PLANIRANI HAOS

Rat u BiH zatekao je Ibrana Mustafića u Sarajevu, gdje je kao poslanik trebao da prisustvuje hitno sazvanoj sjednici Skupštine BiH.

- Skupština RBiH je zvanično prestala sa radom i sve njene nadležnosti preuzelo je Predsjedništvo RBiH, a očigledno da su neki jedva i čekali da se kompletna vlast prenese i koncentriše na uski krug ljudi koji trebaju odlučivati. Grupa poslanika koja je bila u Sarajevu insistirala je na reaktiviranju poslanika i da, iako ni o čemu ne odlučuju, ipak održavaju sedmično sastanke sa civilnim i vojnim strukturama vlasti i da se informišu o glavnim pitanjima i dešavanjima na nivou cijele države. Kako sam kao poslanik i prije rata bio član skupštinske Komisije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, nakon susreta sa prof. Muhamedom Filipovićem dogovorili smo da nastavimo rad te skupštinske komisije. Ja, prof. Filipović, Safet Isović i prof. Tatjana Ljujić-Mijatović smo se sastali i održali sastanak komisije, jer smo smatrali da je njen rad upravo najbitniji u ovom vremenu, s obzirom na to da je BiH postala klanica u kojoj čovjek nije imao ni osnovno ljudsko pravo, a to je pravo na sopstveni život. Objektivno, nismo napravili neki vidan napredak u radu komisije.

NARODNI TRIBUNI

Od grupe poslanika, koja je ponekad brojala do petnaest članova, napravili smo jedno neformalno skupštinsko tijelo koje se okupljalo svake srijede u zgradi Predsjedništva RBiH. Pored tih sastanaka, svakodnevno sam "obijao" pragove mnogih institucija kako bih našao bilo kakav modus da se pomogne Podrinju, a prije svega Srebrenici. Jednom prilikom sam otišao do centrale SDA da bih potražio Omera Behmena kako bih pokušao obezbijediti bar municiju za Srebrenicu, ali sam u centrali SDA samo zatekao Biseru Turković, koja nije znala ni zašto se tu obrela. Bilo mi je jasno da oni ne znaju ni šta će sami sa sobom, a kamoli da mogu nekom pomoći, pogotovo Srebrenici.

Počela su se formirati razna udruženja građana. Svi su tražili bilo kakav modus da nosaju fascikle, umjesto puške i najednom su svi postali narodni tribuni. Tako se začelo formirati neko udruženje Srebreničana, potpomognuto Bratunčanima. Najagilniji u ime Srebrenice je bio Murat Efendić, koji je svoju djecu iz Sarajeva poslao u Švedsku preko Beograda. Bilo mi je sve jasnije da dolazi vrijeme takvih i da se ljudi preoblikuju preko noći da bi pod noge bacili istinske patriote domovine. U dva navrata sam otišao na sastanak tog udruženja. Već se počelo pričati o pisanju knjiga, edicija, enciklopedija i drugih patriotskih djela samo da bi se patriotizam dokazivao na bilo koji način, osim puške. Jedan broj ljudi, koji je drugačije razmišljao, otišao je svojim putem da bi individualnim sposobnostima doprinio borbi za slobodu, a edicije takve ljude nisu ni zanimale. Odmah na prvom sastanku je postavljeno pitanje prostorija za rad udruženja.

LIČNI INTERESI

Nakon što sam vidio u čemu je problem, susreo sam se sa Mehmedom Avdagićem, koji je bio u rukovodstvu Saveza sindikata BiH.

"Sve mi se čini da će one prostorije koje se traže za udruženje biti poslovne prostorije Murata Efendića", rekao sam Mehmedu, što je on jedva dočekao da prenese Muratu, a iskreno, to mi je i bio cilj. Zaista, poslije rata te prostorije su i imale tu namjenu. Dovoljno sam poznavao Murata i bilo mi je jasno da on ni kašiku do usta ne donosi džaba. Profit i lični interes je njegova vjera, nacija, država i familija. Kako sam konstantno obilazio sve državne institucije da bih pokušao na bilo koji način pomoći mojoj Srebrenici, prilikom jednog susreta sa Muratom na ulici, rekao mi je da nijednu instituciju ne posjećujem sam bez znanja udruženja i bez njihovog prisustva. Ja sam, u stvari, tada trebao njega i njegovu ekipu vodati od vrata do vrata po Predsjedništvu i Vladi, kako da bi oni poslije toga mogli i bez mene. Kada mi je to rekao, pogledao sam ga cinično i nisam nikako znao kako da reagujem. Da li da prećutim ili da ga otjeram u neku stvar, da li da mu saspem zube u grlo, ali je, ipak, u meni preovladalo dostojanstvo. Znao sam da se sve čini na mojoj kompromitaciji i da bi neki ljudi najradije sebe proglasili i za poslanika. KOS je učinio svoje. Iako sam totalno bio odsječen od bilo kakve komunikacije, "burgijaši" su bili i te kako aktivni, tako da sam sasvim slučajno saznao da se na relaciji Srebrenica - Sarajevo razmjenjuju telefaksi i poruke. Meni je to bilo nedostupno.

