PLANIRANI HAOS (2)

Prema ocjeni autora knjige i predsjednika Izvršnog odbora opštine Srebrenica Ibrana Mustafića, u ljeto 1991. godine, najteža situacija vladala je u mjesnoj zajednici Skelani, zbog pokretanja inicijative za formiranje posebne opštine.

- S obzirom na kompletnu situaciju u tom periodu, sve više je uz mene Naser Orić, policajac specijalne jedinice MUP-a Srbije. Sve je uporniji da mu pomognem da pređe u MUP RBiH. Zaista smo se često družili i ja sam nastojao da mu u tim namjerama pomognem. Pored njegovih konstantnih molbi, meni je na to ukazivao i moj brat, koji se uglavnom često, mimo mene, družio sa Naserom, a ujedno smo i najbliži rođaci.

Iako po cijelu noć ne spavam i konstantno sam na terenu, sve više stiže pritužba na kompletnu bezbjednosnu situaciju na cijelom prostoru opštine Srebrenica. Na terenu su česte provokacije građana muslimanske nacionalnosti od strane Srba, a one uglavnom dolaze iz Srbije, i to u noćnim časovima. Faktički, u tom periodu moj posao se svodio od sedam do 15 sati u opštini, a pravi posao je kretao poslije 15 časova, obilazeći teren stranačkim autom, najčešće sa Hamedom Efendićem ili sa načelnikom SJB Srebrenica Hamedom Salihovićem Sadom i patrolom policije. Zaista, ni sam ne znam koliko je mogla i policija u tom periodu izmoći da bude prisutna na kompletnom terenu opštine? Ne mogu a da ne pomenem Hasana Mustafića, Aliju Hasića i Edima Bektića, koji su više vremena radili nego što im je službom propisano.

VATRENO ORUŽJE

Nakon loše bezbjednosne situacije, sve je više pritisaka i zahtjeva prema SJB za dodjelu dozvola za nošenje vatrenog naoružanja. Ja sam načelniku stalno govorio da svakom čovjeku koji može nabaviti naoružanje odgovori pozitivno na njegov zahtjev po bilo kojem osnovu.

Jedno poslijepodne sam imao informaciju o sve većoj uznemirenosti stanovnika duž granice, odnosno duž obale Drine, pogotovo na potezu Perućac - Klotjevac. Bilo je već duboko u noć kad sam sa Hamedom Efendićem, predsjednikom SDA, krenuo na područje Osata da obiđemo teren i vidimo o čemu je riječ. Već na potezu od Kragljivoda do Oštrika naišli smo na barikade. Na svakoj barikadi smo izlazili i razgovarali sa ljudima koji su nam govorili o sve češćim provokacijama iz vatrenog oružja sa one strana jezera na Drini. Znali smo da je velika koncentracija vojske na desnoj obali Drine, a pogotovo na platou planine Tare. Kad smo sišli niz Osat i došli do sela Rađanovići, koje se nalazilo u neposrednoj blizini jezera, naišli smo na mučnu situaciju - izbezumljeni ljudi su stajali pored puta sa sjekirama i vilama u rukama. Vriska žena i djece se čula sa svih strana. Više ih je bilo po obližnjim baščama, nego u kućama, jer sam instinkt govori da pri opasnim situacijama ništa drugo ne preostaje nego bježati iz kuće.

PRIVIDAN MIR

Nakon umirujuće situacije, nastavili smo dalje uz lijevu obalu. U Prolićima je bilo isto, a sa narodom smo zatekli i Mevludina Sulejmanovića, koji je bio član IO stranke. Kada smo došli u Klotjevac, situacija je bila prilično mirna. Na seoskoj vodi smo našli tri-četiri momka koji su držali stražu. Kad smo prišli bliže i pozdravili se, vidjeli smo da je Nekir Bečić, član IO stranke i Senahid Halilović, član Glavnog odbora stranke u Srebrenici. Držali su neke puške. Pitali smo ih za stanje u Klotjevcu. Rekli su da je prilično mirno, ali da je, ipak, bolje biti na oprezu i držati stanje pod kontrolom.

Danas, Hamed Efendić nije živ, Mevludin Sulejmanović nije živ. Nekir Bečić i Senahid Halilović su živi. Jedan je u Americi, a drugi u Australiji. Sada su uglavnom "generali" ARBiH oni, između ostalih, od kojih smo se tada branili i po cijelu noć bili budni. Svaka podanička vlast voli hulje, oni su poslije svakog rata nagrađeni, a patriote se poslije rata protjeruju da cijeli život tumaraju po bijelom svijetu.

