PLANIRANI HAOS

Iako je za njim bila raspisana savezna potjernica zbog teških kriminalnih djela, Naser Orić predlagao Ibranu Mustafiću da obije skladište specijalne policije Srbije u Batajnici i doveze oružje u Srebrenicu

- Poslije moja dva-tri odlaska u MUP, insistirajući da se Naser prebaci u našu policiju, jednom sam, nakon razgovora sa Avdom Hebibom, otišao do Hajrudina Hodžića, koji je bio jedan od načelnika sektora u MUP-u i obavio razgovor na tu temu. Hajro me je pitao da li ima još naših momaka sa radom u MUP-u Srbije i da bi trebao doći do još imena, da bi se radilo na njihovom prebacivanju u naše ministarstvo, onako "u paketu". Nakon mojih odlazaka u ministarstvo, jednom je u MUP otišao i Hamed Efendić i vratio se sa zabrinjavajućom informacijom. Naime, Hamed se u MUP-u sreo sa Asimom Dautbašićem, načelnikom SDB-a, i on mu je rekao da je za Naserom raspisana savezna potjernica. U pitanju je bilo djelo kriminala. Hamed je zamolio Asima da potjernica ostane u ladici i ne ugleda svjetlo dana. Zaista, nisam nijednog momenta sumnjao da to nije istina, jer je očigledno bilo da je Naser sve rjeđe išao u Beograd, a pitanje je da li je uopšte i išao. Kako je stalno bio pored mene, više puta mi je predlagao da bi on bio spreman da ode u Batajnicu u sjedište specijalne policije Srbije i da sa jednom našom grupom pokuša obiti magacin i ukrasti naoružanje. Zaista, ta ideja me golicala i stalno sam razmišljao, ali je ona za mene bila nerealna, tako da se nikada nisam izjasnio pozitivno, jer sam smatrao da mogu izgubiti glavu.

AUTOMAT "UZI"

Poslije nekoliko dana dobili smo informaciju da su Naser Orić i njegov kolega Fahrudin Alić prebačeni u naše ministarstvo. Raspored su dobili u SJB Ilidža i tu su na službi proveli nešto više od mjesec dana. Ponovo sam otišao u naše ministarstvo, insistirajući na tome da budu prebačeni u Srebrenicu. Tako je i bilo. Kako je SJB, pored stanice u gradu, imala i jednu područnu stanicu policije sa sjedištem u Skelanima, jedan od njih dvojice je trebao ostati u Srebrenici, a drugi je trebao biti prebačen na Skelane. U razgovoru sa Sadom, načelnikom SJB, dogovorili smo se da Naser ostane u Srebrenici, a Fahrudin Alić da bude upućen u Skelane.

Kako se situacija u cijeloj BiH sve više usložnjavala, osjećala se potreba za oružjem. U ovom periodu ja i Hamed Efendić smo najviše bili vezani za gornje područje opštine Srebrenica, jer je situacija na tom prostoru bila puno teža i komplikovanija.

Naser je imao neki svoj automat "uzi", izraelske proizvodnje, koji je bio i tehnički neispravan.

Jednom smo ja i Hamed krenuli da obiđemo gornje Podrinje i vidimo kakva je situacija, te da se sretnemo sa našim prijateljima i razmijenimo iskustva. Sa nama je krenuo Naser i ponio "uzi". Prvo smo navratili do Hadže Efendića, predsjednika SDA i Skupštine opštine Goražde. Ostali smo sa njim u dužem razgovoru, a Hadžo je uzeo i Naserov "uzi", rekavši da on ima ljude koji mogu otkloniti kvar. Hadžo nam je tada dao dva-tri primjerka improvizovanih ručnih bombi. Nakon toga smo produžili do Foče. Naser mi je govorio da mu je i Šaja nudio neko drugo oružje za njegov "uzi".

ŠLEPERI ORUŽJA

Kako se situacija sve više usložnjavala, na području Bratunca postaju sve interesantnije aktivnosti Nurifa Rizvanovića, koji svoju mrežu pokušava širiti i na prostor opštine Srebrenica, predstavljajući se kao predsjednik Muslimanskog nacionalnog vijeća.