NOVOPEČENI BORCI

U Sarajevu mi je agresija zatekla amidžića Elvira Mustafića, koji je bio student Poljoprivrednog fakulteta. Iako sam gledao na bilo koji način da mu pomognem, nisam imao mogućnosti, jer sam i ja bio u istom položaju. On se preko Adnana Karovića ubacio u MUP i konstantno je bio na dežuri, ali sam se uspijevao sa njim viđati. Kako sam ga uvijek jako volio, jer krv nije voda, i sam moj amidžić je kroz komunikaciju osjećao ogromnu nepravdu od novopečenih boraca za Srebrenicu u Sarajevu. Sav izbezumljen, u potpunom bijesu, jednom progovori iz njega:

"Šta taj Murat više ima protiv tebe, sad ću mu ja j... mamče?!"

Imao sam osjećaj da je momak bio toliko povrijeđen odnosom prema meni, da je u stanju bio na njih pucati. Uspio sam ga smiriti, jer sam znao da nisu u pitanju pojedinci, nego da je u igri kompletan sistem KOS-a.

Već saznajem da je u Srebrenici komandant TO Naser Orić, a da je predsjednik Ratnog predsjedništva opštine Hajrudin Avdić. Pošto sam u Ministarstvu odbrane imao rođaka Nijaza Mustafića, inače Naserovog daidžića i Muratovog kompanjona, od njega sam saznao da se on ponekad čuje sa Srebrenicom.

NASEROVO IMENOVANjE

Saznao sam da je Naser dobio i rješenje o imenovanju za komandanta TO Srebrenica od strane ministarstva i da je rješenje potpisao ministar Jerko Doko. Veza je bio Nijaz Mustafić. Saznao sam da je u vezi sa Naserom i Sefer Halilović. Čak se spominjalo da je on imenovao Nasera za komandanta. Koliko sam svemu vjerovao, toliko i nisam, ali kada sam vidio faks koji je došao iz Srebrenice i koji je potpisao Naser, onda mi je bilo jasno da se ipak nekako ostvaruje veza sa Srebrenicom. Na faksu je bio napisan izvještaj o zasjedi koja se dogodila u Potočarima u kojoj se kaže "da je tom prilikom poginulo osamnaest četnika, među kojima i Željko Ražnjatović Arkan". Imao sam priliku da čujem kasete snimljene sa radio-amaterske stanice. Bio je to razgovor Nijaza Mustafića i Rešida Efendića Muje, inspektora SJB Srebrenica.

Kroz snimljeni razgovor sam vidio da se oko Srebrenice naveliko ratuje i da se drže straže, a saznao sam i za prve žrtve pri granatiranju Potočarske doline - piše Ibran Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos", koji se poslije propale sjednice Skupštine BiH u Sarajevu na putu za Srebrenicu obreo u Tuzli.

PARE IZ SREBRENICE

- U Tuzli sam ostao ukupno osam dana. Moj definitivan stav je bio "ako ne mogu iz Tuzle za Srebrenicu, onda nemam šta tražiti u Tuzli".

Kad sam došao u Tuzlu, Mirsad mi je rekao da je jedna ekipa iz Srebrenice došla u Tuzlu i da se namjerava vratiti. Među pridošlim iz Srebrenice su bili Sakib Malga, Meho sa Kule, Mehmed sa Kule, Sadik Li Kuk, Salan Mandžić, Mirzet sa Kule. Pričalo se da im je jedan od zadataka bio da iz Srebrenice donesu pare, jugoslovenske dinare, i da ih zamijene za bh. dinare. Jedno veče sam se sreo sa Salanom, ali nismo ništa konkretno razgovarali. Amidža Nurćo mi je pričao da se viđao sa Mehom i Li Kukom i da ih je najviše pitao kakvo je stanje u Srebrenici. Kako su mog amidžu cijeli život najviše interesovale žene, uglavnom ih je ispitivao na tu temu.