Poslije našeg razlaza sa Nekirom i Senahidom, krenuli smo u pravcu Srebrenice. Kad smo stigli u grad, zatekli smo mirnu atmosferu. Nekoliko članova gradske "elite" je bezbrižno igralo karte u Osminoj kafani.

DODATNA MOBILIZACIJA

Bože, kakva drastična razlika na dva lokaliteta jedne opštine. Otišao sam do zgrade opštine i ušao u svoju kancelariju. Iako je bila kasna noć, telefonski sam sazvao vanrednu sjednicu Izvršnog odbora opštine Srebrenica, bez srpskih članova. Nakon pola sata, pozvani članovi Izvršnog odbora su došli na sastanak, a jedina tačka dnevnog reda je bila političko-bezbjednosna situacija na području Srebrenice.

Nakon kratke diskusije donesena je odluka o dizanju rezervnog sastava policije u SJB Srebrenica. Istu odluku smo uputili u Sarajevo Vladi RBiH i MUP-u RBiH, čekajući odgovor o tome da li smo ih dovoljno zainteresovali da postupe po našim zahtjevima na nivou Republike i donesu Odluku o mobilizaciji rezervnog sastava. Odluka Izvršnog odbora je proslijeđena na ruke predsjedniku Vlade Juri Pelivanu i ministru unutrašnjih poslova Aliji Delimustafiću. Decidirano smo rekli, ako oni ne donesu takvu odluku ili nam ne daju saglasnost, mi ćemo samoinicijativno pristupiti mobilizaciji rezervnog sastava. Iako smo izvršili sve pripreme i počeli sa mobilizacijom rezervnog sastava, nakon izvjesnog vremena dobili smo i odgovor da Vlada razmatra taj prijedlog. Zaista, poslije toga uslijedila je i odluka Vlade o mobilizaciji rezervnog sastava na nivou čitave Republike shodno procijenjenim potrebama po opštinama.

KURS U ZAGREBU

Kako je kod nas mobilizacija bila u toku, načelnik SJB je insistirao da se na nivou opštine za početak mobiliše 50 odsto ukupnog rezervnog sastava, jer je njegova procjena bila da trenutno tolika formacija može biti dovoljna da kontroliše situaciju. Većina momaka, koja je u Zagrebu pohađala kurs, ušla je u novi rezervni sastav policije. Bilo je problema kako finansirati dodatne snage u policiji, jer ministarstvo nije našlo adekvatno rješenje. Morao sam otići u policiju da u direktnim razgovorima sa rezervistima pokušam riješiti nastalu problematiku. U razgovorima sa direktorima srebreničke privrede dogovorili smo se da svi rezervisti, koji su do mobilizacije bili dio njihovog kolektiva, obavljaju dužnost policajca, a da će biti zadržani na platnom spisku svoje matične firme. Problem je bio za one koji nisu nigdje bili u radnom odnosu.

Ipak, iznašli smo neki modus. U početku, da se uđe u rezervni sastav policije, osnovni motiv svih je bio da se dođe do puške, ali poslije dobijene puške, odmah su prioriteti bili drugi.

KORIST ZA STRANKU

Jednog dana u moju kancelariju je došao Adib Đozić, odbornik DSS-a (Demokratski socijalistički savez, pr. r.) i direktor "Srebrenicakamena". Pošto je dugo godina bio blizak Hamedu Efendiću, jer je jedno vrijeme bio direktor GP "Radnik", Adib je osjetio potrebu da se približi rukovodstvu opštine i stranke, a vjerovatno je i prije komunikacije sa mnom bio u kontaktu sa Hamedom. Poslije razmijenjenih nekoliko rečenica i popijene kafe, Adib mi je rekao:

"Znaš šta, predsjedniče, na nivou opštine Srebrenica postoji jedan Fond za takozvano dodatno zapošljavanje koji je formiran 1988. godine, za koji je sredstva izdvajala srebrenička privreda. Ja sam potpredsjednik tog Fonda, a predsjednik je Mira Petrović. Mi bismo trebali da vidimo šta ćemo konkretno sa tim sredstvima, koja već jede inflacija, a mogu biti od koristi za stranku? Meni treba samo odluka Izvršnog odbora da se ta sredstva mogu koristiti namjenski. Ko j... Miru, ja ću, mimo njenog znanja, završiti posao!"

