PLANIRANI HAOS

Poslije formiranja "Prijekog vojnog suda" u kojem su, pored ostalih, ulogu sudije obavljali Zulfo Tursunović i Rešid Efendić Mujo u Srebrenici je, kako navodi Ibran Mustafić, zavladala strahovlada i bezakonje.

- Kada sam se, poslije dolaska (iz Sarajeva, pr. r.), prvi put sreo sa Hamedom Efendićem, imali smo prijatnu i trezvenu komunikaciju bez pretjerane ljubavi. Hamed je bio dosta racionalan čovjek koji je gledao da odradi svoj dug prema domovini ali je isto tako gledao da u ovom ludilu zaštiti svoju porodicu. Znao sam da mu je glavna briga dvoje djece, jer se sa njima ne može ništa porediti ali sam ga kritikovao zašto nije djecu poslao iz Srebrenice, kao oni drugi koji mu pišu presude "da je pobjegao, izdao svoj narod i ostavio ga na milost i nemilost četničkim hordama". Osjećao sam u njegovoj duši krivicu što tako nije i uradio ali je za to bilo kasno. Hamed, stari borac od principa, nije htio da mu iko išta može reći, pa je, pored toga što je ostao sa ženom, odlučio da sa njima ostanu i djeca. I sada, kada se sjetim "Odluke ratnog predsjedništva", sjetim se Hamedovog Fejze. Nema Hameda ni Fejze, bisera od djeteta. Pojela ih obojicu 1995, a još stoji "Odluka ratnog predsjedništva" na kojoj je Hamedovo ime odmah ispod moga da je napustio Srebrenicu i "ostavio svoj narod na milost i nemilost četničkim hordama".

NASERU MARKE I BRAŠNO

Poslije izliva mog nezadovoljstva situacijom, Hamed je nastavio smirujućim tonom:

"Ibrane, ja sam na početku svega ovog doživio svašta i propatio svega. U zbijegu mi rani Špico i bratića Mesuda, pa sam i tu nastradao. Jesam pogriješio što sam ostavio djecu ali ne mogu da mi svaka šuša "trlja nos". Uzeo sam pušku i kao običan borac odrađujem svoje. Sa ljudima, sa kojim sam na položaju, dobro sarađujem. Iako sam najobičniji borac, ljudi drže do mog mišljenja. Najbitnije je sve ovo preživjeti, a poslije toga će sve doći na svoje mjesto. Ja sam bio u najtežim borbama. Izgubio sam i sestrića Bekira. Mogu ti teći, u odsutnim trenucima, da nije bilo Bekira, pali bi Likari. Do posljednjeg trenutka, na početku, bio sam sa Naserom i Sadom. Naseru sam dao 3.000 DM i ostatak oko 1.000 DM u dinarima, ukupno oko 4.000 maraka, s namjerom da se preko Ibrahima Goluba od pekara iz Bratunca kupi brašno i doveze narodu u Potočare. Ali, ni para, ni brašna. I ja jedva prehranjujem svoju porodicu ali je najbitnije izdržati. Pusti neka ide sve svojim tokom, ne može se ništa mijenjati glavom kroz zid. Znam da ovako ne ide ali isto tako znam šta je u ovom momentu moguće."

Hamed mi je bio u mnogim situacijama "ručna kočnica", tako da sam vidio da treba polako ukazivati na stanje i pokušavati na neke stvari dobronamjerno uticati. Sa Hamedom sam nastavio prijateljsku komunikaciju.

VJEČITI MUTIKAŠA

Jednom im je Ahmo spremio sa Biljega hranu u kamionu ali ni to Podčaušljani nisu vidjeli svojim očima. Iz Štaba su počeli da šalju naredbe da Ahmo za njih odvaja hranu. Ali, Ahmo ne valja! Ahmo je i prije rata bio domaćin i gazda ali je sada došlo vrijeme da je Srebrenica dobila velikog Gazdu i male gazdiće, do rata uboge bijednike.

Jedan od osnovnih kriterijuma prema komandantima je bio stepen izginulih. U Srebrenici je jedino na zemaljskoj kugli bio kriterijum da je loš komandant onaj u čijoj jedinici ima najmanje poginulih. Taj kriterijum je pravdan legendarnim Naserovim argumentom da "ta jedinica nema žara u borbi". Obično bi u takvim jedinicama pronašle te "krtice" koje samo treba da rovare za "Gazdu". U bataljonu "Biljeg" tu ulogu je imao Daut Tihić, vječita mutikaša.

