PLANIRANI HAOS

Poslije oružanog napada na srpski zaselak Čumaviće, postrojene su žene i djeca, a Hajro Bešić iz Podčauša odvojio je jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati, ako mještani ne predaju sve oružje

 

 

Poslije višednevnog putešestvija Ibran Mustafić je konačno iz Sarajeva stigao u Srebrenicu, gdje je, kako piše u svojoj knjizi, zatekao pravo haos, o čemu ga je prvi informisao brat Samir.

- Interesovalo me je sve. Cijeli dosadašnji tok rata na ovim prostorima. Iako smo se jedan drugog zaželjeli da se nismo mogli međusobno nagledati, moj brat je još uvijek mislio da je možda bilo bolje da nisam ni dolazio. Iz njega je već vapilo preveliko razočarenje na sve što se u Srebrenici događalo do tada. Počeo je:

"Moraš se čuvati?! Ovdje se protiv tebe vodi velika kampanja. Sve ide od Nasera. Ništa ne radi javno. Sve je sinhronizovano i planski izrežirano, a sva kampanja je zacrtana u taboru Bajramovaca u Begovoj Njivi. Naime, prije nego što je i definitivno zapucalo, sastali su se u kući Envera Salihovića i zacrtali šta trebaju činiti. Za sve njihove ciljeve ti si im najveća prepreka. Naser nije ono što ti je nekada bio, on je drugi čovjek i pod njihovim je ogromnim uticajem. Naveliko radi protiv tebe. Prva dva mjeseca su se plašili tvoje sjene. Glavno sjedište i, maltene štab, je bila naša kuća, sve dok je nad njima tvoj duh lebdio. Kada su pomislili da se ti nikada nećeš vratiti u Srebrenicu, počela je ogromna kampanja protiv tebe. Po narodu se priča da si ti samo na naoružanju zaradio oko 740.000 maraka, da si opljačkao opštinu, da si izdao narod, da si sa parama pobjegao u Tursku. Spominje se i Švajcarska, Španija..., ja sam totalno u podređenom položaju.

Razoružali su me, što sam, iskreno, jedva i dočekao, jer meni i nije mjesto među njima. Moraš da znaš da su spremni na sve. Ako su spremni likvidirati Nurifa Rizvanovića, onda treba da znaš kakvi su i na što su spremni."

POLITIČKO DJELOVANjE

To je bila prva informacija o Nurifu Rizvanoviću u kojoj se spominje direktno njegova likvidacija, jer sam do sada samo mogao nazirati.

"Zar su ga ubili?", prekinuo sam brata.

"Jesu, i to tako podlo i na najbrutalniji način! Na udaru su im i najugledniji i najkorisniji ljudi koji se prema njima odnose ravnodušno. Zabranili su i rad stranke. Ne samo SDA, nego svakog političkog djelovanja. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, je običan borac koji se živ ne čuje, niti bilo kako eksponira", pričao je brat.

Počeo sam razmišljati o svemu, a onda rekoh:

"Molim te, sve mi ispričaj u tančine šta se ovdje događalo za vrijeme moga odsustva?" Brat je počeo:

"Nakon tvog odlaska u Sarajevo na tu prokletu Skupštinu, Sado (načelnik SJB) je donio rješenje o formiranju sedam ratnih stanica policije na terenu, onako kako je i dogovoreno. Ja sam bio u stanici na Potočarima, zajedno sa svima našim.

Poslije ubistva Mehe i Bahrudina, zavladala je opšta panika među narodom, takođe je dosta ljudi pobjeglo za Tuzlu, čak i nekih koji su bili članovi rezervnog sastava policije. Svi su krenuli na svoju stranu, jednostavno je došlo do povlačenja i policije i naroda prema brdima. Većina nas je to veče zaglavila prema Pasiku, gdje smo čitavu noć beznadežno tumarali.

BARIKADE PREMA BRATUNCU

Nakon toga su se od nas odvojili Naser i Mirza Halilović, otišli su kod Zuhde i Himze u Klanac. Naser nam je rekao da se snalazimo kako ko zna i umije i da ide svako na svoju stranu? Mi smo se ostali dogovorili da se oko tri sata iza pola noći sastanemo na prostoru Metalske Vode, ali se tu Mirza i Naser nisu pojavili.

Poslije našeg okupljanja na Metalama, razbili smo se i ja sam sa Saidom Atićem Sajom otišao u Jelahe, gdje smo noćili. Kada je malo popustio strah, došlo je do novog okupljanja. Četnici su počeli s prvim granatiranjem Potočara, tako da su pale i prve žrtve. Bilo je i ranjenih. Zakazano je novo postrojavanje u Pasiku.