Po nekim našim internim kalkulacijama trebali smo odrediti preduzeća kojima bi bila donirana ta sredstva pod uslovom da od tih sredstava izdvoje po 30 odsto za stranku. Objektivno, tražili smo koliko-toliko podobne, pa bi sredstva trebalo donirati DP "Srebrenicakamen", JKP "Polet", DP "Boksit" i DP "Rudnik olova i cinka"...

NAORUŽAVANjE NARODA

Sve je lako, ali kako doći do oružja? Mnogi su ljudi pitali za oružje? Mnogi su bili spremni da ga kupe. Dvije puške koje je trebalo prodati, da bi se izmirili troškovi, prodao sam ljudima koji su me molili da dođu do nje tako što će je platiti. Jednu Ćamilu Deliću sa Meljanovca, u mjesnoj zajednici Potočari, a drugu rođaku Kemalu Mustafiću. Sredstva od ove dvije puške sam uredno predao Hamedu Efendiću, koji je vodio računa o finansijama i koji je trebao izmiriti dugove Šaji. Hamedu sam predložio da ostatak od preostalih osam pušaka ja, on, Naser i amidža Ibrahim trebamo zadržati po jednu za sebe. Valjda smo to zaslužili, jer smo zbog njih mogli glavom platiti. Preostale četiri smo se dogovorili da damo Ahmi Tihiću na Skelane, Azizu ef. Hasanoviću iz Osmače, Adibu Đoziću u Zabojnu, jer nam je obezbijedio sredstva preko Fonda, i posljednju Zulfi Salihoviću u Sućeski. Ja sam lično na Poligonu u autu dao pušku Zulfi Salihoviću, rekavši mu da su puške nabavljene i da ih treba platiti oko 1.000 maraka po komadu. Zulfi sam htio pojasniti da puške nisu dobijene besplatno, tako da je shvatio da pušku treba platiti. Zaista, ta puška je bila namijenjena njemu iz sredstava koja su bila obezbijeđena...

Nakon nekoliko dana zvao me Hamed i upitao da li bih sa njim otišao do Goražda i Foče? Odgovorio sam potvrdno. Ujutro smo krenuli za Goražde službenim "sitroenom" DP "Srebrenicakamen", čiji je direktor bio Adib Đozić. Zaista, tog momenta je Adib bio kao odbornik DSS-a najkorisniji čovjek iz kompletne srebreničke privrede, a ujedno je bio na usluzi SDA. Stari vuk zna u svakom momentu šta treba činiti.

NOVE POŠILjKE

U Goraždu smo se zadržali jedno vrijeme sa prijateljima, a zatim smo produžili u Foču. Tek u putu mi je Hamed rekao da opet namjerava da poveze još 10 PAP-ovki (puške). Zaista, poslije našeg prvog transporta, rekao sam - nikada više. Radiš iz ubjeđenja posao na kojem se gubi glava, da bi poslije svega samo bio predmet ogovaranja i u narodu kao švercer. Hamedov prijedlog sam dočekao izričito protiv, jer je, prije svega, osnovni razlog za taj stav bio moj strah na osnovu prvog iskustva, ali sam vidio da dobre namjere vode samo kompromitaciji. Ipak me je Hamed ubijedio da se ne bojim i da će biti sve u redu. Poslije Hamedovog završetka poslova sa Šajom, krenuli smo nazad za Srebrenicu. Bio je dan, kiša je lila kao iz kabla, a put je protekao bez ikakvih problema. Hamed je uzeo sve na sebe oko ove nove pošiljke od 10 PAP-ovki i nisam više htio da budem direktno uključen oko bilo čega. Hamed mi je rekao da je obavezan da od ovih deset cijevi Adibu da tri komada. Znam da mi je rekao da je jednu dao Sadiku Begiću, njegovom badži, i direktoru DP Fabrika stolica "Zeleni Jadar" i našem poslaniku u Vijeću građana Skupštine RBiH. Jednu od tih pušaka uzeo sam ja i poklonio je Mehmedu Mustafiću Ćiletu sa Dobraka, našem aktivisti koji je uvijek bio pri ruci. Hamed Efendić, kao predsjednik SDA, bio je u veoma čestim kontaktima sa ljudima iz privrede, tako da je pronalazio sve mogućnosti da dođe do pomoći stranci.

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.