O kulturnom i društvenom životu stare Banje Luke (8)

Malobrojna domaća inteligencija, školovana uglavnom u Beogradu, Beču, Pragu, Gracu i drugim evropskim kulturnim centrima, pristigla je u Banju Luku početkom 20. vijeka. Hvatajući se u koštac sa velikim poslovima na kulturnom, prosvjetnom i uopšte nacionalnom planu, uskoro je novi zamajac dobila u prvim banjolučkim maturantima, školovanim kod kuće

Od svog osnivanja, hor "Jedinstvo" pjevao je u crkvi na liturgijama, naročito o mladim nedjeljama i velikim vjerskim praznicima. Narod je rado dolazio na bogosluženja i volio da čuje umilnu i skladnu pjesmu kojom je uznošena molitva Bogu.

Pravoslavna crkvena služba i božanstvene pjesme na slovenskom jeziku imaju posebnu ljepotu.

O tome svjedoči događaj ispričan u "Vili" br. 2, od 1895. godine. zabilježeno je da su, na pogrebu ruskog cara Aleksandra III Aleksandroviča, 1894. godine, svijet toliko ganule crkvene pjesme da je engleska kraljica izdala naredbu da se od tada za pokoj duša umrlih članova kraljevske kuće, pjevaju u prvom redu pravoslavne pjesme, a osobito "So svjatimi u pokoj".

Pored pjevanja u crkvi, "Jedinstvo" je već prvih godina rada davalo priredbe i zabave, a učestvovalo je i na onima koje su priređivala druga društva. Jedno vrijeme "Jedinstvo" je imalo i diletantsku glumačku sekciju, koja je nastupala na priredbama Društva, i obogaćivala sadržaj u srpskom kulturnom životu

Kritike na stranicama "Vile"

Srpsko pravoslavno crkveno pjevačko društvo "Jedinstvo" priredilo je 21. oktobra 1895. godine zabavu u korist svoje blagajne. Pored pozdravnog govora i deklamacije, hor Društva izveo je sedam pjesama. U drugom dijelu programa bila je igranka, na kojoj je, kako je ostalo zabilježeno, bilo i stranih igara "a ne bi trebalo", u kritičkom tonu piše "Bosanska vila".

U istom tonu, na njenim stranicama mogle su da se pročitaju i druge kritike, što je pokazivalo da "Vila" budno prati sve što njen narod radi. Bila je tu da pohvali, ali i da pokudi kad treba, sve u korist narodnu.

Na Vavedenje 1896. godine Srpska čitaonica u Banjoj Luci priredila je zabavu sa igrankom. Na programu su bile tri pjesme, dvije za mješoviti i jedna za muški zbor, i dva pozorišna komada: "Klin klinom" i "Svekrva". Pišući o tom događaju, "Vila" naglašava da su u drugom dijelu programa bile igre na pola strane, kao da ne bi moglo bez njih biti.

Još je čudnije da je i program na njemačkom štampan, što je prvi put na srpskoj zabavi u Bosni. "Vila" dalje naglašava bojazan da bi se "mogla predrugojačiti ona stara: "Banja Luka, na Krajini hvala, a ko je kriv tome, Bog neka mu sudi".

Banjolučka realka (1895)

Malobrojna domaća inteligencija, školovana uglavnom u Beogradu, Beču, Pragu, Gracu i drugim evropskim kulturnim centrima, pristigla je u Banju Luku početkom 20. vijeka. Hvatajući se odmah u koštac sa velikim poslovima na kulturnom, prosvjetnom i uopšte nacionalnom planu, uskoro je novi zamajac dobila u prvim banjolučkim maturantima, školovanim kod kuće. Naime, još 1885/86, školske godine otvorena je u Banjoj Luci Trgovačka škola koja je spremala trgovački i činovnički kadar, potom je škola ukinuta, a 1895. završena je izgradnja prvog krila reprezentativnog zdanja banjolučke Velike realke.

Početak rada, u to vrijeme jedine pune srednje škole u Bosanskoj Krajini, obilježen je skromnom svečanošću 4. oktobra 1895. godine, U prvi razred školske 1895/96. godine upisana su 64 učenika.

Prvi direktor Realke bio je Avgust pl. Tartalja, a prvi profesori bili su Vladimir Skarić, proto Vid Kovačević, fra Franjo Đurić, Ibrahim F. Kadić i Jakov Elijac.

Objašnjavajući da su đaci, pogotovo viših razreda Velike realke, uživali poseban ugled u gradu, Vuk Jelovac piše da su rado odlazili u pjevačke i muzičke družine, posjećivali prosvjetno kulturne kružoke, njegovali gimnastiku kao zdrav i koristan sport: "Sve to kao i ničim nenačet rz i obraz i solidna i temeljita nastava i stečeno znanje za vreme školske obuke, mnogo je delovalo na svestrano obrazovanje tadašnjih đačkih generacija, koje su stekle jak i besprekoran osnov, a što se pokazalo kao neobično pozitivno i docnije, kad su ovi, svršeni ljudi pošli u praktičan život..."

Vremenom se broj đaka Velike realke, docnije Realne gimnazije, povećao. Drugo krilo zgrade završeno je 1903. godine, dok je konačan izgled ovo reprezentativno zdanje, koje će decenijama biti simbol Banje Luke i Krajine, dobilo za vrijeme Vrbaske banovine 1930/1931. godine.

Banjolučka Realka obrazovala je djecu iz Bugojna, Bihaća, Bosanske Dubice, Bosanske Gradiške, Varcar Vakufa i drugih mjesta. Stoga austrijska škola, iz koje je ćirilica bila protjerana, a mnogo gradiva koje su u njoj učilo, vrijeđalo je srpska nacionalna osjećanja, imala je i svoje pozitivne strane.