"Bratiću, priča mi onaj Sadik od Kule da je tamo opšta uzbuna. Najviše sam o tome sa njim pričao, 'ljuljaju' i oni od kojih se ne bi niko nadao", nabrajao je.

Kako mi je o tome pričao, obuzimao ga je gromoglasan smijeh i veselje, ali sam u njemu osjećao čežnju što i on nije tamo.

MASAKR SRPSKIH CIVILA

Mirsad mi je dao jedan papir, ne znam da li je iz novina ili je pristigao iz Srebrenice, u kojem je pisalo da je jedna grupa srpskih boraca zarobljena na Zalazju i da su poslije toga likvidirani. Među njima je bio Branko Šimić, moj školski iz Gnione, i njegov brat Pero. Pored njih dvojice na spisku sam prepoznao i Slobodana Ilića, nekada sudiju u Opštinskom sudu u Srebrenici, Miju Rakića, autoprevoznika sa Zalazja. Bila je i bolničarka Rada na spisku. Kada sam to vidio, obuzela me neka sumnja. Daleko od toga da sam ih žalio, naprotiv, veselio sam se svakom poginulom četniku, ali ovaj slučaj me je totalno zagolicao, jer sam taj gest smatrao lošim potezom i da nije u skladu sa ratnim pravilima, ali sam isto tako smatrao da će nam se takvi potezi dugoročno obiti o glavu. 

KEMO SA PALA

"Mi ne smijemo biti kao oni. Ako smo kao oni, onda ne trebamo ni ratovati. Naš cilj je jasan, a to je sloboda naše domovine i borba protiv agresora", tako razmišljaju pravi borci.

Saznao sam u Tuzli da je i Kemo sa Pala nosio po Srebrenici neku odsječenu glavu i plašio ljude. Po tim saznanjima sam vidio da glavno kolo u Srebrenici vode ljudi od kojih se svašta može očekivati. Od Mirsada sam saznao da je u Konjević Polju uhapšen i Nurif Rizvanović, koji je ljetos sa sobom iz Tuzle doveo na prostor Konjević Polja oko 500 do zuba naoružanih momaka. Nurif je po tadašnjim saznanjima bio odveden u zatvor u Srebrenicu i da je navodno bio optužen za izdaju.

Svaka nova vijest koju sam čuo iz Srebrenice me je dodatno brinula i bila je, doslovno rečeno, produkt samo glupih i neiživljenih ljudi kojima je rat došao kao najbolji poligon da pokažu svoje pravo lice.

Ipak, ja sam stalno insistirao da nešto radim na odlasku u Srebrenicu, pa makar se vrtio u krug. Mirsad mi je uporno trubio i insistirao da ne budem nestrpljiv i da malo sačekam:

"Strpi se malo? Mi imamo na Nezuku oko 200 ljudi koje namjeravamo uputiti za Srebrenicu. Čim se ukaže prilika, mogao bi sa njima."

ŠEF POVJERENIŠTVA

Inače, moj amidžić Mirsad je bio na čelu isturenog štaba ili, bolje rečeno, povjereništva za Srebrenicu u Tuzli, tako da je znao šta se događa oko Srebrenice u Tuzli, ali i u samoj Srebrenici. Iskreno rečeno, s obzirom na to da sam znao da se mnoge mutne radnje igraju oko mene, nije mi baš bilo dovoljno jasno kako su iz Srebrenice pristali da za šefa povjereništva u Tuzli za Srebrenicu imenuju mog amidžića. Vjerovatno su razmišljali da će me tako lakše obraditi i napraviti opšti rascjep u mojoj porodici.

Jedno veče kasno je Mirsad došao u stan. Prije nego Što smo pošli na spavanje, reče mi:

"Danas sam se čuo sa Srebrenicom. Razgovarao sam sa Naserom i rekao sam mu da si stigao do Tuzle. Reče mi da bi bilo najbolje da se što prije probijaš i dođeš do Srebrenice, jer si tamo veoma potreban?"

Ove njegove riječi nisam uopšte komentarisao, ali sam malo ostao zatečen. Moja odluka je da po svaku cijenu idem u Srebrenicu, ali to je moja odluka i ničija drugo. Uvijek sam išao logikom da ništa ne radim što mi neprijatelj predlaže, a s obzirom na to da sam već imao jasne signale kakav je stav u Srebrenici prema meni, ali sam isto tako znao da je Naser postao glavni gazda.

  (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.