Postrojavanje jedinice je izvršio Ekrem Salihović. Nakon postrojavanja, odlučeno je da siđemo na Donje Potočare i napravimo barikadu kako bismo zakrčili glavni putni pravac Bratunac - Srebrenica.

Kolona se uputila prema Donjim Potočarima. Ja sam zauzeo položaj iznad fabrike 'Cinkare', podno Potočarske stijene, a u mojoj neposrednoj blizini je bio Ibe Planić. Glavni zadatak je bio istjerati kamione iz transporta i njima prepriječiti putni pravac. U momentu kada je Zurijet Smajić počeo izvoziti kamione, začule su se sirene iz auta koja su se kretala iz pravca Srebrenice prema Bratuncu. Zurijet je jedva uspio istrčati iz kamiona. Nije se imalo kuda dalje, tako da je nastala opšta pucnjava po autima u kojima su se nalazili Srbi.

KOMANDIR STRAŽE

Pri prvom otvaranju vatre, ključnu ulogu je odigrao Ekrem, koji se nalazio u neposrednoj blizini puta pored magacina, kraj samog mosta u centru Potočara. Svi koji su bili u autima su poginuli, koliko znam, samo se jedan od njih, ranjen, uspio probiti prema Pećištima. Bilo je i dosta naoružanja u autima, ali je većina izgorjelo kada su auta zapaljena od pucnjave.

Tog momenta je sve više postajala očita borba između Nasera i Adema ko će biti jedan od komandanata, ali je Adem izgubio bitku, tako da se pokunjio i pokušao sebi formirati neku grupicu kojoj će biti komandir na Donjim Potočarima.

Nama je bio jedan od prioriteta zauzeti kotu Lipa, koja je dominirala iznad srpskog sela Gniona, a sa koje se kontrolisalo kompletno okruženje Potočara i dolina do samog grada Srebrenice. Ja sam na Lipi u prvim momentima bio komandir straže. Nakon jednog incidenta, poginuo je Bajrin sin iz Budovića. Izgleda da ga je ubio neko od naših. Spominje se Feho. Uhvatio ga strah, pa je počeo trčati. Na naše povike "stoj", nije stao, tako da je na njega otvorena vatra, misleći da je Srbin. Nažalost, platio je glavom.

Bacuta je bila okupirana kako vojskom ili preciznije rečeno policijom, tako i izbjeglim stanovništvom iz pravca Donjih Potočara. Mehin Sead sa Bacute, koji je imao kamion i trgovinu kod punca u Kazanima, je na Bacutu istjerao kamion brašna. Sve pristiglo stanovništvo i vojska se uglavnom hranila po kućama Bacučana, tako da sam odmah od Seada za vojsku kupio 350 kilograma brašna i platio 400 maraka.

VOD ZA STRIJELjANjE

Jedan dan smo se samoinicijativno organizovali ja, Mevćo iz Krajevače, Hajro Bešić iz Podčauša, Sapko, Zuhrija, Nezir sa Bacute, Elvir Fehimov iz Broševića i još neki, te otišli u srpsko selo Čumaviće.

Kako sam se lično dobro poznavao sa Milošem iz Čumavića, kad smo došli u Čumaviće, zovnuo sam Miloša da porazgovaramo. Milošu sam rekao da smo došli u Čumaviće da tražimo od njih da predaju naoružanje, iako je bio blef, rekao sam mu da su Čumavići opkoljeni sa svih strana sa 150 ljudi i da smo mi određeni da sa njima obavimo razgovor o predaji naoružanja. Naravno, rekao sam mu da bi to za njih bilo najbolje rješenje, a da im mi zauzvrat garantujemo bezbjednost.

Poslije dugog ubjeđivanja, postrojili smo žene i djecu. Već smo sa ubjeđivanjem počeli da gubimo živce, tako da je Hajro iz stroja izveo jednu malu djevojčicu od majke i zaprijetio da će je zaklati ako ne prihvate ultimatum o predaji naoružanja. Znao sam da je Hajro stari kavgadžija i problem, tako da sam se uplašio da to i ne uradi. Prišao sam Hajri i uzeo djevojčicu  rekavši da se ne šali i curicu vratio njenoj majci, koja je stajala u stroju. Djevojčicina mati je odahnula jer se zaista uplašila za kćerkicu, a kada sam je predao majci, uzvratila je riječima "da ni mi nismo svi isti i da i nas ima dobrih".

