo Mandža je bio jako rigorozan, tako da se iznerviravši, počeo psovati prema Naseru, misle li i oni danas uopšte ratovati, pa su i oni krenuli!", pričao je Sado.

Kravica nikada nije bila u okruženju, tako da je uvijek imala odstupnicu, na dvije strane. U Kravici je neko od civila mogao poginuti samo ako nije htio ići, jer je kompletno stanovništvo, nakon našeg vojnog udara, krenulo preko brda prema Drini i bezbjedno stiglo do Zelinja i Poloma. Najjače njihovo vojno utvrđenje na prilazu Kravici su bili Šiljkovići, ali ni oni nisu dugo izdržali pred dejstvima, uglavnom boraca Konjević Polja. Kravica očigledno nije ni očekivala napad, nego lagodan doček pravoslavnog Božića.

Interesantno, već tada je u akciji na Kravicu bio ranjen Veiz Sabić, koji je komandovao jedinicama iz Konjević Polja. Nije čudo što je bio ranjen ali je jako čudno što je ranjen sa leđa!? U vremenima kad loši ljudi počnu raspolagati ljudskim životima, "sumnja" postaje temelj razmišljanja.

U Srebrenici ljudska smrt je bila samo kolateralna šteta, tako da je u Srebrenici do aprila 1993. godine ubijeno oko 1.800 nevinih ljudi, žena i djece.

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.