PLANIRANI HAOS

Sa dinamitom, koji su dobili od načelnika policije, Dževad Osmanović, Safet Mujić i Osman sa Šušnjara krenuli 8. maja 1992. uveče da miniraju dionicu puta između Vidikovca i Zalazja. U tom momentu presreli su kolonu automobila iz Bratunca na koju su otvorili vatru i ubili više Srba

Prenoseći dio razgovora koji je vodio sa bratom Samirom, po dolasku iz Sarajeva, gdje se duže vremena zadržao zbog izbijanja rata, Ibran Mustafić u svojoj knjizi piše:

"Nakon našeg razoružanja Čumovljana, ponovo je nova ekipa krenula za Čumaviće. Od Čumovljana su zaplijenili još nekoliko pušaka, a poslije su Čumovljani kolektivno otjerani u Potočare. Prije nego što su Čumovljani dovedeni u Potočare, po Čumavićima su "operisali" Džoni i Garmiš, navodno skupljajući marke i zlato. Poslije transporta Čumovljana u Potočare, naš hodža Alija Jusić je postao glavni magacioner, koji se sa traktorom obreo u Čumavićima. Krenula je pljačka. Osjetio hodža da je rat bolji biznis od vjere. Došlo je i do prvih negodovanja u "ekipi" oko podjele plijena. Kada su "opljačkali" Čumaviće, našli su u jednoj kući keramičke pločice. Neki je hodžu upitao da li da i to tovare, na šta je hodža uzvratio potvrdno, jer će i pločice zatrebati. Nakon pljačke Čumavića i Sijemova, cijela Johovača je bila puna stoke.

Naser je bio nezadovoljan raspodjelom plijena iz Čumavića, tako da je bilo negodovanja. U prepirci je opsovao i Boga hodži. Ipak je uzeo mlin, traktor "Tomo Vinković" i vola. Nakon deportacije Čumovljana u Potočare nastala je polarizacija među Potočarcima na one koji ne prihvataju četničku metodologiju i na one koji se sa njima skoro poistovjećuju. Jedni Čumovljane hrane, drugi ih maltretiraju. Jedni im nose mlijeko, a drugi im sole vodu. Zbog načina rada dolazi do sukoba koji kulminiraju do granice incidenta.

CIGARETE IZ BRATUNCA

Poslije toga Čumovljani su prebačeni u kuću Sabita Efendića, a nakon toga su smješteni u kuću Sidika Mustafića, dok konačno nisu razmijenjeni. Ibrahim ih je vozio nekoliko puta na razmjenu, ali kasnije su razmijenjeni za naše mrtve na Zalazju. Prije nego što će biti razmijenjeni, Miloša su pustili u Bratunac, ostavili mu porodicu, a on se, pored toga, nije htio vratiti. Žrtvovao je cijelu porodicu.

Poslije ovladavanja četnika Bratuncem, stanje se u Bratuncu prividno normalizovalo. Ja sam od nepredatog pazara sa stovarišta imao pun džep para. Kadira, žena Seada Hafizovića, sa Bratuncem je bila razvila biznis. Ide preko brda u Bratunac i kupuje robu. Ja sam joj u dva-tri navrata dao svežanj para tako da mi je donosila iz Bratunca šteke cigara. Vjeruj, oni koji se sada tresu, nakon nekoliko dana rata nisu imali šta zapaliti. Kadira donese šteke cigara, a mnogi gledaju da li ću im dati cigaru. Ja, bolan Ibro, uzmem raspakujem šteku i svima podijelim po kutiju. Ne bih dozvolio da pušim, a drugi da nemaju. Mnogi, kada je rat i počeo, nisu u džepu imali ni kintu, i to većina onih koji o tebi predu razne priče i oni koji su pravili plan propagande protiv tebe. Poslije prvih granatiranja, ranjen je i Redžin Rešad. Pandža ga je sa bolničkim autom, jer nije bilo drugog izbora, prebacio u bolnicu u Bratunac. Umalo nije izgubio glavu. Rešada su u bolnici zbrinuli i, izgleda, prebacili preko Srbije, a Pandžu su dobro izudarali ali, sva sreća, nekako se uspio iščupati i vratiti živ.

EKSPLOZIV

Nakon formiranja Gornjepotočarske čete, Ekrem je izabran za njenog komandanta, a ja za njegovog zamjenika. Iz ljutnje prema meni, Enver na mene nateže pušku. To mi je bio najteži momenat u mom životu. Nakon toga sam demonstrativno otišao kući, a kada sam se pojavio pred mamu rasplakao sam se kao "guja u procijepu". Nikada nisam zaplakao ali izliv takve mržnje me je dokusurio, tako da nisam mogao izdržati. Majka je bila toliko van sebe, da sam je sa suzom toliko izbacio iz takta, pa im je ona prekorila, rekavši da će ona da ide na Ribnjak da se sa njima obračuna. Ko mati.