Rukovodstvo SDA u Srebrenici je sprečavalo bilo kakav vid vršljanja raznih mešetara u ime nekih neprofilisanih organizacija, jer za to nije bilo potrebe. Mi smo uvijek nastupali sa pozicije legaliteta i legitimiteta svih organa, pošto smo u Srebrenici kontrolisali sve organe vlasti. Iako je stalno Naser sa nama, on koristi svaku priliku da ima komunikaciju sa članovima MNV, pokušavajući da se što više približi Nurifu Rizvanoviću. Pored svih motiva koji su bili prisutni pri bilo kakvom organizovanju, jedan od osnovnih motiva je posao sa oružjem, jer su zaista u tom periodu mnogi osjetili da se na oružju može dobro zaraditi. Jedan od razloga Naserovog približavanja Nurifu je bio i taj, jer je zaista uživao u poslovima koji su izvan zakona, a novac je zaista volio. Preko drugih smo saznali da Naser ima dobru komunikaciju sa Nurifom. U tom periodu po cijelom terenu opština Srebrenica i Bratunac kruže priče o masovnoj dopremi naoružanja. Više se ne priča o komadima, nego o šleperima. Jednom priliku u kancelariju u Srebrenici je upao Bekir Avdić Barak da me direktno pita za istinitost tih priča. Bekiru sam, bez bilo kakve tajne, rekao sve što sam znao, a o navodnim šleperima nisam imao blage veze.

GLAVA U TORBI

Poslije našeg prijateljskog i iskrenog razgovora, Bekir je zadovoljno napustio kancelariju, shvativši da se radi o potpunim neistinama. Istina je da je u to vrijeme mnogo ljudi na prostoru opštine Srebrenica pokušavalo da radi sa naoružanjem. Ja sam svima davao podršku, nezavisno od bilo kakvih komentara, jer je osnovni cilj bio samo neka ima. Ako zapuca, neće biti prioritet odakle ti, nego imaš li. Nakon mog gorkog iskustva sa Han Pijeska, nisam više ni sanjao da trebam stavljati "glavu u torbu", jer i tad moj osnovni motiv je bila tadašnja situacija u kojoj smo se našli. Svakom čovjeku, koji je pokušavao nešto uraditi na nabavci, uvijek sam sugerisao da na svakom poslu čovjek treba zaraditi, ali da "imaju dušu" i da sa cijenama budu primjereni. S obzirom na to da je Srebrenica bila privredno među razvijenijim opštinama u BiH, nije bilo puno ljudi sa našeg prostora koji su radili u inostranstvu, a svaki posao naših ljudi se uglavnom svodio na preživljavanje. Samim tim, stanovništvo opštine Srebrenica nije imalo neku platežnu moć da bi bili dobri kupci.

Jedan dan mi je u kancelariju svratio Husein Aljkanović Behaija. Priča poznata; ima jedan kanal za nabavku naoružanja iz pravca Hrvatske i ako mogu da mu, preko ljudi koje poznajem, obezbijedim što bezbjedniju dopremu do Srebrenice. Učinio sam sve sa svoje strane, nazvavši načelnika SJB Srebrenica, te sam ga zamolio da poradi šta na bezbjednosti. Sado mi je rekao da može komunicirati sa povjerljivim kolegama-načelnicima, preko kojih opština ide put od granice na Savi do Srebrenice.

PROIZVODNjA PUŠAKA

Iako smo na nekoj bezbjednosti poradili, po mom saznanju do tog Behaijinog posla nije nikada došlo, mada sam i u razgovoru bio svjestan da je to samo jedna od uobičajenih Behaijinih "šupljih priča". Nakon ovog neizvodljivog transfera, dobio sam informaciju da je Behaija sa Husom sa Skelana drugom prilikom nešto i napravio, ali nisam imao pouzdanih informacija o kojoj se količini radi. Pored pokušaja nabavke naoružanja, sve je više onih koji pokušavaju praviti primitivno naoružanje koje je ličilo na lovačke puške - sačmarice, a osnovni materijal je bio dvije vodovodne cijevi od pola cola. Prve primjerke takvog naoružanja mi je pokazao daidžić Gaibija i on je nekoliko takvih pušaka donio u Srebrenicu iz Sarajeva. Gaibija je pokušavao uspostaviti proizvodnju ovakvih pušaka sa našim rođakom Sakibom Ćatićem, ali je bilo neophodno nabaviti zatezne opruge za okidač.

Kako je bio urađen izvjestan broj, ali bez opruga, moj daidžić i njegov otac (moj daidža) Mustafa Ćatić su krenuli u Gračanicu da pokušaju nabaviti opruge. Na putu za Gračanicu, u neposrednoj blizini Zvornika, doživjeli su saobraćajni udes u kojem je daidža poginuo, a Gaibija preživio sa težim povredama.