Svoju neposlušnost je odmah na početku rata pokazao Hakija Meholjić. Istina, Hakija je mislio da će rat trajati mjesec dana, a da poslije mjesec dana lutanja po šumi siđe u Srebrenicu kao "Oslobodilac". Ali, Hakija je uistinu ograničena i tvrdoglava osoba koja je rođena za "kontraša". Nije htio u red ni kada je stanje kako treba, a, kamoli, kada sve "smrdi".

HAKIJA MEHOLjIĆ

O tome mi je i brat ispričao:

"Kada je krenula haranga prema Hakiji Meholjiću, on je svoju jedinicu proglasio HVO. Jedne prilike je došla naredba da se blokira hotel "Domavija", u kojoj je bilo sjedište Hakine jedinice. Kompletan hotel je opkoljen i sreća da nije došlo do krvoprolića. Hako ti je na svojim vozilima ispisao HVO, tako, pošto je njegova jedinica bila smještena u hotel, mi smo ti njegov HVO preveli u "Hakino vojno odmaralište". Ipak, nađen je neki kompromis i nije došlo do najgoreg".

Ahmo mi je savjetovao da pokušamo na stanje djelovati iznutra, tako da poboljšamo status naroda što ćemo biti sastavni dio bilo kakvog odlučivanja. Ahmo je već uspio da postavi Aziza Nekića u Robnu kuću i u Ratno predsjedništvo, tako da je mislio da je to način da se amortizuje stanje.

Pošto sam najviše vremena provodio sa Sadom, najviše sam informacija čuo od njega, poput ovih:

"Do formiranja Štaba je došlo kada su konačno uvidjeli da ne ide bez Štaba u punom kapacitetu. Nisam Ibro, ja njih tražio, nego su oni mene zvali nakon jednog katastrofalnog poraza na Zalazju. Kada je Osman Osmanović dobio zadatak da, kao načelnik formira Štab, njegov stav je bio da neće formirati štab ako ne budem član Štaba.

VOJNA POLICIJA

Osman ti je prava herojčina. Kada smo počeli da ustrojavamo Štab, od jedne neeksplodirane avionske bombe, koju smo demontirali, pretopili smo sav trinitrotoluol, tako da je Osman riješio da s tim eksplozivom i ekipom minira most na Skelanima.

Osman je u kasnu jesen sa eksplozivom stigao do pod most i popeo se na jednu od kulica, iako su most čuvali četnici kao što se čuvaju oči. Nije ni to, naravno, moglo da prođe bez Nasera, pa je i on išao kao odstupnica. Kada su otkrili Osmana i zapucali njemu je jedino preostalo da skoči u Drinu. Drina ga je nosila do Liješana, tako da je plivajući, sav promrzao, stigao do Srebrenice.

Da bi ga ponizili, počeli su ga optuživati da je otišao samo da džaba potroši eksploziv. Ipak, neke stvari su se promijenile ali ima i objektivnih nemogućnosti. Vojna policija je bila u katastrofalnom stanju, tako da sam morao da, kao oficir bezbjednosti, ukažem na stanje. Mirza je bio komandant Vojne policije.

Svašta se događalo u Vojnoj policiji, tako da je ona bila strah i trepet i za naše ljude. Mnogi su premlaćeni, zatvarani, počeli su da pljačkaju i narod, tako da je Naser morao da smijeni Mirzu i na njegovo mjesto postavi Atifa Krdžića. Mirza je htio da crkne, teško mu je pala smjena, tako da se dobro razočarao. Jedva smo ga smirili"...

NARASLI APETITI

S obzirom na to da je na prostoru kompletne slobodne teritorije formirana neka vlast koju su nazivali "Subregija", a koja je objedinjavala sve slobodne dijelove opština Srebrenica, Bratunac, Vlasenica i Zvornik, znao sam da je Sado predsjednik Ratnog predsjedništva "Subregije", a Naser - komandant Oružanih snaga "Subregije". Sado nije volio da priča o sebi, kao o predsjedniku "Subregije", i pomalo je prezirao tu svoju funkciju.