Viša djevojačka škola

Njeni đaci izlazili su iz školskih klupa sa širokim vidicima i znanjem dva strana jezika, što im je omogućavalo kontakte sa svijetom, ali i nastavak školovanja u velikim evropskim centrima.

Jedva dočekavši da svoju djecu mogu dati dalje na škole u Banjoj Luci, roditelji su to činili i onda kad baš nisu imali materijalnih uslova, snalazeći se kako su znali i mogli.

Pošto u početku ženska djeca nisu mogla da idu u Gimnaziju za njih je 1898. godine osnovana Viša djevojačka škola u kojoj su se pored obrazovnih predmeta učili i predmeti za praktičan rad u domaćinstvu.

Pjevanje je u ovoj školi bilo obavezan predmet, a klavir se učio fakultativno. Tako su se mlade banjolučke gospođice spremale da uđu u obrazovno društvo u kome neće zaostajati za svojim vršnjacima.

Dobrotvorne zabave

Srpska pjevačka društva često su priređivala priredbe i zabave. Ostvareni prihod nije išao samo u korist njihove "glagajnice", kako se tada govorilo, nego su društva iz tih sredstava pomagala srpskoj siročadi koja su ostajala poslije ratova i montiranih procesa protiv srpskog naroda, ili nekom svom osirotjelom članu, srpskom đaku, starala se da se kupe muzički instrumenti za društvo, garderoba za pozorišne sekcije. Ponekad su društva pomagala velike kulturne akcije srpskog naroda, poput "prenosa kostiju neumorlog Vuka Karadžića", kao što je to, kako je objavljeno u "Vili" br. 8. od 30. aprila 1897. godine, učinilo Srpsko-pravoslavno crkveno pjevačko društvo "Vijenac" u Brčkom priredivši zabavu na drugi dan Vaskrsa.

Na Mitrovdan godine 1897. držala su zabavu dva srpska pjevačka društva u Krajini: "Jedinstvo" u Banjoj Luci i "Vila" u Prijedoru. Na programu "Jedinstva" našlo se deset tačaka i to: tri pjesme u mješovitom, dvije u muškom zboru, jedan duet i jedna solo. Pored toga, bila je tu i živa slika "Kosovska djevojka" i "Šaljivi ribolov".

Prijedorska publika vidjela je nešto skromniji program: tri pjesme za pjevanje, i to dvije u mješovitom, a jedna u muškom zboru i jedna uz gusle. Poslije toga izvedena je predstava "Tri bekrije".

Osnivanje Banjalučko-bihaćke mitropolije

Osnivanje Banjalučko-bihaćke mitropolije, 1900. godine, sa mitropolitskom stolicom u Banjoj Luci, doprinijelo je razvijanju i jačanju nacionalnog života, a time i uspješnijem radu postojećih srpskih društava kao i osnivanju novih, poput "Dobrotvorne zadruge pravoslavnih Srpkinja Banjolučanka", potonjeg "Kola srpskih sestara".

Mitropolija dabro-bosanska dugo je bila jedna od najvećih eparhija Pećke patrijaršije, sa 233 parohije i 481.000 duša.

Zbog velikog područja koje je zauzimala, nadležni arhijerej nije stizao da obiđe sve dijelove eparhije, pa su trpjeli i Crkva i narod. Sa ovim problemom, koji je dočekao austrougarsku okupaciju, konačno se uhvatio u koštac agilni mitropolit dabro-bosanski Nikolaj Mandić. U predstavci upućenoj 31. marta 1899. godine vaseljenskom patrijarhu Konstantinu, mitropolit Mandić molio ga je da dozvoli osnivanje posebne eparhije za područje Banje Luke i Bihaća.

Uvidjevši da je zahtjev dabro-bosanskog mitropolita opravdan, vaseljenski patrijarh odluči da se pomenuta crkvena oblast razdijeli u dva samostalna okruga: Dabro-bosansku i Banjalučko-bihaćku mitropoliju.

Za prvog mitropolita izabran je arhimandrit Evgenije Letica, koji je do tada bio na službi u Temišvaru. Prije nego što se zakaluđerio, proveo je duže vrijeme u Bosni kao državni činovnik.

Kako su okupatorski austrougarski zakoni tada nalagali, osnivanje nove eparhije i izbor mitropolita potvrdio je austrijski car Franjo Josip.

Shvatajući važnost ovog istorijskog čina za narod i Crkvu banjolučko-bihaćke regije, novom mitropolitu priređeno je veličanstveno slavlje, kome je svoj udio dalo i Srpsko-pravoslavno crkveno pjevačko društvo "Jedinstvo".

Arhimandrit Evgenije Letica, potonji prvi mitropolit banjalučko-bihaćki, bio je veoma obrazovan čovjek. U vremenu u kome se nacionalna osjećanja nisu smjela javno pokazivati i njegovati, shvatio je značaj srpskih društava, nosilaca narodnog preporoda, te je svesrdno pomagao njihovo osnivanje i rad. Bio je član Matice srpske, počasni član "Dobrotvornih zadruga Srpkinja u Bosanskoj Dubici, Prijedoru i Banjoj Luci. "Pobratimstva" u Sanskom Mostu, član - dobrotvor Prosvjetnog i kulturnog društva Srba u Bosni i Hercegovini "Prosvjeta", kao i jedan od članova utemeljivača Srpskog pravoslavno-crkvenog pjevačkog društva "Jedinstvo".

 (Nastaviće se)

Doprinos uspjehu

Neki učenici Realke, kao na primjer Vlado Milošević i Petar Kostić, bili su aktivni članovi pjevačkog društva "Jedinstvo" i doprinijeli su njegovom uspjehu i ugledu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.