Nakon ponovnih Miloševih konsultacija sa svojim komšijama, konačno su donijeli odluku o predaji naoružanja. Predali su 14 dugih cijevi, a Miloš mi je izvadio i ponudio svoj vlastiti pištolj. Pištolj nisam htio uzeti, rekavši mu da je to njegovo lično naoružanje za samoodbranu, a kako je ovo teško vrijeme, da ga treba zadržati za sebe. Zlu ne trebalo, jer se uvijek može naći neka budala.

Kada su se mještani Čumavića razišli svojim kućama, natovarili smo naoružanje na sebe i krenuli u pravcu Bacute." (Napad na srpski zaselak Čumovići izveden je 6. maja 1992. na Đurđevdan. Čitavo stanovništvo je zatvoreno, maltretirano, ucjenjivano i pretvoreno u taoce 9. maja 1992. pr. r.)

RATNE TORTURE

Moram posebno spomenuti Sabahudina Planića Sapka, koji je bio jeda od najboljih prijatelja mog brata, pa i moj. Sapko je bio na policijskom kursu na Vracama kada je napadnuta škola unutrašnjih poslova. Iako tako mlad, pretrpio je ratne torture prije mnogih i kada je uspio sačuvati živu glavu na Vracama, sa svojom automatskom puškom se uspio probiti u Potočare. Nema više Sapka, ni mog brata, ni Nezira, Hajre, Mevće... nema Potočara, ni Srebrenice bez takvih. Nema Bosne bez takvih. Prave patriote, ma gdje bili, vraćaju se svojoj grudi kada joj je najteže. Oni trče sa zarobljenom puškom u ruci sa Vraca, ne žaleći života, tamo gdje ih srce vuče. U svom putu susreću one koji bježe u Njemačku sa potvrdom da su Srbima uredno predali naoružanje ili su ga uspjeli baciti.

Poslije boja, ako prežive, pognuto uzdignute glave, kada izgube posljednji atom duhovne snage, oni idu dalje. Daljina ih liječi. Njihov osnovni moto je da idu da bi svoju domovinu mogli opet zavoljeti, jer narušenu ljubav vraćaju nostalgijom. Opet će doći kada joj bude najteže. U svom putu ponovo se mimoilaze sa onim koji su branili njemačke šatore, jer se nisu izborili za papire da nastave dalje. A misle i da je sada prilika da dobiju donaciju. Ljudi su dvosmjerna ulica. Uvijek negdje trče, ali pola u jednom a pola u drugom smjeru. Ima i jedna kategorija koja sebe naziva "kosmopolitima".

NASEROVA EKIPA

Njihova parola je da je njihova ledina tamo gdje je bolja djetelina. Svaka ovca gleda samo gdje je dobra ispaša. Ako opet zagusti, ponovo će se mimoići. Oni koji su poslije rata otišli iz beznađa, vratiće se domovini, a oni koji su se poslije rata vratili u Bosnu, navaliće na osvajanje novih imanja. Oni su cijeli život na nečijim leđima.

Ovako mi je Same dalje govorio:

"Kada smo stigli na Bacutu uzdignuta čela, nismo mogli da vjerujemo da, poslije ovako obavljenog posla, nekom može biti i krivo. Naser sa svojom ekipom ponašao se krajnje čudno, jer je bio zavidan na svačiji izuzetan potez. Ja i Sapko nismo nikom predali naoružanje, već smo ga odnijeli i naoružali Naserove Orićane. Kako je Naser bio više nego nestrpljiv, da i on uradi nešto slično, uzeo je Ekrema sa sobom i odjurio u Sijemovo.

Po našem scenariju za Čumaviće, izdao je ultimatum o predaji naoružanja. Ultimatum su dali sutradan do 12 sati i vratili se nazad. Kada je sutradan ekipa otišla u Sijemovo, svi stanovnici su sa naoružanjem napustili selo, samo je u kući ostao stari Miloš Zekić.

Iz ljutnje, zbog loše obavljenog posla, glupani su opljačkali selo, ubili Miloša, a poslije pljačke zapalili selo. Piratstvo je krenulo, pšenica je sva završila kod Nasera, Ekrema, Envera, Kemala i još nekih iz njihove ekipe. Biznis i danas cvjeta. Možeš zamisliti, ovdje se otvoreno priča kako se Makso iz Sijemova dovikivao sa nekim našim preko linije i, navodno, govorio kako je puškomitraljez kupio od Ibrana Mustafića. To Naser i njegova ekipa prepričavaju narodu."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.