Ponavljam, mi smo u svakom momentu vodili evidenciju lovačkog naoružanja u pojedinim mjesnim zajednicama Srebrenice. Na primjer, mjesna zajednica Sućeska je imala oko 120 cijevi lovačkog naoružanja, pušaka i karabina. iako sam čvrsto rekao da me posao oko naoružanja ne interesuje, ipak sam jednom prilikom krenuo sa Hamedom Efendićem i Ahmom Tihićem da pronađemo mogućnost nabavke. Ako bismo sa nekim uspostavili kontakt ko se bavi ovim poslom, bar bi mogli druge upućivati na pravu adresu. Obišli smo Višegrad, Goražde, Foču, Sarajevo, Mostar, Lišticu (Široki Brijeg), Grude, Tuzlu... Nažalost, ništa konkretno nije urađeno.

TRAŽENE "PUMPARICE"

U Mostaru sam otišao do CSB, pokušavajući pronaći Ivana Lučića, sa kojim sam bio u dobrim odnosima. Nažalost, Ivana nisam uspio naći, tako da smo produžili u zapadnu Hercegovinu. U Grudama sam pokušao ostvariti kontakt sa Matom Bobanom, sa kojim sam proveo u Skupštini RBiH dosta vremena i bio jako blizak. Međutim, nisam ni njega uspio naći. Sa ovoga puta smo se vratili "kratkih rukava", ne uradivši ništa.

Mada nisam imao slobodnog vremena, ponekada sam, sa bratom i ostalim članovima "Torcide", odlazio u kafić "Čarli" kod Ahme Hadžimujagića Roke. Uglavnom bi sa nama bili još Naser i Mrki iz Voljavice. Sa Rokom sam bio prilično blizak. Jedno veče me je odveo u svoju sobu i pokazao nekoliko pušaka "pumparica". Na pitanje odakle mu, rekao mi je da uglavnom dolaze iz Srebrenika, preko našeg glavnog imama Hasiba Kovača, koji je rodom iz Srebrenika.

Nakon "pumparica" u Rokinoj sobi, poslije dva dana Ahmo Tihić je došao zabrinut. Rekao mi je da je ušao u trag švercu s naoružanjem i da se treba što prije intervenisati. Tog dana kada je Ahmo Tihić dojurio iz Skelana, Naser Orić je dolazio na Skelane sa sobom, dovezavši dvije "pumparice". I, umjesto da ih ostavi u kafani kod Ismeta Hajdarevića, greškom ih je ostavio u trgovini Ahme Tihića. Puške su bile namijenjene za prodaju Srbima. Trkom sam odjurio do Ahmeta Hadžimujagića i rekao mu za taj slučaj, jer sam imao indicije da se radi o puškama koje sam vidio kod njega.

KRIMINAL U DUŠI

"Roka, uhvatili smo dvije puške koje je na Skelane dobacio Naser! Je li moguće da su iste trebale biti prodate Srbima? Ti znaš, Roka, da oni toga imaju napretek ali će biti u stanju i da kupe od nas samo da bi ušli u trag ili da ih mi nemamo. Ako do zore ne vratite puške i o svemu me ne izvijestite, znaj, Roka, da ćete do zore najebati i ti i Naser?!", bio sam ozbiljan.

Roka je bio pomalo iznenađen ali je rekao da će to sve završiti. Sutradan me je našao i rekao da su posao završili onako kako je trebalo. U tom periodu sam u Nasera zaista imao povjerenje, jer me je, koliko respektovao, toliko se i bojao. Bio mi je uvijek pri ruci i svaki moj zadatak je besprijekorno izvršavao, ali je, isto tako, svaku priliku koristio da šmugne u stranu i odradi posao u sopstvenom interesu, ne gledajući da li je taj posao kriminalan i moralno opravdan. Jednostavno je volio kriminal, ali je, i takav kakav je, meni bio neophodan. Iako policajac, u tom periodu Naser brzo oko sebe okuplja momke krajnje sumnjivog morala, tako da se često, u noćima kada je Naser na službi, događaju kriminalne radnje na prostoru grada, od krađe automobila, do provala, u koje je, očigledno, i sam upleten. U tom periodu su ukradena dva "golfa" sa ozbiljnim indicijama da je i sam znao za krađu.  

(Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.