Na Lipi, poslije mog obilaska straže, susrećem se sa Osmanom (sa Šušnjara) i Dževadom Osmanovićem i Safetom Mujićem koji su se prebacili do Lipe sa Soločuše da bi se priključili jedinicama. Jedne večeri Osman odlazi do Sade (načelnika SJB), uzima od njega eksploziv, a onda sa Dževadom i Safetom odlazi da na putnom pravcu između Vidikovca i Zalazja miniraju put koji je jedina četnička komunikacija sa Srebrenicom iz Bratunca. Tek što su došli do puta koji trebaju minirati, naišla je kolona vozila.

Otvorili su vatru na posljednje vozilo u koloni. Iako nije bilo teoretske šanse da preživi, iz auta uspijeva izaći neki krupan čovjek koji nasumce otvara vatru. Dževad baca bombu ali je ona bila kobna i za njega, tako da Dževad gine, a Safet i Osman se uspijevaju izvući. Sutradan sredstva informisanja iz Srbije objavljuju vijest da je poginuo srebrenički vojvoda Goran Zekić. (Narodni poslanik u Skupštini BiH Goran Zekić ubijen je iz zasjede 8. maja 1992. godine, pr. r.)

KOMANDIR STANICE

Početkom maja Sućeska dobija ultimatum o predaji naoružanja. Iako je i sam bio prepušten sam sebi, Sado odlazi u Sućesku. Na sastanku u zgradi osnovne škole Zulfo Tursunović se ponaša kabadahijski. Osjetio da je pogodan trenutak da sprovodi svoju samovolju. Suljo Hasanović, aktuelni komandant Štaba TO Srebrenica, na sastanku dobija prve šamare kao znak upozorenja da se kloni svog posla. Suljo je poslije toga pokušao sakupiti nekoliko ljudi i krenuti prema Zvorniku kako bi pomogao odbrani na Kuli ali ni od toga nije bilo ništa. Hasan Mustafić, kao komandir Ratne stanice u Sućeskoj, biva isto tako zaobiđen ili bolje rečeno nepodoban, tako da je Sado napustio sastanak u Sućeskoj, vidjevši da je vrag odnio šalu i da je pojedinim ljudima veći prioritet borba protiv uglednih i odgovornih ljudi sa legalitetom i legitimitetom, nego borba protiv četnika (Autor u knjizi najčešće za srpsku vojsku ili civile upotrebljava pojam - četnici, pr. r.)

Nakon toga Sućeska odbija ultimatum o predaji naoružanja i dolazi do prvih okršaja, tako da Sućešćani odbijaju prvi napad iz pravca Milića, a na putu na Žutici, izrešetan je autobus od strane naše zasjede. Bilo je mrtvih i zarobljenih četnika. I pored toga što je očigledno ratno stanje, neki Sućešćani, koji su radili u "Boksitu", pokupili su se u Miliće da podignu platu. Dosta ih je zaglavilo u logore, neki su premlaćeni, pa su se nekako uspjeli vratiti. Neki Sućešćani su razmijenjeni za njihove poginule i zarobljene. (Zasjeda u Žutici u kojoj je poginulo više lica organizovana 21. maja 1992. godine)

GLAVNA KOMUNIKACIJA

U tom periodu na putnom pravcu Kragljivoda - Zeleni Jadar organizovana ekipa ispod Osmača postavlja zasjedu četničkoj koloni koja se kretala iz pravca Skelana. U toj zasjedi četnici trpe gubitke, tako da je presječen prolaz prema gradu i iz pravca Skelana. Tokom prvih dana našeg konsolidovanja, sa nama je stalno bio i Fahro Alić ali i sam razočaran odnosom nekih ljudi prema situaciji, on nas napušta i odlazi u svoje rodno selo Brezovice i radi konkretno na organizaciji otpora na tom lokalitetu.

Akif Ustić sa svojom ekipom je zauzeo pozicije na Starom Gradu. Kada su Srbi pokušali da izvrše napad, Akifovi su ušli u direktni okršaj, tako da su Srbi imali gubitaka i morali su odstupiti, ali je poginuo Muamer. Kako je ovladano glavnim komunikacijama ka Srebrenici i odbijeni prvi napadi koji su uslijedili, vrijeme je bilo da se krene u objedinjavanje slobodnih teritorija. Srbi sa Soločuše daju ultimatum Gostiljanima o predaji naoružanja ali ključnu ulogu odigrava Hajrudin Osmanović, brat prve žrtve - Bahrudina, koji ni po koju cijenu ne prihvata. Naprotiv, on kao rezervni policajac daje ultimatum njima ali Srbi, uvidjevši da na prepad ne mogu ništa uraditi, napuštaju Soločušu i bježe prema Zalazju.