Očigledno, kako tu "funkciju" nije doživljavao u punom kapacitetu, pomalo se iste počeo stidjeti, bar sam tako mislio. Kako sam bio protiv bilo kakve "Subregije", za koju nije data saglasnost najviših državnih organa, sve mi je to bilo pomalo sumnjivo i mirisalo je na autonomaštvo kao u Cazinskoj krajini. Počeo sam naglas da pričam o "Subregiji" kao o negativnoj pojavi, jer ona faktički nije ni djelovala u punom kapacitetu i subregionalno.

Ratno predsjedništvo je, u stvari, predstavljalo jedan politički organ koji je više "živio" na papiru ali sam sve više logički počeo da zaključujem šta bi to bila njegova prava uloga i zašto je tu Sado isturen? Iako mi je cijeli život bio najbliže živo čeljade na zemaljskoj kugli, sve sam više počeo kritički da posmatram i Sadu.

ŽRTVE PROPAGANDE

Formiranje "Subregije" moralo je biti povezano i sa likvidacijom Nurifa Ruzvanovića, tako da sam sve više bio ubjeđenja da je preko "Subregije" Sadin zadatak trebao da bude formiranje Korpusa, jer je očigledno Naserova sujeta bila povrijeđena da on mora da bude minimalno komandant formacije koja se zove korpus.

Znao sam kako je išao kompletan plan za Nurifovu likvidaciju, ali su me zanimale pojedinosti. Već sam saznao od Sadika Ademovića iz Šušnjara da je Nurif sa Ibrahimom Golubom i Naserom proveo noć na Šušnjarima i da je neki Sadik iz Konjević Polja bio glavna veza za antipropagandu o Nurifu Konjević Polju. Po riječima Sadika sa Šušnjara, Nurif je govorio da nema ništa protiv toga da Naser bude komandant i da svi odrađuju svoj posao ali sa, saznao da je, uz piće, glavna Naserova rečenica cijelu noć bila: "Neće se niko kititi mojim perjem!"

To je očigledan dokaz da se radilo o personalnom sukobu u borbi za vlast. Protiv Nurifa je radila stalno propaganda koja je trebalo da završi odstrijelom. Na kraju je likvidacijom i završilo ali je bilo logično da nekog možeš ubiti, a da prije toga ne posiješ propagandu. Uglavnom, uvijek najveći adut izdaja.

JAVNI LINČ

Nakon što mi se Sado o svemu otvorio, počeo je o nekim detaljima:

"Moj Ibro, čudan ti je narod! Narod je obična stoka koja samo zna za drugim pričati. Nurifu je presudio narod. Kada smo uhapsili Nurifa Ruzvanovića, Mirsada Kavazbašića, Aliju Muškića, njegovu pratnju i još neke druge, u Konjević Polje je dovedeno oko tri hiljade ljudi. Kada je Nurif izveden pred narod na binu i kada sa bine pitaš da li treba izdajnika ubiti, svi uglas kliču "ubiti, ubiti". Narod će te uvijek osuditi. Kada Zulfo udari Nurifa tupim dijelom noža u glavu, narod kliče. Nurifa i njegove u zatvoru su ubili na mrtvo ime. Nurif je na binu izveden u donjem vešu. Ja sam sve ispitivao".

Nisam mogao da dođem do daha od Sadinih riječi. Morao sam da ga pitam: "Ne mogu da shvatim da ti neke stvari možeš sebi dozvoliti. Sado, ti si oficir bezbjednosti i doći će vrijeme kada i tebe mogu optužiti. Ti znaš da si još postavljen za predsjednika 'Subregije".

Sado se uvijek vadio: "Ja sam svoj posao radio krajnje profesionalno i sebe pokrivao papirima, imam i zapisnike šta sam preduzeo kao oficir bezbjednosti."

Nisam mogao da se otrgnem utisku da je Sado, kao jedan od mudrih ljudi koje sam upoznao, dozvolio sebi da ga Naser doslovno namagarči. Naime, Naser je, kao glavni scenarista kompletnih aktivnosti prema Nurifu i Konjević Polju, odmah poslije održanog mitinga u Konjević Polju, na koje je "u ime naroda" faktički donesena presuda nad Nurifom Rizvanovićem, sa ostalim jedinicama iz Cerske i Konjević Polja, te sa nešto naših momaka iz Srebrenice, otišao u akciju na zvorničku Kamenicu.

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.