PSIHOLOŠKA PODRŠKA

Srbi iz Studenca su već napustili svoje selo, i to su ih prema Bratuncu sprovela dva-tri muslimana, među kojima i Hasan Malić. Poslije prevladavanja psihološke barijere i konsolidovanja jedinica, slijede akcije na uspostavljanju i povezivanju slobodnih teritorija Srebrenice, gdje smo god mogli ovladati terenom. Prvo na udaru je bilo srpsko selo Gniona. Nije pružilo neki otpor ali su Srbi napustili Gnionu i preko Soločuše pobjegli prema Zalazju i Sasama. Slijedi napad na Viogor, Orahovicu, koji su pali bez većeg otpora, a većina sela je popaljena, jer se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. U tim prvim akcijama, iako je za većinu nas bio dijete, veliku psihološku podršku nam je pružao Juso Orić, koji je bio i na hrvatskom ratištu. Iako sitan i vižljast, baratao je puškomitraljezom M53 kao olovkom. Nažalost, Juso je poginuo. Žao mi je svih koji su poginuli ali mi je Jusina smrt najteže pala. Posvetio sam mu i jednu pjesmu. Moraš je pročitati? Zanimljiv prizor je bio iz Gnione. Mi palimo Gnionu, četnici pale grad. Gori Gniona, gori Srebrenica. Ali, u Gnionoj nikog nismo ubili (Napad na Đurđevdan 6. maja 1992. ubijena dva starca, a kompletno selo opljačkano i spaljeno, pr. a.), a u Srebrenici je u kućama izgorjelo oko 30 ljudi, uglavnom staraca, dok su neki likvidirani na brutalan način. Poslije uzimanja Gnione, Orahovice, Viogora, četnici, a sa njima kompletni srpski narod, bježe iz grada, preko Zalazja i Sasa, prema Bratuncu.

NAJVEĆA PRIJETNjA

Ostalo je nekoliko Srba. Sve što su mogli opljačkati, opljačkali su. Grad ostaje sablasno prazan i tek nakon dva dana nas jedna grupa iz Potočara odlazi do grada. U toj grupi smo bili ja i Sapko. U gradu smo našli Mijača. Obišli smo i nekoliko stanova ali nas ništa drugo nije interesovalo, osim rakije. Kad smo obezbijedili dovoljno, sa Mijačem smo cijelu noć proveli uz priču i piće.

Grad Srebrenica nije ni oslobađana, ostavljena je, tako da je ispalo da smo ja, Sapko i još nekolicina nas, koja je prva ušla u Srebrenicu, ušla kao oslobodioci. Na samom početku je od strane nekoliko naših momaka oslobođena Zvijezda koja je bila najveća prijetnja iz pravca Bratunca. Hajro sa Pala, Salih i Melvo sa Budaka, Aziz iz Dugog Polja, su kao od šale uzeli Zvijezdu ali je nisu mogli zadržati.

Nažalost, poslije napuštanja Zvijezde, naletjeli su na mine i nekoliko ih je izginulo. Stanovništvo se vratilo svojim kućama ali je sav prostor bio izložen konstantnom granatiranju...

IZMIŠLjENI "SPECIJALCI"

Gornji Potočari bili su stalno izloženi paljbi sa Čauša iz pravca Likari, sa jedne strane, a sa Rogača, iz pravca druge strane.

U više navrata slobodni prostor opštine Srebrenica je bio izložen i dejstvu avijacije. "Migovi" su nas bombardovali sa kasetnim bombama. Kako granatiranja nisu prestajala, morao se napadati prostor Čauša i Obadi. Kad smo ovladali prostorom prema Obadima, bilo je i poginulih. Među prvima je poginuo Sead Orić. Napadi nisu jenjavali. U četničkim napadima na prostor oko Čauša imali smo direktne borbe sa niškim specijalcima i specijalcima iz Bijeljine.

Poslije jedne bitke, kada sam došao do mrtvog četnika, zarobio sam vojni snajper, tako da je i prvi vojni snajper stigao upravo u našu kuću. Nije uspjela radost ni prenoćiti, jer su me probudili prije rane zore da mi ga uzmu. Dao sam im. Na odbrani rubova oko Čauša poginuli su, između ostalih, i Bekir Begović i Musa Nurijin.

  (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.